Oca Moma je isticala misionarska hrabrost i očinski rad sa mladim ljudima
Povodom treće godišnjice od upokojenja blaženog spomena protojerej-stavrofora Momčila Krivokapića, koji se upokojio 29. aprila 2020. godine, gost Radija ,,Svetigora“ bila je Silvana Dragović-Bogetić iz Beograda koju je otac Momo krstio na praznik Vavedenja Preesvete Bogorodice 4. decembra 1975. godine i bio joj ujedno kum na krštenju.
O svojim sjećanjima na oca Moma, sveštenika, iz čijih riječi, sa čijeg lica i primjera vjere, ljubavi, nade i snage smo jasno učili šta je to Pravoslavlje, govorila je Silvana Dragović dijeleći sa nama lijepe trenutke koje pamti iz susreta sa njim iz vremena koje baš i nije bilo naklonjeno crkvi.
U prilog ovom razgovoru pročitali smo i pismo koje je Silvana uputila našoj redakciji:
Krštenje u Kotoru
Pao je prvi mrak i vrijeme za zimsko večernje,sitna kiša je padala, pet sati poslijepodne, u Starom gradu, godine 1978.
Prota Momčilo, starešina hrama Sv.Nikole i okolnih hramova u Pravoslavnoj eparhiji u Kotoru, otvorio je južna vrata crkve Svetog Luke, osam vjekova stare. U crkvu smo ušli nečujno i pod velom noći na moje,već, zakazano krštenje. Otac Momčilo me je krstio i ujedno je bio moj kum na Svetoj tajni Krštenja, tom prilikom!
Tih, sedamdesetih godina prošlog vijeka „sve u državi“, pa i javno mnjenje često je bilo nenaklonjeno Bogu i vjerskoj dogmi i na način da je najbolje „ o tome, javno, i ne govoriti“. Pod takvim okolnostima, iako riješena da pristupim krštenju, drhtala sam i od straha višeznačnog i višeslojnog koji se uplitao sa unutrašnjom radošču srca! Pronašla sam spokojstvo i sreću kada sam, na ikonostasu, ugledala lik Bogorodice sa djetetom Isusom u Njenom krilu. U dubokoj usredseđenosti na Lik našla sam sigurnost- milo me je gledala. Kao da sam bila na koljenima pred Presvetom, u Njihovoj ikoni sa Njene desne strane. Dugim i nježnim pokretima ruke, kroz vazduh i prostor, pružala je svoju preblagoslovenu desnicu, ka vrhu ramena moje lijeve ruke.
Posle krštenja bila sam pozvana u naročitu posjetu u domu protine porodice sada, već, mojih kumova. Baš tu, pred dvijema crkvama Sv. Nikole i Sv. Luke: preko od vjekova uglačanih ploča mliječne boje na tlu; sa sjajem svjetiljki u noći koje otkrivaju sitne kišne kapi koje padaju i prelamaju se, u novi svečaniji sjaj; u tamnom i tihom poslijepodnevu u kome nema, čak, ni jednog slučajnog prolaznika- ulicom Starog grada.
Već smo se popeli na sprat i našli pred stanom drevne pravoslavne kuće. Gospođa popadija Smiljka dočekala nas je na pragu svog doma. U sobi na kanabeu sjedjela su u miru jedno do drugog, njihova mala i smjerna dječica naročite ljepote- koja je nalik ljepoti lika sa ikone, iscrtana rukom znanog i blagog ikonopisca. Slike iz njihovog doma odavale su postojan utisak; spokojstva, porodične sreće, dostojanstva- dobre i plemenite hrišćanske pravoslavne porodice.
Praiskonski dar koji smo od Boga dobili- uzvišeni način i ljepota življenja, koja se opaža ali se glasno ne izgovara, već se nosi u sebi- u trajnom sjećanju života.
Moja majka je znala za razlog mog odlaska u Kotor, toga dana. Brižno me je iščekivala te večeri, oko sedam i po sati. Molila je Boga da me tamo, onda, niko nije vidio ko bi zloupotrebio saznanje o ovom jedinstvenom događaju. Gajila je u srcu lijepu nadu da čuje pojedinosti koju ću joj reći- o srećnom ishodu mog puta. U povratku kući: na dugoj uskoj vijugavoj stazi; na uzdignutoj zemljanoj terasi; i u dubini mrakom savladane bašte; ispod velike krošnje smokve; kretao se skladan ženski lik u povremenom lakom i nečujnom iskoraku; u polumraku sa slabim osvjetljenjem pred kućom,u naselju Gospoština, u Budvi. „ Da li je sve što opažam stvarno“,proletjela mi je misao „ i da li, već, naslućeno i dolazeće osjećanje radosti može postati stvaran doživljaj? Da me baš tu čeka moja mati i tako pridam sebi suviše važnosti u očima njenim; u brizi, strepnji i čekanju na moj povratak“? Da, to je bila ona! „ Stojim ovdje, brinem i čekam te“- rekla je tihim i gotovo nečujnim glasom…Ona: jedinstvena; hrabra; znala je riješiti mnoge tajne ,čak, za cijeli svoj život; išla sve do pobjede; nad svakim problemom i životnim izazovom uzvišena-Đina, moja majka! U kući, iza zatvorenih vrata, nizale su se njene iskrene-blagorodne čestitke: nježni osmjesi, poljupci meki i zagrljaj u toplim bijelim rukama, koji od onda, naročito, putuje kroz beskonačno vrijeme…
Čin krštenja je, tada, najčešće „morao biti i ostati“ najveća životna i lična tajna koja se dijelila samo sa nekoliko najbližih ili bliskih ljudi!, Sve do nekih dana krajem osamdesetih godina, dvadesetog vijeka. Onda, smo mogli slobodije ulaziti u Božije hramove bez srivenih odgovora ili lažnih izgovora, čak i dragim dobrim poznanicima- ako smo se susreli u blizini bogomolje, a pošli smo planirano,baš, u tu crkvu i na tom mjestu.
Djelo i misionarska služba protojereja-stavrofora Momčila Krivokapića u širenju Hrišćanske Pravoslavne Vjere, u tom i takvom istorijskom trenutku, je mnogoznačajan, grandiozan,hrabar…za sve, pa i za nas stotine i hiljade lica koji smo primili krsno znamenje Njegovim velikim radom u vinogradu Gospodnjem! Veoma rijetka pojava, rekla bih, da i supruga i porodica daju sve od sebe- vrijeme, gošćenje, razgovor, pouke… za obraćenje u vjeru i spas drugih ,njima nepoznatih ljudi ?! Zato, od Gospoda im hvala što su nam pružili najviše! i sve za život najznačajnije! Prota Momčilo i popadija Smiljka , bili su najsličinji ljudima iz bajke…
Predstojeće vrijeme je, ipak, donijelo i veliku promjenu na dobro-slobodu ispovijedanja vjere! Bez opterećujućih misli, koje se iznenada pojave, o mogućim, po vas, lošim posljedicama koje bi predstavljale prepreku kada se trebalo zaposliti i napredovati u državnoj službi, postati članom partije!? Bilo je, tako,nekada… Ono što je bilo od velike životne važnosti i s razlogom , Bog je tada zakrilio i sačuvao od radoznalih i nedobronamernih ljudi mnogo puta.
Danas je praznik Vavedenja Presvete Bogorodice, 4.decembar , u drugom sam gradu. Kao da je baš trebalo da mi draga sestra Danica čestita današnji Praznik, koji sam ja sasvim previdjela?! Hitro sam prislužila kandilo oko pet sati poslijepodne, spustilo se veče. Kuću sam okadila, kandilo još gori. Zapisala sam, tada, ovo sjećanje.
Praznik je isti, sa stim osjećanjima ga slavim kao nekada davno, ima tome mnogo godina. Ali, Bog Duh Sveti nas čini zauvijek mladim.
Uoči Vavedenja Presvete Bogorodice,
Silva Dragović
U Beogradu, 2022. godine
