U okviru tradicionalne manifestacije Pjesnička riječ na izvoru Pive, 53. po redu, od 19. do 21. jula, simpoziju kritike, posvećen istaknutom književniku Milutinu Mićoviću, održan je 20. jula u sali Centra za kulturu Plužine. U predstavljanju stvaralaštva Milutina Mićovića učestvovalo je dvadesetak istaknutih književnih stvaralaca, književnih kritičara, akademika i profesora iz Beograda, Novog Sada, Banjaluke, Niša, Kosova i Metohije i Crne Gore.
U uvodnom slovu, akademik Jovan Delić rekao je da je djelo Milutina Mićovića žanrovski raznovrsno: poezija, eseji, proza, naglašavajući da je Mićović, prije svega, pjesnik, što potvrđuju prispjeli referati.
„Ne samo da je žanrovki raznovrsno, nego je i idejno slojevito, to je književnost u kojoj se prožimaju poezija, filosofija i religija. Još u Mićovićevom djelu prožimaju se istorijsko i metafizičko, lirsko i epsko, mistično i realno.“
Rad simpozijuma održan je u pet sesija, kako bi se u svakom segmentu akcetovala jedna od bitnih crta Mićovićevog djela.
Gojko Božović je kazao da kada pogledamo poeziju Milutina Mićovića onda zaista možemo da se prisjetimo jednog iskaza pjesnikovog koji glasi: „Istinska kultura je otkriće dubokih osnova života, a to podrazumjeva stradanje, usamljenost, izdvojenosti, patnju, i stvaralačku radost“.
„Milutin Mićović nije pjesnik koji je ravnodušan. Nije ravnodušan ni pred tokovima vremena, a pogotovo pred dramom čovjeka koji je bačen u svijet. Mora da pronađe svoje uporišno mjesto, i stvaralački odovor na bitna pitanja. On ide sopstvenim, jako izdvojenim putem u savremenoj srpskoj književnosti. Patnja i stvaralačka radost su saputnici na tom putu, što je vidno u čitavom njegovom književnom djelu.“
Đorđe Sladoje osvrnuo se na Mićovićevu knjigu Sedam krugova:
„Mićović je još od ranije sklon poigravanjem smislom i značenjima, ali istovremeno i intelektualnom i filozofskom razmišljanju svijeta i njegovih čudesa. Njegova nula i njena bliznakinja ala, metafore su savremenog svijeta u kom se širi ništavilo i praznina. Mićović je te metafore stavio u različite kontekste, stavio ih u različite igre, što produbljuje i usložava njihova osnovna značenja, i oprisutnjuje njihovo vidljivo i nevidljivo djelovanje u egistenciji savremenog života“, smatra Sladoje, dodajući da je Milutin Mićović „poput nekolicine ponajboljih pjesnika koji u Crnoj Gori žive i pišu na srpskom jeziku, napravio možda najradikalniji otklon u odnosu na epsko deseteračko naslijeđe“.
Miroslav Aleksić ukazao na na knjigu Sedam krugova i naglasio je da se Mićovićeva osobenost može posmatrati iz više uglova, prije svega iz onog poetičkog, ali i iz ugla situiranosti pjesnika u savremenom srpskom pjesništvu.
„U tom pogledu je možda najvažnije reći da se Milutin Mićović nalazi izvan dominantnih tokova, izvan književnih planova i da zaista izgleda da je riječ o pjesniku kome zaista nije stalo do medijske i bilo kakve druge promocije“, kazao je Aleksić.
Veroljub Vukašinović naglasio je, da se čitajući Mićovićeve dvije pjesničke zbirke Sedam krugova i Dan noć, kao i njegove novije pjesme objavljene na društvenoj mreži Fejsbuk, ukazuje propovjednička i proročka figura pjesnika i mislioca Milutina Mićovića.
„Čini mi se da je to figura obilježenog, možda čak ukletog pjesnika, samim tim što je obilježen, ali duboko religioznog i pravoslavnog, vidljiva u gotovo svim njegovim pjesmama što se dalo zaključiti na osnovu sadržaja i načina kazivanja i iskazivanja pjesničkih ideja i stavova“, naveo je on.
Prema riječima Lidije Tomić, Milutin Mićović je i pjesnik i prozni pisac. Osvrnula na roman Razoreni grad (1991), i knjigu kratkih zapisa Pisma iz Uranopolisa.
„Mićović govori o potrebi uranjanja u sebe, o osamljenosti koja vodi ka dubini umnog uzrastanja, ka razumijevanju sebe u svijetu koji nema oslonca. Zato on, živeći u razorenim gradovima, traži dublji oslonac, koji se nalazi u Uranopolisu (nebeskom gradu). Duhovne vertikale koje su već vidne u Razorenom grdu, prepoznaju se u svim kasnijim Mićovićevim knjiagma.
Siniša Jelušić navodi da se srž cjelokupne poetike žanrovski složenog djela Milutina Mićovića, može tražiti u umnoj i dubokoj povezanosti sa djelom Petra Drugog Petrovića Njegoša.
„Ali više od toga, Njegoš predstavlja Mićovićev egzistencijalni obrazac i etičko-ličnosni princip o čemu se u samom njegovom stvaralaštvu može pronaći mnoštvo elemenata koji ovaj stav mogu apsolutno potvrditi“, smatra Jelušić.
Goran Maksimović kaže da je Njegoševo djelo centralna tema Mićovićevih esejističkih tumačenja i istraživanja. Osvrnuo se na Mićovićev predgovor ruskom izdanju Luče mikrokozma.
„U predstavljanju Luče mikrokozma ruskim čitaocima, možemo zaključiti da je Milutin Mićović sačinio jedan veoma specifičan ukrštaj novih sa starim tumačenjima ovog Njegoševog djela“, naveo je prof. Maksimović.
Višnja Kosović je istakla da je razuđen opus Milutina Mićovića, pa je zato teže povezati njegove unutrašnje niti.
„Tu razuđenost pojačava raznolikost i širina tema, književnih stilova, formi, tehnika. Zato je Mićovićeva poetika slojevita“, kazala je Kosović, dodajući da osvrt na njegovo djelo zahtjeva ozbiljan istraživački rad.
Aleksandar Ćuković govorio je o filozofiji Milutina Mićovića.
„Permanentan i neskriven obračun sa savremenim svijetom i stvarnošću koja je njime produkovana u stvaralaštvu Milutina Mićovića evidentno se odvija u više nivoa i u više pravaca, uvijek imajući u vidu Hristove riječi: Ne bojte se, ja sam pobijedio svijet. Autor se najčešće bavi stvarima koje žude za imenovanjem i u tom poduhvatu biva uključen u nešto što naliči borbi sam protiv svih,“ objašnjava Ćuković.
Emsura Hamzić navodi da je zanimljivo da kod Mićovića ni u najnovijim pjesmama, pa ni u kratkim proznim zapisima (Pisma iz Uranopolisa) nema nijednog uzvičnika.
„Čitalac prosto vapi za jednim, pa i tri uzvičnika na kraju stiha ili rečenice jer su to takve nevjerovatne istine, takve misli, otkrića, dosezi… Do te mjere smiren, u predvorju Božjeg hrama i Svete zemlje, smjerno i bez čuđenja, pjesnik prima sva čuda“, istakla je Hamzić.
Radmilo Marojević smatra „da ako se iko među našim savremenicima može smatrati književnikom njegošologom, stvaraocem koji na vrlo specifičan način nastavlja Njegoševu misao i nacionalnu misiju, onda je to svakako Milutin Mićović“.
Radoje Femić govorio je o antiutopijskoj simbolici u Mićovićevom romanu Razoreni grad.
„Antiutopijska simbolika u ovom romanu daje jednu krajnje negativnu projekciju koja bi se mogla temeljiti na idejno-filozofskom stajalištu radikalnog pesimizma ili skepticizma, koji komunicira sa različitim idejno-filozofskim tradicijama, pored one temeljne, biblijske, posebno sa onom egiztencijalističkom tradicijom dvadesetog vijeka“, smatra Femić.
O Razorenom gradu govorila je i Milena Kulić.
„Pjesnički jezik Razorenog grada liči na Mićovića. To je onaj pjesnički jezik kojim se može predočiti najdublja tajna i najveći strah. Onaj nebeski jezik koji liječi i koji lomi, koji reže i koji melemi“, objašnjava ona.
Budimir Aleksić podsjetio je da Mićovićevi eseji nadilaze opis pojava i događaja i donose dublje razumijevanje sudbine ovog naroda i borbe za identitetsku slobodu.
„Milutin Mićović spada u one pisce i mislioce koji osjećaju potrebu da se kroz svoje književno djelo angažuju i po onim suštinskim pitanjima vezanim za sudbinu naroda u kojem stvara, za njegovu unutrašnju dramatiku opstanka na svojim duhovnim i kulturno-istorijskim temeljima“, kazao je Aleksić.
O Mićovićevoj poeziji na Fejsbuku govorio je Radomir Uljarević: „Rekli su danas ovdje da Milutin nije pjesnik pjesama već pjesnik pjesničkih ciklusa. Ja dodajem da je riječ o sveopštem spjevu koji uključuje i one tzv. prozne knjige, kao i one samo prividno groteskne tekstove vezane za našu aktuelnu društvenu zbilju. Mićović je pjesnik paradoksa koji prožima sve naše protivrječnosti, kako na ličnom, tako i na koletivnom i civilizacijskom planu.“
Budimir Dubak ističe da Mićovićeva prva knjiga poezije Živa voda (1987) je najavila jedno novo ime srpske poezije u Crnoj Gori.
„Četiri godine kasnije pojavio se njegov roman Razoreni grad. Bilo je to jedno neobično djelo. Potom se Mićović uglavnom posvetio esejističkom radu u čijem središtu je bio Njegoš i savremena Crna Gora, kako je naslovljena jedna njegova knjiga. Tumačio je stranputice i posrnuća savremene Crne Gore, sagledavajući taj sukob iz njegoševske perspektive“, ocijenio je Dubak.
Posebno se osvrnuo na knjigu Sedam krugova, i na složenu simboliku nule, ključne metafore u ovoj knjizi.
Živojin Rakočević kazao je da je „ideal jedinstva religije, filozofije i umjetnosti“ kod Milutina Mićovića jedan od ključeva kojim se može tumačiti njegovo stvaranje.
„Antički slojevi u njegovom stvaranju su jasni i potpuni, a vizantijski i hrišćanski slojevi su prirodni i mistički“, naveo je on i pročitao njegovu „antologijsku pjesmu“ T. Eliot
Milorad Durutović je konstatovao da ovaj simpozijum potvrđuje njegovu raniju tvrdnju da knjiga „Sedam krugova“ sadrži pjesme „koje se mogu odrediti kao najbolja poezija koja se piše u savremenom trenutku u srpskoj književnosti“.
Sava Radulović se obratila pjesničkim esejem:
„Ovaj je skup davno održan na nebu, sada se reprizira ovdje na zemlji. Desio si se srpskoj književnosti kao mnogi događaji koji su obilježili ovaj vijek, samo što je tvoj slučaj tražio cijelog tebe. Izdvojio te iz vrtloga vremena, tražio od tebe da umreš bezbroj puta na kraju da bi se rodio…“
Književno djelo Milutina Mićovića obuhvata: poeziju (Živa voda, Univerzitetska riječ, Nikšić, 1987, Vrata, dvoknjižje – Kuća i Hljeb za putnike, Podgorica, Oktoih, 1994, Tragovi budućnosti (Sledi buduщego), na srpskom i ruskom jeziku, prevod Andrej Bazilevski, Tver 2010, Dan noć, Izbor poezije, Institut za srpsku kulturu, Nikšić, 2018, Sedam Krugova, Kosmos, Beograd, 2022, eseji (Tako su govorili Crnogorci, Andrijevica, Stupovi, 1996,
Pisma iz Uranopolisa, Novi Sad, Svetovi, 2000, Srpski lavirint i crnogorski minotaur, Beograd, Srpska književna zadruga, 2003, Njegoš i savremena Crna Gora, Podgorica, Udruženje književnika Crne Gore 2006, Njegoševa Luča, Srpske studije Univerzitet Banja Luka 2021, Luče u tami Crne Gore, Srpska književna zadruga Beograd, 2021, i romanesknu prozu Razoreni grad, Podgorica, Oktoih, 1991. Bavio se Njegoševim djelom i njegovom «vječnom prisutnošću» u kontekstu savremenih duhovnih i kulturnih protivrječnosti u Crnoj Gori. Izbor iz poezije objavljen mu je u Moskvi (2010), a učestvovao je na više značajnih kulturnih manifestacija u Rusiji, objavljivao u ruskim časopisima. O Mićovićevom pjeničkom djelu ruski autori su napisali više tekstova.
U našem kulturnom prostoru o njegovom djelu pisali su: Vladeta Jerotić, Matija Bećković, Novo Vuković, Novak Kilibarda, Alek Vukadinović, Miro Vuksanović, Lidija Tomić, Siniša Jelušić i dr.
Zastupljen je u više antologija savremene srpske poezije kao i u antologiji savremenog srpskog pjesništva na ruskom jeziku Iz veka u vek Sergeja Glavjuka (Moskva, 2003, 2024), zatim u antologiji: Svetska poezija u izboru jermenskog pjesnika Gagika Daftjana (Jerevan 2016, 2024).
Dobitnik je književnih nagrada i priznanja: Nagrada Marko Miljanov za knjigu Razoreni Grad, 1991. Nagrada Biblioteke „Njegoš” iz Peći, za knjigu Tako su Govorili Crnogorci, 1996, Orden V. V. Bolotova, Rusija, 2010, Priznanje Saveza pisaca Rusije, 2014, Međunarodna nagrada „Portile Poeziei”, Rumunija, 2018, Nagrada Miodrag Ćupić, za pjesničku knjigu Dan Noć, 2018, Orden za podvižništvo u kulturi, Saveza Pisaca Rusije, 2021, Nagrada Pečat Hercega Šćepana, Trg od ćirilice, Herceg Novi, 2021, Nagrada Miroslavljevo jevanđelje za knjigu Luče u tami Crne Gore, 2022, Nagrada Makarijevo slovo, nagrada za životno dijelo, Udruženje književnika Crne Gore, 2023, Nagrada Kosto Ninković za visoke domete u književnom stvaralaštvu i najbolja tumačenja Njegoševog djela i ličnosti u našoj savremenosti, Festival «Pod lipom».
Na simpozijumu književne kritike u Plužinama književnik Milutin Mićović je uputio riječi zahvalnosti:
„Kako se i danas ovdje čulo, pjesnički put je unutrašnji potres koji se prenosi na druge preko pjesnikovog jezika. A ja sam doživio danas jedan drugi potres slušajući vaše riječi o mom potresu koji se smiruje u mojim knjigama. Doživio sam svaku vašu riječ, jer dolazile su iz dubine srca. Ne mogu da iskažem zahvalnost, jer sve te riječi tek treba da odrade u meni svoj plemeniti posao. One nijesu bile samo riječi tumača mojih zagonetki, sve su to bile riječi bratskog razumijevanja. Svima veliko hvala.“
(Za Književno društvo „Njegoš“, Milica Bakrač)
