Sveti Sava se slavio u našem narodu i na ovim prostorima od davnih vremena, a pismeno je zabilježen i sačuvan njegov spomen u Cetinjskom molitvoslovu iz 1494. godine, kao i u Mineju Božidara Vukovića 1536-1538. Od 1856. godine, kada je za vrijeme knjaza Danila praznik Svetog Save uveden kao obavezna školska slava na Cetinju, pa do danas imamo i svetosavske proslave kao što su ove naše. I, zaista, čini mi se, nismo se zasitili slušanja divnih priča i pjesama o Svetom Savi. Ponavljanje je majka učenja, a sjećanje na svetitelja, baš kao i proslavljanje praznika u Crkvi, način je liječenja najveće bolesti ljudske prirode – zaborava, koji nas čini beslovesnim bićima. Suprotno od zaborava (λήθη), kako glasi grčka etimologija, je ἀλήθεια – nezaborav – istina. Zato treba svagda pominjati i sjećati se velikana, posebno Božjih ugodnika, jer tako istinujemo, jer tako držimo uvijek luču, buktinju kojom ćemo osvijetliti svoj put u tami ovog svijeta.
Za vrijednog a bezdjetnog domaćina, kaže narodna poslovica: trudi se i znoji kao da ima deset sinova. Sava se „trudio i znojio oko bezbroj Srba kao da su njegova rođena djeca, kao njegovi sinovi i kćeri“, kaže Sveti vladika Nikolaj. „Ono neobično u ličnosti Svetog Save, što su uočili i najprostiji ljudi srpske zemlje njegovog vremena, bilo je satkano od velikog podviga i žrtve svetitelja, koji je umio da vječno sjedini sa praktičnim i da svoje sunarodnike uvodi u tajne vjere podižući ih, istovremeno, i kulturno i privredno. On je svakog čovjeka primao kao stvarnost za sebe i kao problem oko koga se vrijedi truditi, ući u njegovu tajnu, u svijet njegovih briga i nevolja i prići mu kao što brat prilazi bratu, toplo i snihodljivo, bez gordosti i zveckanja autoritetom. Naš narod je ovo shvatio i podigao mu u svome srcu i duši hram koji nikakve bure vremena nisu mogle srušiti“ (Đoko Slijepčević). Eto pravog obrasca, nadahnuća i ideala za naše duhovne starješine, episkope i prezvitere!
Nasljeđe Svetog Save koje je zavještao nama, svojoj djeci, mnogostruko je. Dao je obilje plodova kao pravi monah i duhovnik, vrijedan pisac, veliki graditelj, rijedak diplomata i državnik, vrsni učitelj, prvi srpski arhiepiskop i ustrojitelj-organizator Crkve. „Djelo Save Nemanjića jeste krštenica srpskog naroda, svjedočanstvo o njegovom istorijskom punoljetstvu, jemstvo kako se podiže dedovina, njegova tapija na srpsku zemlju, testament kojim se nasljeđuje otadžbina, dokaz istoriji da je zauvijek izborio svoje mjesto na karti Evrope i zavjet da mu to mjesto niko ne smije i ne može oduzeti“, kaže pisac Milovan Vitezović.
Naše pokoljenje je pred sobom imalo i ima dva iskušenja kada je u pitanju odnos prema bez sumnje najvećoj ličnosti naše istorije, Svetom Savi. Naime, čini se da Svetog Savu ili umrtvljujemo ili otpisujemo iz života, govorio je blaženopočivši prof. o. Radovan Bigović. A i u jednom i u drugom slučaju rezultat je poražavajući. Ostajemo žedni jer „ostavismo izvor vode žive i iskopasmo studence isprovaljivane, koji ne mogu držati vodu“ (Knjiga proroka Jeremije 2, 13).
Umrtvljujemo Svetog Savu kad ga proslavljamo prosto običajno, kad ga svodimo na neku nacionalnu veličinu, kad je on za nas samo jedna velika i legendarna, ali nedostižna ličnost koja suštinski nema veze sa nama i važnim stvarima u našem životu.
Umrtvljujemo ga kad prikazujemo Savu kao novovjekovnog prosvetitelja koji se zalagao za prosvećenje i školu bez pominjanja vjere. „I jedno i drugo tumačenje je uprostilo, te time popularisalo lik Svetog Save, ali i suzilo njegovu vaseljensku svečovječnost, umanjivši njemu svojstvenu, blagodatnu dubinu i univerzalnost. Time je, nesumnjivo, učinjena nepravda Svetom Savi, a preko njega i samom njegovom narodu, na prvom mjestu njegovoj svetosavskoj sabornoj vjeri pravoslavnoj“, govorio je vladika Amfilohije.
Sjetimo se samo one prelomne epizode iz Savinog života koji je bio pun dinamike i paradoksa i shvatićemo da je on itekako naš savremenik. Najmlađi sin-mezimac, kojeg su dobili u poodmaklim godinama Nemanja i Ana, od malena pokazuje bistrinu i zanima se za učenje i školu, ali i za bogosluženje i molitvu. Poslušan i primjeran sin dobija dio države da vlada, a roditelji ga spremaju za ženidbu. Međutim, u njemu se duže „kuvalo“ nešto što je možda mogla naslutiti njegova rodbina: njegovo srce je žudilo za nerasijanošću i tihovanjem, za neprestanim slavljenjem Gospoda. Nastaje preokret bijegom od kuće i roditelja i odlaskom na Svetu Goru. Neposlušnost roditeljima da bi se rodio novi život, da bi se stvorio novi svijet! Nije bilo više povratka i Nemanja, koji je poslao bezuspješnu potragu, morao je prihvatiti njegovu odluku. Kroz nekoliko godina, sam Nemanja ostavlja presto i prima monaški čin, a ubrzo odlazi na Svetu Goru. Potresan i dirljiv susret, nakon sedam godina, u suzama oca i sina naslikan je na fresci u manastiru Vatopedu. Dešava se zatim nešto slično što čitamo u Životu Svete Makrine. Sin postaje otac svomu ocu, njegov putovođa, učitelj, pedagog!
Zar nismo i sami svjedoci danas sličnih primjera, možda ne uvijek toliko radikalnih kao Savin?! Roditelji, rodbina i društvo koja gledaju sa podozrenjem i protivljenjem djecu i mlade ljude koji žele da idu u Crkvu i da žive crkvenim životom punim plućima (a ne samo zapale svijeću i slave slavu), koji ne žele ići utabanim i ušuškanim stazama koje im se nameću! Ista ti mladi ljudi vrlo često, posle nekog vremena, svojim primjerom utiču na svoju ukućane pa i oni počnu da poste i da se pričešćuju, da žive hrišćanski. I, eto nam svetosavskog preporoda!
Drugo iskušenje koje je zadesilo naš narod jeste potpuni progon Svetog Save iz života našeg naroda i društva. Naši obezboženi sunarodnici, tzv. elita (vlast i intelekutalci), pokušali su da istisnu, za vrijeme komunizma, svetitelja, i zamijenili su ga idolom vođe. Pokušali su da ubiju spomen njegov, poput Sinan paše koji spaljuje tijelo Svetog Save 1594. na Vračaru u Beogradu. Plod te propagande i terora, između ostalog, je da danas na anketama u Srbiji nema Save ni u prvih pet mjesta među najznamenitijim Srbima u istoriji!
Bogu hvala, Crkva je, nakon komunističkog ropstva, vaskrsla, vjeronauka se vratila u škole u Srbiji i Republici Srpskoj, vratile su se svetosavske proslave u školama. U Crnoj Gori smo, takođe, obnovili ove svetosavske svečanosti u svim gradovima, ali, vrata škole ostaše zatvorena za našeg sveca. I ne samo to. Svjedoci smo danas u Crnoj Gori sistematskog progona i bjesomučne borbe protiv imena Save Nemanjića. Na um nam dolaze potresne riječi Besjede na Savindan iz 1966. godine Svetog Justina Ćelijskog: „Srbi podigli krst i raspeli na njemu Svetoga Savu. A on tužan i pun ljubavi za nesrećno potomstvo svoje, vapije sa krsta: Gospode, oprosti im, jer ne znaju šta rade“. Sa sjetom i mi danas možemo reći za našu braću u Crnoj Gori koji se odrekoše Save i svojih predaka: „O Gospode, oprosti im jer, zbilja, ne znaju šta rade“!
Iako se Sveti Sava proslavlja kao školska slava i pokrovitelj svih učilišta, čini se da postoji jedan ozbiljan jaz između svetosavske i savremene svjetovne prosvete. U Srednjem vijeku Crkva i škola su bile nerazdvojne, a danas, nažalost, ne samo da su odvojene već su bez ikakve saradnje. Zbog toga škola, čini se, izgleda pomućeno jer joj nedostaje pravi orijentir; potrebna joj je so Božije riječi bez koje predmeti i nauke u školi obljutave. Skoro prije 100 godina jeromonah Justin je zapazio da škola obezdušuje i stvara od nas robove relativizma. Ona „planski sužava čoveka, smanjuje ga, snižava ga, jer sistematski izgoni iz njega sve što je večno, sve što simbolizira beskonačnost i besmrtnost, sve što nosi u sebi dubinu i visinu, i zbog toga je naš inteligent postao – čovečuljak, homunkulus, krnj čovek, nepotpun i očajno negotov“.
Pored svega navedenog, ne znači da treba odustati od znanja i škole, ali ni od dijaloga sa savremenom naukom. Sveti Sava zasigurno ne bi odstupio, ne bi savjetovao da pobjegnemo i da se izolujemo. On bi od nas tražio da budemo hrabri i da odvažno nastupimo, da se ne bojimo novih saznanja. Zadatak hrišćana i jeste da dokaže da nauka i vjera ne treba da budu suprostavljene. One samo daju odgovore na različita pitanja: nauke se pita o onom kako funkcioniše svijet i kako je nastao, a vjera nam govori o tome zašto je nastao i koji je smisao života ljudskog. Sjetimo se samo anegdote iz života Mihajla Pupina, jednog od najvećih umova i pronalazača 20. vijeka: svetitelj Sava se javlja u snu njegovoj majci Olimpijadi i kaže: “Kćeri Pijada, uskoro će škola u Idvoru biti tijesna za tvog sina. Kada to bude pusti ga da pođe u svet gde može naći više duhovne hrane za dušu svoju, tako željnu znanja i nauke“.
Svetosavska prosveta uči nas temeljnim, suštinskim stvarima kojima se druge nauke ne bave i na koje nam ne daju odgovore. Ona nas uči pravoj vjeri i pravom življenju, jer to dvoje ne mogu jedno bez drugog. U svetosavskoj školi učimo da svijet nije nastao slučajno već voljom Božijom, slobodno, iz čiste ljubavi; zatim, da je svijet sazdan kao veoma dobar i da Bog kao krunu svega stvara čovjeka po slici i prilici svojoj. Čovjek je stvoren, dakle, po liku Boga, koji je jedini svet, pa je i u njegovo biće upisana svetost. Biti svet znači, dakle, biti u zajednici sa Bogom – Jedinim Svetim. Iako je čovjek sagriješio, promašio i odveo u propast svijet, Bog nije odustao od njega. Slao je proroke, činio čuda preko svojih ugodnika a onda je i sam Sin Božiji sišao da nas vaskrse, obnovi i preporodi. Evanđelje Bogočovjeka, koje je propovijedao naš svetittelj, uči nas da je smisao i cilj ljudskog života oboženje, zadobijanje Duha Svetog. Za svetosavsku prosvetu, jedina tuga u životu je „ne biti svet“ (Leon Bloj). Svetost je cilj na koji smo pozvani i ka kome težimo. Ona se zadobija pokajanjem, preumljenjem, obnovom cijelog bića, kad „sami sebe i sav život svoj Hristu Bogu predamo“. Nikako drugo. Potrebna je ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu, potrebna je vjera koja kroz ljubav djela, koja se kroz ljubav prema svima projavljuje. Ako se naša vjera ne projavljuje tako, a svjedoci smo toga često u našem životu, onda ona nije prava, evanđelska vjera. Da bismo sve to primijenili u životu, Sava nam je predao „vjeru kao oklop, krst kao oružje, ljubav kao štit, kao mač – riječ Božiju“.
„Sveti Sava – naša večita priča, nikad do kraja ispričana i završena“ (o. Radovan Bigović). Nesumnjivo, imamo veliki dar što možemo ponosno reći da je Sveti Sava otac našeg naroda. Ali, taj dar nije toliko privilegija koliko je odgovornost i zadatak, jer „kome je mnogo dato, mnogo će se od njega tražiti“. Nemojmo hvaliti samo vrline svetitelja, jer ćemo biti kao kimval koji ječi i zvono koje zveči, već svoj život ukrasimo podražavanjem sveca! A postajući slični njemu, upodobićemo se Hristu. Zato ću ovo slovo završiti riječima kojima Sveti Grigorije Niski završava svoje Pohvalno slovo Vasiliju Velikom:
„Da ne kažemo samo da se on posvetio, već da se i sami Bogu predamo. Da ne govorimo o njegovoj nadi u život vječni, već i da sami cijenimo to bogatstvo kao on. (…) „Jer, oni koji veličaju učitelja“ Savu, „treba njegovo učenje da svedoče svojim životima, jer njegovo ime slavi Boga i čovjeka u Gospodu našem Isusu Hristu kome neka je slava sada, uvijek i u vijekova vijekova. Amin“.
otac Aleksandar Lekić
(Slovo izgovoreno na Svetosavskoj akademiji na Cetinju, 27. januara 2019. godine)
Foto: Manastir Dečani
