U Crkvi začeća Svetog Jovana u Straševini kod Nikšića, služena je Sveta zaupokojena liturgija povodom upokojenja monahinje Matrone. Liturgijom je načalstvovao protojerej-stavrofor Slobodan Jokić, koji se besjedom obratio sabranima, govoreći o vjeri, životu, stradanju i radosti vaskrsenja, kojima je živjela pokojna monahinja, naglasivši da je trenutak upokojenja nalazak smiraja u vaskrslom Gospodu.
Na samom početku, otac Slobodan je, pozivajući se na pročitano Jevanđelje o iscjeljenju bolesnika kod Vitezde, istakao simboliku „uzburkane vode“ kao simbola vjere, koja iscjeljuje ne samo tijelo već vodi u život vječni.
„Mnogo je simvolike u ovoj jevanđelskoj priči – ta uzburkana voda je voda živoga Boga, to je vjera naša koja nas iscjeljuje, koja nas čini da budemo ljudi, hrišćani, koja iscjeljuje za život vječni,“ poručio je otac Slobodan.
Govoreći o životu monahinje Matrone, istakao je da je njen život bio traženje Gospoda i stremljenje iscjeljenju kroz vjeru i podvig.
„Naša draga Zaga je takav život vodila – u kojem je tražila Gospoda svoga, da se uzburka voda života i da se u njoj iscjeli. Njeno monaško lice je njeno iscjeljenje, zato je ovaj dan dan ispunjenja njenog života i iscjeljenje vjere za život vječni.“
Otac Slobodan je podsjetio da je hrišćanski život usmjeren ka vječnosti, a ne ka smrti, i da se monahinja Matrona pripremala upravo za takav život, predana Bogu, porodici, bližnjima i svojoj Crkvi.
„Hrišćani se ne spremaju za smrt nego se spremaju za život i zato ju je Gospod, po njenoj dubokoj želji i vjeri, udostojio da primi monaški čin.“
U emotivnom osvrtu na ličnost upokojene, besjednik je govorio i o radosti koju je pružala svojom toplinom, ljubavlju i živom vjerom.
„Mnogo je bilo lijepo i drago viđeti, pričati, nasmijati se sa našom Zagom, pričati o životu u kojem je bilo i stradanja, ali to stradanje je uvijek donosilo, kroz njenu vjeru – vaskrsenje.“
Ovaj liturgijski događaj, poručio je otac Slobodan, nije samo oproštaj već i zajedničko prinošenje molitve i vjere u vaskrsloga Hrista koji daruje život vječni.
„Ovo je način kako čovjek treba da živi i da se upokoji – da mu se okupimo, da služimo Svetu liturgiju nad odrom, jer i ona, kao i svaki pokojni hrišćanin, učestvuje u ovom liturgijskom životu Crkve.“
Na kraju, besjeda je završena molitvenim prizivom da monahinja Matrona, koja je nosila ime po svetiteljki Matroni Solunskoj, proslavi svoj imendan u „mnogome anđelskom činu“, u radosti vaskrslog Gospoda, očekujući vaskrsenje mrtvih i život budućega vijeka.
Nataša Stefanović
