Večeras je u organizaciji Mitropolije crnogorsko-primorske i Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog, održana u kripti Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, na praznik Svetog Petra Cetinjskog i Svetog apostola i Jevanđeliste Luke, tradicionalna svečana Lučindanska akademija. Ova Lučindanska akademija je posebna, jer se ove godine obilježava jubilej, 160 godina visokoškolskog obrazovanja u Crnoj Gori i jubilej prve bogoslovske škole 1863-2023.
Na samom početku, kamerni hor Bogoslovije pod dirigentskom palicom đakona Mihaila Lazarevića, otpjevao je tropar Svetom Petru Cetinjskom Čudotvorcu, a zatim se prisutnima obratio protojerej Blagoje Rajković, rektor Cetinjske bogoslovije.
On je zahvalio svima koji su došli da uveličaju slavu Bogoslovije i proslavu jubileja, podsjetivši još jednom da ove godine obilježavamo značajnu godišnjicu. Dodao je da ova Cetinjska bogoslovija nije mogla odmah da se zametne jer okolnosti to nisu dozvoljavale, ali je poslužila kao sjeme iz kojeg je iznikla i današnja Cetinjska bogoslovija, ali i čitavo više i visoko obrazovanje u Crnoj Gori.
Otac Blagoje je takođe naglasio da ona ne prestaje da daje plodove, a nije slučajno da je baš u ovoj godini jubileja iznikla i Pravoslavna gimnazija u Podgorici. Rektor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog je još jednom svima poželio dobrodošlicu svima i zahvalio onima koji su se potrudili oko večerašnjeg programa.
Nakon kratkog nastupa kamernog hora Cetinjske bogoslovije, svečanu prazničnu basjedu je izgovorio profesor Miomir Đurišić.
Svečana lučindanska besjeda profesora Miomira Đurišića
Vaše visokopreosveštenstvo, časni oci, dragi prijatelji,
u početku bješe Riječ, a Slovo dođe poslije riječi.
Riječ je ljudska snaga koja mu služi i nikad ne odlazi niz vjetar. Riječ smo mi, onakvi kakvi jesmo. Dobri, loši, zli. A slovo materijalizuje riječ. Iza svakog slova se kriju naše oči i naše misli. Slovo je slika svakog pojedinca i čitavog naroda. A naš narod je imao svoje slovo još od Grigorija Dijaka. Zetska Sveta gora na Skadarskom jezeru bila je štamparija prije štamparije. A Đurađ se slovom branio od sablje.
Onoga trena kada je starac Makarije zapečatio potonju knjigu, a Đurađ Crnojević ostavio sablju i knjigu u amanet Mitropolitu Vavili, Crna Gora se borila za dan. Sabljom je razmahivala, a knjigu nije stigla da čita od mraka!
Onda je Sveti Petar Cetinjski posvjedočio vrijeme da slovo više vrijedi od sablje i jatagana. Baš u vrijeme kad je heroj topolski dunuo život srpskoj duši, Sveti Petar je pisao Dositeju Obradoviću i dogovarao kako da zrno pretvori u slovo. To je vrijeme kada su Napoleonoci vojnici, sa skadarskim Turcima, krenuli na Crnu Goru. Sveti Petar Cetinjski je mijenjao zarobljenike za olovo. Ljude za olovo, a olovo u slova.
U tome vremenu, u burnom žilištu, rođen je onaj koji je sve tajne vidio i znao. Znao je da je došlo vrijeme da ne bira sveštenike po hrabrosti i ljepoti. Znao je da sveštenici moraju da slušaju riječ Božiju, a učitelji riječ naroda, a da taj narod sluša njihove riječi i čita njihova slova. Jer riječi se slušaju, slova se čitaju, a djela se broje.
I tako… riječ po riječ, slovo po slovo, prije 160 godina nastade na Cetinju Bogoslovska škola. Početak rada Bogoslovije nije događaj, to je proces. Bogoslovska škola je biblioteka svih naših napisanih knjiga do tada i štamparija svih budućih knjiga od tada do današnjih dana!
Istorija Bogoslovije je naša istorija. Ona je čuvar narodnog duha i tradicije. Uvijek kada je Bogoslovija živjela svoju punoću, narod je doživljavao prosperitet. Kada je Bogoslovija bila na raspeću, narod bio zagubljen na putevima koji su mu se slatkorječivo nudili.
Decenije su prolazile, decenije iskušenja i napretka. Škola ke mijenjala ime… nekad bogoslovska, nekad bogoslovsko-učiteljska, a rezultati su bili isti. Obrazovani sveštenici, posvećeni Bogu i narodu, širili su svoje znanje i vjeru gdje god su se okrenuli. Zrno koje je klicu zametnulo u Cetinjsku bogosloviju, davalo je svoje plodove svugdje gdje je naš narod rasijan.
Cetinjska bogoslovija je živjela tamo gdje život traje između dva rata i bila okrenuta ka istoku. Zato je ispunjavala svoju misiju. Svoju misiju je ispunjavala i zbog toga što ju je finansirao onaj koji ništa nije tražio zauzvrat, od njenog rođenja pa do smrti carske Rusije.
Onda su došli neki kameni ljudi. Preplavili zemlju i tvrdili da što je nekad bilo – nije bilo. Prekinuli rad Bogoslovije, ubijali učitelje i sveštenike. Ubili Mitropolita. Poslali su čelične ptice da prekriju nebo i skinu kapu Crnogorcima. Ipak, svjedoci smo da se svijeća Cetinjske bogoslovije nije ugasila. Naprotiv. Tri decenije plamti lučindanskim sjajem!
Neko vrijeme, živovao sam na Cetinju i to me učinilo boljim. Peo sam se na Orlov krš, obilazio Dvorac kralja Nikole, molio se Svetom Petru Cetinjskom, boravio u Gimnaziji, palio svijeću Ivanu gospodaru. Na Cetinju sam gledao i rektore i profesore i učenike Bogoslovije. Često mi se dešavalo da učim od njih. Mjera njihovih iskušenja, znanja, vjere, mjera je stasavanja Cetinjske bogoslovije u duhovni temelj. Sada i ubuduće.
Na kraju, na Cetinju sam vidio onoga kome kamenje posta imanje i koji je zborio umjesto nas. On i Cetinjska bogoslovija su prvi u naše ime rekli:
Njihovo je ”nekad bilo”, naše je ”dogodine”!
Uslijedio je nastup soprana, Milice Laloševićm koja je izvela četiri kompozicije, a zatim je Dušan Burić, učenik 3. razreda Bogoslovije, govorio odjeljak ”Privremena bogoslovija” iz knjige Škole u Crnoj Gori. Odlomak iz Gorskog vijenca ”Tri serdara i dva vojvode”, uz gusle je otpjevao mladi narodni guslar Sekule Cerović, a Milica Grujičić, učenica Pravoslavne gimnazije ”Sveti Sava”, govorila je stihove takođe iz Gorskog vijenca.
Čuli smo i Rahmanjinova u izvođenju harmonikaša Ivana Deržijeva, kao i tri tradicionalne pjesme, koje je na violini izvela Dušica Kordić, uz klavirsku pratnju Nikole Vučkovića. Odjeljak ”O školskoj ikoni” iz knjige M. Kostića je čitao Dušan Burić, a Petar Bukilica je na gitari izveo kompoziciju ”Ubavoj nam Crnoj Gori po tekstu prote Jovana Sundečića.
Na samom kraju programa, kamerni hor Bogoslovije izveo je narodnu himnu Onamo, namo, kao i Himnu Svetom Savi.
Tijana Lekić
foto: Boris Musić
