Ko hoće za mnom, neka se odrekne sebe, i uzme krst svoj, i neka ide za mnom (Mk. 8,34). Ne možemo da idemo za Hristom, koji je nosio krst na Golgotu, bez krsta; i svi koji slijede za Njim svakako će morati da hodaju sa krstom.
Šta je ovaj krst? To su razne neprijatnosti, nevolje i tuge, postavljene na nas spolja i iznutra na putu savjesnog ispunjavanja zapovijesti Gospodnjih, u životu i duhu njegovih propisa i zahtjeva. Ovaj krst je izrastao u tako neraskidivi dio hrišćanina da gdje god je hrišćanin, tu je i ovaj krst; a gdje nema krsta, nema hrišćana.
Sveobuhvatna preferencijalnost i život u udobnosti nisu ono što hrišćaninu treba. Njegov zadatak je da se pročisti i ispravi. On je kao bolesna osoba kojoj je potrebna kauterizacija ovde, rez tamo, a kako to da se desi bez bolova? Zato se radujte kada osjetite krst na sebi, jer je to znak da idete za Gospodom na putu spasenja, u raj. Imaj malo strpljenja. Kraj i kruna su blizu!
(Sveti Teofan Zatvornik)
O nošenju krsta
Moramo da razumijemo da nas Gospod ne primorava da nosimo njegov krst – to jest, da trpimo patnje koje je On pretrpio radi nas. On ne kaže: „Ko hoće za mnom neka uzme krst moj“, nego neka uzme svaki svoj krst (Mt. 16:24). Naš Gospod zna da ne možemo da nosimo krst njegov, dok svoj krst možemo nositi, uz njegovu pomoć.
(Sveti Dimitrije Rostovski)
I ovaj krst nije bio toliko težak za njega koliko je bio olakšan i spasonosan za nas. Njegovo breme je naš odmor; Njegovi trudovi, naša nagrada; Njegov znoj, naše olakšanje; Njegove suze, naše očišćenje; Njegove rane, naše iscjeljenje; Njegovo stradanje, naša utjeha; Njegova Krv, naše iskupljenje; Njegov krst, naš ulazak u raj; Njegova smrt, naš život.
(Mitropolit Platon Moskovski)
Naš krst se sastoji u strahu Gospodnjem. Kao što onaj ko je raspet ne može da se kreće kako hoće, tako i mi svoju volju i želje moramo da usmjerimo ne na ono što je ugodno nama ili našim strastima, nego na ono što je po zakonu Gospodnjem, sa kojim smo saraspeti.
I kao što pribijeni na krst ne misli ni o sadašnjosti ni o predmetima svojih pređašnjih strasti, ne brine se za sutra, ne želi imanje, ne hvali se, ne svađa se, nije ljubomoran, ne tuguje zbog sadašnjosti, ne sjeća se prošlih prestupa, već sebe smatra mrtvim za sve ovo zemaljsko i misliće samo na to gdje ćemo morati da odemo samo za nekoliko trenutaka – strah Božiji, umri za sve – ne samo za svjetske poroke, nego za sve ono što je svjetsko, i usmjeri svu svoju pažnju na ono mjesto gdje možemo biti prebačeni svakog trenutka, jer na taj način možemo umrtviti sve svoje strasti i tjelesne požude.
(Sveti Jovan Kasian Rimljanin)
Svaki čovjek ima svoj krst, i kada sluga Hristov, radi ljubavi prema Bogu, strpljivo nosi svoj krst, on učestvuje u stradanju Gospodnjem, i njegov krst postaje saobrazan Krstu Gospodnjem. A naš Gospod smatra naše patnje svojim. Kao što je rekao onima koji čine dobro: pošto učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste (Mt. 25, 40), tako i za one koji nama čine nepravdu, kaže prestupnicima: Kako niste učinili jednom od ovih najmanjih, meni niste učinili (Mat. 25, 45).
Gospod strada u nama, kao u udovima svojim; a mi koji stradamo, kao da skupljamo mrvice preostale od trpeze nebeske, sabiramo izvjesne ostatke stradanja Gospodnjih, po riječima apostola:
„Koji se sada raduje stradanjima mojim za vas i ispunjavate ono što je iza nevolja Hristovih u tijelu mom“ (Kol. 1, 24).
(Sveti Dimitrije Rostovski)
Izvor: Orthodox christianity
Prevod sa engleskog: Lana Ostojić
