STIGAO JE U JERUSALIM

Stigao je u Jerusalim

Opšte vaskrsenje prije stradanja Svoga potvrđujući,
iz mrtvih si podigao Lazara, Hriste, Bože. Stoga i mi,
poput djece znamenja pobjede noseći, Tebi, Pobjeditelju
smrti kličemo: Osana na visinama, blagosloven
Koji dolazi u ime Gospodnje!
(Tropar Cvijeti)

 

Hristov ulazak u Jerusalim. Potresna scena. Živa doksologija na djelu!

Ovacije i slavoslovlje na sve strane razbacano pred Njegove noge kao grane od
palmi. Svuda je euforija, metež, buka, stiskanje naroda. Oni većeg srca ne
uzdržavaju svoje glasove nego kliču: «Osana! Blagosloven koji dolazi u ime Gospodnje,
car Izrailjev»! (Jn.12,13). Bačeni smo pred scenu u kojoj smo ili učesnici ili
posmatrači. Klima se brzo odvija. Trenutak valja iskoristiti.

Ko je Taj što dolazi? Ko je Taj što prolazi? Ko je taj što je objavir rat smrti
kada je uzviknuo: “Lazare, iziđi napolje“! (Jn.11,43). Ko je taj što je upravo iz mrtvih
vratio prijatelja Lazara koga poznaju stanovnici Vitanije? Mesija, Spasitelj
svijeta! A od čega nas spasava? Od grijeha, smrti i đavola. Onaj Ko ne gleda ko je ko,
ali gleda ko će sa Njim biti u Carstvu Nebeskom. Kuda ide? U susret svijetu. Ne bježi
od svijeta. Ne izbjegava slabe, bolesne, ponižene i siromašne. Ne gleda tuđe
nedostatke, bilo fizičke, bilo moralne. Elitni umovi savremenog svijeta sve mjere
prema nečijem položaju, imetku i zdravlju, ali Bog ne gleda tako.

Zna Isus da je duhovnost u narodu okrnjena, nepotpuna, zna da je previše nestabilnih i bolesnih
kod onih kod kojih dolazi. Zna da blagodat još nije prosuta za svijet. Zna i da ide u
susret onima koji ga spolja hvale a iznutra mu pripremaju nepravdu i zločin. Koliko
je ovo srodno mnogima u današnje vrijeme!? Jer većina koja Ga hvali već samo
nekoliko dana kasnije glasa protiv Njega hulom i vikom pred Pilatom: «Raspni ga!
Raspni!» (Lk.23,21). Tako i ljudi danas čine: skloni da se brzo oduševljavaju nekim,
da se očaraju, još brže su skloni da se istim razočaraju.

Zato je Hristos dostojanstven kada na magaretu prolazi, jer se ne vlada prema
pohvalama i pogrdama ljudi, već prema volji Oca koji Ga je na taj put u Duhu Svetome
usmjerio. Ovo treba i nas da opominje. Da se ne vladamo prema tuđim komplimentima
i podsmjehu, već prema volji Hrista. Da budemo iznad situacije radi volje Božije.
Fariseji su tada negodavali kao što i danas mnogi negoduju kada god neko
dobro čini. Očigledno Kainov zadah mržnje i prezira još uvijek nije preobražen
miomirisom Duha Svetoga. Ali, Hristos ne obraća pažnju na kritizere. Gleda dalje.
Gleda šire. Ima mističan uvid u nešto sasvim drugačije. Lociran je u volji Oca.

Nadahnut Duhom Svetim proriče o Sebi: «Ako zrno pšenice padnuvši na zemlju ne
umre, onda jedno ostane; ako li umre, rod mnogi donosi» (Jn.12,24). Ovdje govori o
Svojoj smrti. Jer će Njegova smrt donijeti Vaskrsenje svima koji povjeruju u Njega. To
je taj mnogi rod. Ne možemo ne primjetiti da je Hristos uzbuđen, uznemiren. Nazire
se čak izvjesna kolebljivost u Njemu, trenutna ali ipak prisutna: «Sad je duša moja
uzbuđena, i šta da kažem? Oče, spasi me od ovog časa; ali zato dođoh za ovaj čas»
(Mt.26,38). Sličan naboj kao u Getsimanskom vrtu. Volio bi da izbjegne čašu
stradanja, ali je radi ljubavi prema Ocu ipak prihvata. Volio bi da na drugi način
izvrši spasenje svijeta, ali se oslanja na volju Oca da je to najbolji scenario „za
život svijeta“. I istog časa dobija utjehu.

Oglašava se Bog Otac koji na čudesne riječi Hristove da proslavi Sina progovara sa Neba: «I proslavih, i opet ću proslaviti!» (Jn.12,28). Ovdje smo pred neobičnim blagovjestećim mjestom. Bog Otac prvo govori u prošlo-sadašnjem vremenu, a potom u budućem. «Proslavih» se može
odnositi na prošlost, ali ne nužno u isključivim kategorijama prostorno-vremenskih ograničenja budući da pred Bogom vrijeme teče drugačije, nego u smislu da ukazuje na Sina Božijeg da Ga je volio (i još uvek voli) na isti način kao prije stvaranja sveta. «Opet ću proslaviti» može da se odnosi ne samo na Hristovopodizanje iz mrtvih (jer ga Otac podiže, a ne Sin Sam Sebe), nego i na Hristov povratak Ocu nakon Vaznesenja u smislu Slave koju je kao Bog (kao Jedan od Svete Trojice) imao i ima. Bog Otac, dakle, proriče za Sina da će Mu dati isto mjesto slave kao što On kao Otac ima — kao što je već Hristos prije Ovaploćenja (rođenja u tijelu) imao.

Atmosfera se dalje odvija u smjeru Hristovog obraćanja svim prisutnima.

Nastavlja da propovijeda i proriče, jer govori o pobjedi nad satanom i o Svome
raspeću. Narod Ga ne razumije. Oslanja se na drugačije tumačenje proroka. Ljudi žele
Mesiju koji neće otići Ocu nego Koji će ostati na zemlji da vlada, da donese
političku slobodu i uvijek aktuelnu ekonomsku stabilnost. Narod ne razumije da
Hristos prećutano govori o smrti, Vaskrsenju i Vaznesenju. Isto to i danas ne čuju.

Žele političkog vladara nad sobom. Vidjevši njihovu upornost da tumače Pisma po
svojoj volji, Hristos se povlači. Divili su se njegovim čudima, ali im je vjera u Njega
još nedostajala. Nameće se pitanje da li se Hristos ovdje obraćao istim ljudima koji
su Ga po ulasku u Jerusalim dočekali sa skandiranjima i ovacijama? Jer, ako je tako,
vidimo kako se već ovdje veoma brzo hladi oduševljenje u narodu. Pominju se i
starješine koje su imale vjeru u Hrista, ali koji su u strahu od fariseja krili svoju
vjeru da ne bi izgubili položaj u sinagogi. Ne rade li ljudi današnjeg vremena isto?
Kriju dobrotu i stide se od istine da ne bi ostali bez posla ili neke funkcije u
društvu. Tako nepravda ostaje na snazi. Ovdje nas Hristos kroz Svoj primjer
diskretno opominje da ne činimo tako.

A kako da se ne osvrnemo samo na taj ulazak u Jerusalim koji je po svemu ličio na procesije ulaska namjesnika, gospodara, cara. Da, ali ovaj put ulazi Car praćen, ne elitom i činovnicima, gospodom i vojnim jedinicama, već bogaljima, bolenicima, sirotinjom prostim narodom i djecom da se ispuni što je rekao David psalmopojac milenijum prije Hrista: «Iz usta male djece i
odojčadi činiš sebi hvalu» (Ps.8,3). Dakle, paradoks, prst u oko logici ovoga svijeta.
Hristos Svoje izlaganje završava pozivanjem na vjeru, sud i Oca.

Ko vjeruje u Njega nalazi sebi opravdanje. Ko ne vjeruje u Njega nalazi sebi i u sebi kaznu. Ipak,
On Sebe umanjuje pred dimenzijom Oca, jer ističe da svaka riječ i djelo dolazi od Njega. Svome Ocu a ne Sebi pripisuje svetost, vječnost i validnost svega što je tog dana u Jerusalimu izrekao.

I sada kada smo cijeloj slici uhvatili makar fragment tadašnjeg ambijenta,
ostaje nam da se zapitamo u današnje vrijeme: na čijoj ćemo strani biti? Da li na
strani onih koji oduševljeno dočekuju Boga kao Cara u svojim dušama a već sutradan
Ga djelima odriču? Da li na strani onih koji u Hristu ne nalaze ništa posebno, jer
ne odgovara njihovim zamišljenim projekcijama o Bogu? Ili ćemo biti na strani one
male djece koja su u Hristu vidjela nešto mnogo uzvišenije od jeftinog obožavanja?
Možda se već tu naslućuje odgovor: da će samo čista srca vidjeti Boga. «Blaženi
čistii serdcem, яko tii Boga uzrяt» — «Blaženi čisti srcem jer će Boga Vidjeti»
(Mt.5,8).

Izvor: parohija.com