Slaveći Gospoda, koji je u diptihe upisao besmrtna imena Svetih sveštenomučenika dabrobosanskih, danas, 18. jula 2026. godine, kod Hrama Presvete Trojice u Novom Selu, na Kupresu, održan je Sveeparhijski sabor sveštenomučenika dabrobosanskih.
Svetu arhijerejsku liturgiju služili su visokopreosvećena gospoda Arhiepiskop sarajevsko-srebrenički i Mitropolit dabrobosanski Hrizostom, Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije, Arhiepiskop mostarsko-trebinjski i Mitropolit zahumsko-hercegovački i stonsko-primorski Dimitrije, Preosvećeni Episkop bihaćko-petrovački g. Sergije, uz sasluženje brojnog sveštenstva i sveštenomonaštva iz više eparhija naše Crkve, u molitvenom prisusutvu vjernog naroda.
U besjedi po pročitanom jevanđeljskom začalu, Visokopreosvećeni Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije je podsjetio da je Sveti apostol Pavle, završavajući svoje propovijedanje Jevanđelja, kako su se približavali dani njegove končine, govorio da sebe prinosi na žrtvu i da nadopunjava nedostatak stradanja Hristovih u svome tijelu, pojasnivši da je apostol ovo govorio misleći na svoju mučeničku končinu. Po predanju njemu je glava odsječena od strane rimskih vlasti toga doba, dok je Sveti apostol Petar razapet. I on je samoga sebe prinio na žrtvu, da se upodobi svome Gospodu.
Po njegovom mišljenju ova čudesna riječ Svetoga apostola Pavla zahtijeva objašnjenje, malo dublje razmišljanje. Šta bi to značilo i kako je moguće da bilo ko od ljudi nadopunjava nedostatak stradanja Hristovih, iskupiteljnih stradanja i Njegove žrtve koju je On prinio za spasenje cijeloga roda ljudskoga? Zar ta Hristova žrtva ima ikakvog nedostatka, zar ona nije u potpunosti spasonosna? I zar iko može njoj što pridodati? Naravno da ne može u bukvalnom smislu riječi. Sveti apostol Pavle je govorio o stradanju hrišćana kao produžetku stradanja Hristovih.
„I to je ono što mi možemo nadopuniti, možemo kao hrišćani se nastaviti na djelo Hristovo, jer je On svima nama temelj. A mučenici iz davnih vremena, tako i novi mučenici su posvjedočili da je zapravo Gospod Isus Hristos koji je prinio savršenu žrtvu za spasenje roda ljudskoga na krstu, izlivajući svoju živonosnu krv i pobjeđujući smrt na krstu već, i svojim vaskrsenjem, da je On davao silu svetim mučenicima da stradaju za svetu vjeru pravoslavnu. On ih je krijepio svojom blagodaću i davao im snage da izdrže sva stradanja radi imena Gospodnjega, radi svete vjere pravoslavne. I to najbolje vidimo danas po primjeru Svetoga sveštenomučenika Petra, Dabrobosanskoga mitropolita, koji je na čelu Svetih sveštenomučenika i mučenika Mitropolije dabrobosanske“, besjedio je Arhiepiskop cetinjski.
Ističući radost zbog poklonjenja moštima Svetoga sveštenomučenika Marka Kupreskog koje počivaju u ovoj svetinji, Vladika je kazao da onaj koji je na čelu – Mitropolit dabrobosanski Petar (Zimonjić) sve njih nekako izražava svojim primjerom. Sveti sveštenomučenik Petar Dabrobosanski je među prvima postradao. Kada su mu došle naredbe da ne može više da koristi ćirilično pismo pod okupacijom, nego da mora da pređe na latinicu, kao i ostale ucjene kojima se ograničava i naša sveta vjera i kultura i ponižava srpski narod, on je sve to hrišćanski, vrlo odlučno odbio.
„Eto, rekao bi neko samo jedna sitnica, šta ti to znači, promijeniš pismo i ideš dalje. Nije nikako to sitnica. To su znali Sveti sveštenomučenici, ali naravno znali su i da se ne bi završilo na tome, nego bi poslije bili i pritisci da se vjera promijeni i duša da se promijeni, istorija da se promijeni, da se briše i prošlost i sadašnjost i budućnost. Jednostavno su željeli da nas nema, da nas zbrišu sa lica zemlje. I u tom vremenu imamo takve svjedoke, nove apostole Hristove Petra i Varnavu, koji je kasnije postradao – sveštenoispovjednik Hristov Varnava, ali i jato Dabrobosanskih sveštenomučenika. Oni su nas danas sabrali ovdje na ovom žrtvenom mjestu, kod ovoga hrama koji je raspinjan i koji je uništavan, ali nije izgubio nikada svoju svetost i koji je vaskrsao ljubavlju dobrih ljudi hrišćana i trudom blaženopočivšega Mitropolita Nikolaja dabrobosanskoga“, podsjetio je Visokopreosvećeni Mitropolit.
U nastavku je poučio sabrane da se duše Svetih Božijih ugodnika raduju na nebesima kada se sastajemo da ih proslavljamo i da se oni mole za nas:
„Ali ako imamo sve te ljude koje je naš narod rodio, to nas mnogo obavezuje da čuvamo svetu vjeru pravoslavnu, da pamtimo zasluge naših predaka i da znajući da smo narod koji ima istoriju, kulturu i tradiciju i predanje i velike darove, da gledamo da i mi u tu riznicu Božiju, netruležnu, neuništivu, unesemo svoje darove. A naši darovi će da zasvijetle i da donesu mnogo ploda ako ih budemo uvijek zalivali toplim molitvama, ako ih budemo umnožavali dobrim djelima, ljubavlju prema Bogu, ljubavlju prema našim svetinjama i ponajviše ljubavlju jednih prema drugima. Iskrenom bratskom ljubavlju da se podržavamo, da se međusobno krijepimo.“
Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije je na kraju svog obraćanja zablagodario Visokopreosvećenom Mitropolitu Hrizostomu na ovom sabranju, na njegovoj ljubavi prema Svetim sveštenomučenicima dabrobosanskim, ali i na prilici zajedničkog uznošenja molitve pred prestolom Božijim.
„Da se nasladimo ljubavi Božije, da prinesemo svoje duše, svoja srca i svoja osjećanja Bogu živome na dar i da u ljubavi zagrlimo jedni druge. To je velika radost za sve nas i hvala Visokopreosvećenom Mitropolitu Hrizostomu koji nas ovako sabira i otvara srce svoje dobrote prema svima nama, a ponajviše prema svome sveštenstvu i narodu. Neka i njega Gospod ukrijepi da nosi teški krst svoje arhijerejske službe, da predvodi sveštenike i igumane, monahe i monahinje i vjerni narod na putu spasenja, na jevanđeljskom putu. Neka bi molitve Svetoga sveštenomučenika Petra, sveštenoispovjednika Varnave i svih sveštenomučenika i mučenika Mitropolije dabrobosanske bile sa svima vama. Neka bi se Božija blagodat izlila njihovim molitvama i na vas i na vaše domove, na vaše porodice, na vaše potomstvo“, poručio je Njegovo visokopreosveštenstvo izabrani Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije.
Na kraju Svete službe Božije na Kupreškoj visoravni, u čast Svetog sveštenomučenika Marka Kupreskog prelomljen je slavski kolač.
Sveštenomučenik Marko (Popović) rođen je 1876. godine u Kupresu. Završio je Bogosloviju u Raljevu, a sveštenički čin je primio 1901. godine. Za vrijeme Prvog svjetskog rata austrijske vlasti su ga duže vrijeme držale kao taoca. Ustaše su ga uhapsile 6. juna 1941. godine u Kupresu. U Bugojnu je nekoliko dana bio zatvoren, a 24. juna 1941. godine zaklan u šumi Jusufa Spajića.
Sveeparhijski sabor sveštenomučenika Mitropolije dabrobosanske, koji su postradali za vrijeme Drugog svjetskog rata od ustaša i partizana i kao pastiri dobri, zajedno sa svojim ovozemaljskim duhovnim pastirom Sveštenomučenikom Petrom, Boga proslavili, vjeru sačuvali i utvrdili put kojim da idemo do Carstva nebeskog, održava se već šest godina zaredom u prvu subotu po Petrovdanu.
Prvo saborno proslavljanje Svetih sveštenomučenika Mitropolije dabrobosanske održano je 2021. u manastiru Vozućica, a onda 2022. godine u porti Crkve Svetog proroka Ilije u Ilijašu, 2023. godine u Crkvi Svetog proroka Ilije na Sokocu, 2024. godine kod Crkve Svetog Vasilija Ostroškog Čudotvorca u Istočnoj Ilidži i 2025. godine u Hramu Rođenja Sv. Jovana Krstitelja u Bilješevu kod Kaknja.
Sabor novomučenika dabrobosanskih ustanovljen je na redovnom zasjedanju Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve u maju 2005. godine.
Vesna Dević
