Crkva Svetog Georgija i Svetih 42 novomučenika momišićka u podgoričkom naselju Momišići danas, 22. marta, molitveno je proslavila praznik Svetih mučenika sevastijskih i Svetih mučenika momišićkih, slavu ove svete obitelji.
Nakon što je blagosiljan i prerezan slavski kolač, koji je prineo Mladen Dubak sa svojom porodicom, sabranima se obratio protojerej Željko Ćalić koji je kazao da je ovaj današnji Sabor Božiji sabor svjedoka pravde Božije i istine da je Bog došao u ovaj svijet i sam stradao i da su Mu najbliži Njegovi mučenici – stradalnici:
“I mi smo ovdje danas da posvjedočimo njihovo svjedočenje. I mi smo sabor tih svjedoka koji svjedoče o tome da stradanje u ovome svijetu nije besmisleno i da zlo, i ono što je duh ovoga svijeta, nikad ne pobjeđuje na kraju. Imamo oblak svjedoka, kako kaže apostol Pavle, a tom oblaku pripadaju i naši Momišićki mučenici čije mošti ovdje počivaju i koje cjelivamo, čije molitve ištemo pred Prijestolom Božijim. To je veliki dar za nas, za ovaj narod, ovaj grad. Izuzetan dar Božiji svima nama nedostojnima”, kazao je o. Željko.
Dalje je objasnio da je naš hrišćanski život zapravo svjedočenje i prihvatanje toga stradanja (kao pojedinca ili naroda) u ovome svijetu:
“Nema vremena ni vijeka u ovome svijetu a da nije bilo nekoga stradanja. Nekada su ta stradanja bila vidljiva, očigledna, kada su neprijatelji ustajali na mučenike, kao što je ovdje bio slučaj sa stradalnicima Momišićkim, a danas imamo neprijatelje koji su nevidljivi”, poručio je prota Željko, dodavši da su svi glavni neprijatelji ovoga svijeta i čovjeka nevidljivi i da se projavljuju na razne načine. Takav neprijatelj je i ova nova pošast protiv koje se borimo. Po njegovim riječima svi koji danas brinu o zdravlju ljudi u cijelome svijetu sastradavaju sa mučenicima, tako da je i to jedna vrsta mučeništva, stradanja i svjedočenja.
Posebno treba da shvatimo da mučeništvo nije paćeništvo jer stradanje gubi smisao ako nije u ime Božije, u ime vječnoga života, ako nije iz prespektive Carstva nebeskoga:
“Onda je to mučeništvo onoga lijevoga nepokajanoga razbojnika koji nije poznao Hrista. Tog mučeništva i takve vrste svjedočenja bilo je kroz ljudsku istoriju sve vrijeme, kada su ljudi za prolazne ideale i filozofije i vrijednosti ovoga svijeta stradali uzalud. Jedino istinsko pravo stradanje je ono koje nam svjedoče naši Momišićki mučenici jer stradanje za Hrista je jedino stradanje koje ima svoj smisao”, ocijenio je protojerej Željko Ćalić.
Primjetivši da ljudi danas mnogo stradaju i da se boje smrti, podsjetio je da se djeca momišićka, koja su ovdje postradala, nisu uplašili smrti već da je to za njih bila samo završna lekcija u njihovoj vjeronauci koju su im predavala dva sveštenika koja su postradala sa njima i pokazali djeci primjer:
“A onda su oni, učeći o Hristu i Njegovom stradanju, sebe prepoznali u tome stradanju, i vidjeli da i oni mogu biti kao Hristos njihov Bog”, kazao je o. Željko, dodavši: “Svako vrijeme nosi svoje stradanje, svoje breme, kako kaže naš narod, pa tako i ovo naše vrijeme ima svoje breme koje nosimo sada. Ali to ne smije da nas pokoleba i baci u očajanje i stvori osjećaj beznađa, ne daj Bože. To je najgore stanje duhovno koje čovjek može da nosi u sebi – stanje beznađa i očajanja.”
Otac je poručio da nam Bog daje silu vječnog i neprolaznog optimizma Carstva Hristovoga, koju svjedoče i Sveti momišićki i sevastijski mučenici koje danas slavimo, kao i veliki broj mučenika naše Crkve. Svi oni su svjedoci da stradanje za bližnjega i istinu Božiju nije besmisleno te da takvo stradanje ima svoj vječni i neprolazni smisao i slavu.
“Zato neka je blagosloven Bog naš i neka Mu je hvala što nas je sabrao ovdje danas. Srećan praznik, oče Nikola, tebi i tvojim parohijanima, i svima vama, braćo i sestre, da nas Sveti mučenici ukrijepe u našem životu da uspravno stojimo i nosimo naš krst dostojanstveno. To je ono što Bog očekuje od nas i to je osnovni smisao našega života u ovome prolaznom i stradalnom vijeku. Šta je drugo svjedočenje stradanja nego zadobijanje radosti Božije. To stradanje je inspirisano upravo radošću vaskrslog Hrista, a za cilj ima vječnu i neprolaznu radost u zajednici sa živim istinitim Bogom – Ocem, Sinom i Duhom Svetim – kome neka je hvala i slava u vjekove i u svu vječnost”, zaključio je protojerej Željko Ćalić.
Slavu je sabranima čestitao i protojerej Nikola Pejović, paroh momišićki, koji se zahvalio svojoj braći sveštenoslužiteljima koji su danas prinijeli žrtvu Hristu Bogu i pomolili se za zdravlje, blagoslov i napredak ove zajednice, ali i svima onima koji se iz nedjelje u nedjelju sabiraju oko ovoga živoga ognja koji se vinuo na nebo, oko koga se griju i duhovno uzrastaju. Podsjetivši na riječi oca Justina da je cio svijet prizvan da postane jedan veliki ikonostas, paroh momišićki je kazao da hrišćani treba da budu primjer tome i prve ikone koje će se svojim životom i svojom vjerom kačiti na taj ikonostas.
Takođe, otac Nikola se sjetio i našeg blaženog spomena Mitropolita Amfilohija kroz koga je Bog vaskrsao ovu svetinju na Momišićkoj gori:
“Njegova vjera, njegovo sastradavanje, njegovo mučeništvo i mučeničko služenje kroz decenije njegove arhipastirske službe, ugledali su ne samo svjedoke Hristove u vremenu u kome je živio, nego je on tom svojom vjerom gledao duboko kroz vjekove i tako je gledajući kroz vjekove naišao i na ovaj živonosni grob i učinio ga zaista izvorom vode žive, mjestom gdje se mi napajamo već skoro dvije decenije. Mjestom gdje se sabiramo i gdje ova svetinja njegovim blagoslovom, a i blagoslovom Svetih mučenika, iz godine u godinu narasta. Neka bi mu Gospod podario Carstvo nebesko i da nas nikad u svojim molitvama ne ostavi pred Prijestolom Gospodnjim. A mi da nastavimo onim putem kojim je on hodio i da se ni on od nas ne zastidi, a ni mi kada se susretnemo sa njim u Carstvu nebeskome”, poručio je protojerej Nikola Pejović.
Na kraju sabranja brat Mladen Dubak predao je dio kolača Zoranu Jovićeviću koji će sa svojom porodicom biti domaćin slave za narednu godinu.
Vesna Dević
