Svečana dodjela nagrada 11. Trga od ćirilice ovogodišnjim laureatima – Srpskoj pravoslavnoj bogosloviji Svetog Arsenija Sremca iz Sremskih Karlovaca i pjesniku Blagoju Bakoviću – održana je sinoć, 26. avgusta 2024. godine, na Trgu hercega Stefana.
Bogosloviji Svetog Arsenija, „jednoj od najstarijih obrazovnih ustanova SPC”, kako stoji na povelji, dodijeljena je nagrada „Ćiriličnik” „za izuzetan doprinos pravoslavnoj duhovnosti, istinskoj prosveti i sveukupnoj ćiriličnoj kulturi”.
Žiri, koji su činili književnici: Novica Đurić, Radomir Uljarević, Želidrag Nikčević, prof. dr Budimir Aleksić i Budimir Dubak, odluku o dodjeljivanju „Ćiriličnika” Karlovačkoj bogosloviji donio je jednoglasno, rukovodeći se sveukupnim značajem koji je ona imala, i ima i danas, u svojoj dvjestatridesetogodišnjoj (230) istoriji.
U obrazloženju žirija, koje je pročitao Budumir Dubak, između ostalog stoji:
„Bogoslovija Svetog Arsenija Sremca jedan je od temelja sveukupnog školstva Srpske pravoslavne crkve, i duboko je utkana ne samo u život srpske Vojvodine i Sremsko-karlovačke mitropolije, nego i uopšte u život Srpske crkve i srpskog naroda, kao i u život sveukupnog Pravoslavlja…
U svom dosadašnjem trajanju od 230 godina, u sva tri razdoblja svoga mukotrpnog rada, kroz slavnu Karlovačku bogosloviju prošlo je na hiljade profesora i učenika. Brojni njeni profesori i đaci su posvjedočili svojim životom i primjerom istinsku vjernost Hristu Gospodu i svojoj svetoj Crkvi, srpskom pravoslavnom nasleđu, i stradajući za ime Božije i pravdu Njegovu, pribrojani su liku svetitelja i sveštenomučenika. Takođe su mnogi iz njenoga okrilja postali episkopi, arhimandriti, igumani, sveštenici, monasi, katihete, profesori, i na taj način služili svom narodu i Crkvi. Među profesorima i đacima koji su stasavali pod okriljem ove škole, stasao je i veliki broj istaknutih nosilaca javnog, društvenog, političkog i kulturnog života srpske Vojvodine, Srbije i bivše Jugoslavije…
Uloga ove slavne srpske škole pokazala je kroz svoju istoriju da njen cilj i zadatak nije samo bio prosto sticanje znanja nego cjelosno duhovno, umno i moralno obrazovanje njenih vaspitanika, a preko njih i cijelog naroda, zbog čega je njena uloga bila značajnija, i prosvetna misija plodonosnija.
Spomenimo i to da je veliki broj polaznika, kao i veliki broj nastavnika ove slavne škole bio sa prostora Crne Gore i Boke kotorske. Svi oni su dali značajan doprinos ne samo razvoju srpske crkvene prosvete, nego i sveukupnoj srpskoj duhovnosti i kulturi…
Neka bude srećno ovo priznanje njenim profesorima i đacima, koji su se ovjenčali nagradom ’Ćiriličnik’, sa željom da i dalje njena misija i plodovi budu od koristi, i divan primjer svima u izgrađivanju pokoljenja našeg srpskog roda koja stasavaju i koja se obrazuju i vaspitavaju.”
Nagradu je u ime Bogoslovije, iz ruku protojereja–stavrofora Obrena Jovanovića, arhijerejskog namjesnika hercegnovskog, primio njen rektor protojerej–stavrofor Jovan Milanović, koji se na njoj zahvalio biranim riječima:
„Ovaj Trg od ćirilice, oko ovog čudesnog hrama Sv. arhistratiga Mihaila – sa njegovim čudesnim strelama koje vrhune ka nebu i sve nas opominju i pozivaju da ne tražimo postojanog grada ovde na zemlji, pa makar ga zidali i od kamena – čuva ne više oružje i ne bavi se niskim vrednostima. Ovaj Trg od ćirilice, čuva slova i reči koje vezuju ne više za bilo kakvog vlastodršca, nego vezuju za Svedržitelja. Zato ovom događaju nisu potrebni zvuci, nego reči koje ječe i zveče i ispunjavaju ovaj trg i ovaj grad istinom da je samo Bog večan.
Ja dolazim iz Sremskih Karlovaca, iz grada koji nema ni jedne kule, ali je pravljen tako da bude ipak kula vodilja, Sion srpski, onima koji veruju da je Reč postala telo. Osim jezika i pisma sličan je ovom Novskom i po mentalitetu, a posle ovoga večeras, ubeđen sam da Herceg Novi i Sremski Karlovci postaju sinonim, i to ne samo zbog srpskog zbora, nego i zbog istine o čuvanju vere i jedinstva, ponekad čini se oholo i gordo, ali opet na čudesan način smireno i mirno.
Ništa od onoga što se u toj našoj kući, Bogosloviji karlovačkoj dešava nije naše delo, nego delo naših predaka, a mi malo zagrebemo, ne bismo li napravili rupu koju će naši potomci da popune… Ta je naša kuća sa svojim narodom krvarila, sa svojim narodom pevala i snevala, sa svojim narodom išla severno, južno, istočno i zapadno, i do dana današnjeg sa svojim narodom, gde god se on nalazio, čuva tu tajnu Bogoovaploćenja, prisustva Božjeg u ovom svetu. Preko tri i po hiljade učenika otišlo je iz nje da bi se u nju neprestano vraćalo… Zato ovu večerašnju nagradu doživljavam pre svega kao amanet i kao zavet, da ćemo na tom putu čuvanja ćirilice i mi tamo negde napraviti Trg. Stoga, radujući se večerašnjem druženju, pozivam vas da budete jedno sa nama i u Sremskim Karlovcima.”
„Pečat Hercega Šćepana” ove je godine dobio pjesnik Blagoje Baković, „u čijim stihovima životvorno pulsira naša najbolja lirska tradicija”, kako na povelji stoji. Nagradu mu je uručio protojerej–stavrofor Radomir Nikčević, predsjednik Upravnog odbora Trga od ćirilice. Obrazloženje žirija je pročitao Radomir Uljarević, a u njemu je između ostalog istaknuto:
„Blagoje Baković je pjesnik čije djelo ne trpi saopštenja, nesmjestivo u kratke teorijske i kritičarske forme kao što su saopštenja i obrazloženja, nadmaša pravila i prevazilazi okvire lirskog sistematizovanja u uobičajene foldere. Književna kritika rađe ne bi da rizikuje, ali ovoj poeziji se ne žuri, ona računa sa vječnošću. A Pečat Hercega Šćepana samo ukazuje na to računanje…
Baković ne doziva muze, one su sa njim i danju i noću, i na javi i u snu, on je jedini pjesnik koga znamo, koji kad god poželi piše, dok drugi čekaju nadahnuće. Nadahnuće je uvijek tu, za njega je nadahnuće isto što i vazduh, pisanje isto što i disanje, urođena potreba bez koje život ne bi imao smisla, i ne bi bio moguć.
Ma o čemu da pjeva, njegova poezija je religijska, bogonadahnuta, pa i kad pjeva o ženi, o ljubavi, o smrti, uvijek je tu Bog, počev od prve knjige Žeđ pod vodom, Baković pjeva u slavu Gospodnju, poput Romana Meloda, on osluškuje zvučanja, tražeći melodiju da ugasi tu neugasivu žeđ pod vodom… On je na samom početku podesio ton, izabrao metar, i preostalo je samo da u svoj pehar sipa živu vodu kako bi zagasio tu neugasivu žeđ, koja je zapravo žeđ za istinom, za Hristom, i od te prve knjige do danas Blagoja vodi ta bogotražiteljska žeđ… U svojim najboljim stihovima pjesnik se susreo sa Onim za kojim oduvijek neodstupno čezne, a ti stihovi su nesumnjivi svjedoci tog susreta. Otuda, rekao bi Branislav Petrović, Baković govori s pozicije prvog čoveka koji se zatekao u tek stvorenom svetu.”
Pjesnik se na nagradi zahvalio na najljepši mogući način – biranim riječima i stihovima:
„Od svih tajni kojima je Gospod darivao ovaj svet, tajna pevanja je u najdivnijoj vezi sa nebom, i onim što ono kroz pevača daruje zemlji. Jedan sam od onih koji veruje da je ta količina dara najpresudnija za onaj trenutak kada misao, osećaj, zanos, nadahnuće, prelazi u reč, u zvuk, u melodiju maternjeg jezika i svega onoga što taj jezik nosi…
Kada za nešto kažemo da je predivno, to me pre svega podseća na pređu i onaj zanat kojim se naše predilje među javom i međ snom radile… Zahvaljujući toj mojoj službi u predivu i pletivu, kojoj služim po meri svoga dara, evo mene noćas na Trgu od ćirilice. Poslao mi Herceg Šćepan svoj pečat po žiriju, mojoj braći, da mi njime potvrdi moju službu daru, rodu i jeziku srpskome…”
Primajući „ovaj pečat sa radošću i zahvalnošću”, Baković je zahvalnost zapečatio stihovima nastalim nakon što mu je saopšteno da je upravo on ovogodišnji laureat:
„Kad mlidijah da ću poći u zaborav i u nečat,
Javiše mi jedne noći da mi Herceg šalje pečat,
po žiriju, mojoj braći, taj dar s neba hitro prolit.
’Ne mogasmo boljeg naći’, saopšti mi Mitropolit.
Taj pečat je zlatni povoj za sve što na javi snevam,
sunčev zrak na pesmi mojoj; ne mojoj – no koju pevam!
Dok pomera zvezda zrak ti, tonom prst na zlatnoj fruli,
Moje grlo zvonom čakti, ne da zvuku da istruli.
Na ivici toga zvuka, nevidljive strune sretoh,
sa kojih mi spušta ruka pečat dara Duha Svetog.”
Veče je znalačkim pojanjem uljepšao kvartet karlovačkih bogoslovaca, predvođenih profesorom Jovanom Stojanović. Voditelj večeri je bila Aleksandra Miljanić.
Tekst: Ivana Jovanović
Fotografije: Tatjana Vitomirović
Izvor: SPCO topaljsko-hercegnovska
