SRPSKI GROMOVNIK-VLADIKA ATANASIJE JEVTIĆ
Od kako se Šabac zašabčio,
bolji Srbin nije se rodio,
niti će se rodit’ kroz vjekove,
na prostoru varošice ove,
od čuvene srpske perjanice,
Episkopa sa sred Brdarice,
vjernog sluge vaskrslog Mesije,
ime mu je Kir Atanasije!
Njegovo će svešteno žitije,
pisati se prije il’ kasnije,
i mnogi će steći doktorate,
samo kad se u koštac uhvate,
sa besmrtnim Tasovim djelima,
kojih znadem na hiljade ima.
Njemu ravna Teologa nije,
na zemljine hemisfere dvije.
Svi su dobri al’ Taso prednjači,
svakog redom za koplje prebači.
Zizjulas mu do koljena nije,
niko kao Taso ne umije,
da objasni bez velike drame,
teološke teške zavrzlame!
Patrolog je mimo drugih ljudi,
teško tome ko se s’ njim usudi,
da raspravlja o Svetim Ocima,
bolje mu je da se s’ Poskocima,
uhvatio u vrzino kolo,
n’o što s’Tasom kuša znanje golo!
Od kako je oči otvorio,
Vile kažu da se razbolio,
od hroničnog anti zapadizma,
I još težeg anti komunizma.
A od toga lijeka ne ima,
n’o se sa tim živi vjekovima.
Svi ljekari svijeta ovoga,
ne mogu ga izvidat’ od toga.
A i on se ne pazi nikako,
već tu boljku prihvata olako!
Nego dosta sa uvodnim slovom,
nešto drugo mislim reći ovom,
visokome saboru sabranom,
o Jevtiću vladici probranom.
Izabranik božije milosti,
i revnitelj od rane mladosti.
Vječna meta raznih polemika,
poznat kao nezgodni vladika,
oštrog pera a oštrog jezika!
Naravi je prijeke i brze,
Raskolnici ka’ Njemca ga mrze.
Etikete najgore mu kače,
takmiče se ko će viknut’ jače,
uaa na tog božjeg ugodnika,
a ovaj im svjatejši vladika,
koga uvjek slušam s’ pažnjom mnogom,
kaže: Neka idu s’ milim Bogom,
i Bog bolju pamet nek’ im dade,
jer zaista ne znaju šta rade!
Vlastodršci od sve tri države,
rado bi se riješili glave,
zmajolikog vladike srpskoga,
koji liči na Vožda časnoga,
jer on isto kao i Đorđije,
zelen ijed povraćat’ umije!
A najviše Velmožama smeta,
što ih Starac od stotinu ljeta,
pod prijetnjom ropstvom i lancima,
javno zove Evroslinavcima!
I nikad ih na mir’ ne ostavlja,
Đedo Taso čuvar Pravoslavlja!
Pa se rđe pogane pitaju,
za Kanone što mu pravo daju,
da se tako vlada i ponaša,
ali pošto ćuti javnost naša,
i niko im odgovor ne daje,
meni kao pjesniku ostaje,
da napišem nekolika reda,
u odbranu tvrdoškoga Đeda!
O Gospodo Vlastodršci naši,
Vi koje vas samo ime plaši,
Svetog Starca Tasa Tvrdoškoga,
a na njega kukate do Boga,
što mislite čemu se nadate,
kada takvog Starca napadate!?
Da li znate majka vam kukala,
što je s’ vama pleme obrukala,
da on nije od jučerašnjiću,
nego Vitez hrabri i plemiću,
koji plemstvo od Oca ne dobi,
već ga Starac junački zadobi,
časnim likom i časnim obrazom,
sve hodeći Svetosavskom Stazom!
Taj je Taso u vrijeme vlade,
zloglasnoga Broza i Pijade,
s’ Radovićem prokazanik bio,
pa ni tada nije se plašio,
teškog ropstva i njinih tamnica,
n’o je vazda ova Perjanica,
među prve bio buntovnike,
a kad zvanje zasluži vladike,
i kad Mitru na glavu nastavi,
otpočeše ratovi krvavi.
U tome je stravičnom haosu,
Taso bio junak na ponosu,
cijelome Srpstvu a i šire,
steka’ slavu koja ne umire!
Ljudi kažu a Vile svjedoče,
da je jednom neđe oko Foče,
ili možda kod grada Bileće,
svejedno je zamjerit’ mi neće,
na prevodu ovome vladika,
Taso Jeftić Sablja od čelika,
kad se pomoć ratna dijelila,
treba proći moja braćo mila,
kroz krvave Klance i Bobije,
da bi narod moga da dobije,
pomoć što im od sabraće stiže,
tada jedno momče priđe bliže,
Episkopu Zahumskome Tasu,
i ovako reče mu na glasu:
Ja vladiko smijem i umijem,
da boj ljuti s’ dušmanima bijem.
Nauman sam danas s’ tobom poći,
jer ti mogu biti od pomoći,
ako li te sudbina odvede,
u zloglasne balijske zasjede!
Ja ću s’ puškom ispred tebe stati,
tada Taso poče glagoljati:
O moj Sinko Delijo ne znana,
ovoga mi današnjega dana,
i tako mi pričesne užice,
Hrista Boga i Svete Trojice,
nećeš danas oditi Junače,
za mnom nema niko da zaplače,
a za tobom ima Bogu hvala,
n’o tu sjedi majka ti pjevala!
Kad to reče Mitronosac ovi,
ugledaše se Sivi Sokolovi,
a on ode bez ikakve pratnje,
da ublaži svojoj braći patnje.
A da l’ znate ne znali Vas ljudi,
taj episkop naopake ćudi,
što s’ ne boji ni sablje ni mača,
to dokaza kad bješe najjača,
sila silnog Ražnatović Bana,
poznatijeg ka’ Željka Arkana.
Jedini se Taso suprotstavi,
kada ovaj smisli da napravi,
scenu da on Patrijarha štiti,
ali nije moga ni slutiti,
da će mu se suprostavit’ iko,
jer odavno bijaše navik’o,
da njegova volja pravda bude,
n’o zavika Taso: Koje kude!
Dok je moje glave na ramena,
neće niko na račun imena,
časnog Pavla sticati glasove,
tada oči s’jevnuše Tasove,
na gardijskog poleće Prvaka,
kao živa munja iz oblaka!
Viče Taso ka munje da biju,
na Proroka naliče Iliju,
ni Ilija u svome zemanu,
ne bijaše na takvom megdanu,
jer ni jedan Izrailjac prije,
moćan kao Arkan bio nije.
Al’ ga Jevtić riječju potuče,
pa se ovaj sa Gardom povuče,
ispret Tasa srpskog Gromovnika,
eto kakve Kanone vladika,
iza svojih časnih pleći ima,
pa Vas može zvati izrodima,
i svakoga ućutkat’ očima!
I još nešto neka svako znade,
on je mnoge pretrpio jeda,
i ove će najnovije stvari,
izdržati Arhijerej stari.
Pa će duša časna da mu blista,
u Nebesko Carstvo Boga Hrista!
Sočinitelj: Mladen A. Šarčević – Crmnički
24.11.2019 g.G
