Jevto Kočović, rođen u Podgorici 1837. godine u srpskoj porodici, od samog početka svog života nosio je breme teškog djetinjstva i čudnih životnih puteva. Božija promisao mu je odredila put, pa je porodica, napustivši Podgoricu, našla utočište u Prizrenu. Tu, u tom gradu, čije ime označava smisao riječi da prizrѣt Gospodь s nebese, Jevto je dobio prve osnovne lekcije života: čitanje i pisanje, u vremenima kada je takav dar bio pravi blagoslov.
Hristos je imao plan za Jevta, jer njegov rani život se pokazao kao priprema za veliku i značajnu misiju koja ga je čekala. U Prizrenu, on je izučio zanat tufegdžije, oružara, koji je u to vrijeme bio ugledan i veoma cijenjen. Inače, u to vrijeme, u Prizrenu je bio najpoznatiji esnaf ovog zanata i primani su samo najtalentovaniji šegrti. Tako je Jevto još kao mladić, sirove mladalačke prirode, dok je pažljivo brusio cijevi pušaka i djelove oružja, istovremeno obrađivao i svoj karakter, kao i dušu koju je Bog pripremao za svešteničku misiju u teškim vremenima i na teškim mjestima.
U Prizrenskom sandžaku, koji je gravitirao Skadarskom, život je tekao u skladu sa ritmovima trgovine i zanata, što je doprinjelo tome da su prizrenske zanatlije i trgovci često posjećivali Skadar. Godine 1867. ove dvije oblasti su se objedinile u vilajet. U to vrijeme, Skadar je bio dom za oko 7.000 Srba, a među njima je Jevto, u ovoj drevnoj prijestonici srpskih kraljeva, upoznao svoju bračnu izabranicu Vasiliju, ćerku Miloša Dabranina. Vasilija je vjerovatno poticala iz siromašne i ne baš uticajne porodice, jer, iako je bila Srpkinja, nije znala srpski jezik. Ovaj detalj osvjetljava kulturološki i sociološki položaj ostataka srpske zajednice u Skadru, koja je u tom periodu bila podređena i slabija u odnosu na ostale etničke grupe.
Promisao Božija vodila je mladog i tek oženjenog Jevta u primorje, u nekadašnji prestoni grad Nemanjića i Balšića – Ulcinj. Iako je odluka da se nastani u Ulcinju, naizgled, bila presudna zbog odsustva zanatske konkurencije, jer u ovom gradu nije bilo tufegčije, Bog je Jevta, koji tada nije bio ni svjestan toga, doveo iz drugog razloga.
Ulcinj je bio grad bogat istorijom i kulturom, sa ulicama koje su šaptale priče o starim vremenima. Jevto, sa svojom novoizabranom suprugom, osjećao je uzbuđenje i strah u isto vrijeme. Nova sredina, novi život i nove prilike su se otvarali pred njim, ali i neizvjesnost o tome šta će donjeti budućnost. Polagao je nadu u Boga, čiji blagoslov je već u mnogo životnih situacija prepoznao, kada je bilo najteže.
Supruga mu je, nježna i razumna, bila oslonac u svim nedaćama. Zajedno su radili na tome da izgrade svoj mali porodični svijet u Ulcinju, gdje su se polako uklapali u lokalnu zajednicu. Svaki novi dan donosio je nove izazove, ali i nova poznanstva i mogućnosti.
U ulcinjskom kraju, polovinom 19. vjeka, život je bio izuzetno težak, posebno za pravoslavne hrišćane. Nakon osvajanja Ulcinja od strane Turaka 1571. godine, pravoslavni živalj je doživjeo užasne posljedice. Oni koji nisu mogli da pobjegnu od zuluma, ili da se poturče, bili su protjerani, porobljeni ili ubijeni. Skoro sve crkve i manastiri su bili uništeni, a na njihovim mjestima podignute su džamije. Ova tužna istorija odjekivala je i u stihovima Svetog Tajnovidca Petra II Petrovića Njegoša: „Munar dubi na krst razdrobljeni“.
U takvom Ulcinju, u teškim decenijama, našlo je utočište 11 pravoslavnih domova, u kojima je živjelo 57 duša. Oni su uglavnom došli iz drugih pašaluka, bježeći od krvne osvete ili drugih nesreća. Bilo je tu i pravoslavnih Grka, koji su tražili sigurnost u ovom gradu. Među ovim naseljenicima, nalazili su se i oni poput Jevta, koji su svoju sudbinu ukrstili sa ovim mjestom zbog svojih vještina i zanatskog znanja, nadajući se da će u Ulcinju pronaći mir i novi početak.
Pravoslavni stanovnici Ulcinja, u to vrijeme, živjeli su u teškim uslovima, bez svog hrama i pastira. Sahrane, krštenja, pričešće bolesnih i druge najnužnije obrede obavljali su tajno, uz pomoć sveštenika koji su dolazili iz Bara ili Skadra. Mnogu su sahranjeni neispovjeđeni, nepričešćeni i neopojani. Povremeno su se služile liturgije u ostacima nekih zabačenih seoskih crkava u okolini Ulcinja. Sahranjivali su se na drevnom Pravoslavnom groblju, smještenom pored ostataka hrama iz doba Balšića, pod Bijelom Gorom. U takvom ambijentu, punim potiskivanja i straha, zatekao je Jevto Kočović pravoslavnu zajednicu sa kojom će imati udio u svakodnevnom sastradavanju.
Poslije Krimskog rata, 1857. godine, carska Rusija, našeg bratskog, jednokrvnog i jednovjernog naroda, počinje da širi svoje političko interesovanje i uticaj na Balkanu. U tom kontekstu, otvara se Ruski konzulat u Skadru. Rusija, preko ovih konzulata, sve više vrši pritiske na Portu, nastojeći da pravoslavnim hrišćanima obezbijedi veće vjerske slobode. Ovu priliku ne propuštaju ni pravoslavni Ulcinjani, koji su u tom trenutku vidjeli šansu da poboljšaju svoje uslove života i vjerske prakse.
Godine 1866. pravoslavni Ulcinjani odlučuju da se organizovano obrate za pomoć u ostvarivanju svojih vjerskih prava. Oni šalju svog predstavnika, Đoka Zaharijina, u Skadar, gdje on podnosi molbu, tada još sekretaru Ruskog konzula, Ivanu Jastrebovu. U molbi, Zaharijin ističe neophodnost hrama i sveštenika za Ulcinjane. Podržan od nadležnog Mitropolita prizrenskog Melentija i uz pomoć Ruskog konzula, molba biva proslijeđena Visokoj porti. Za nepunih godinu dana, dobijaju pozitivan odgovor.
Ulcinjani su se, nakon što je stigao carski ferman, odmah aktivirali i odlučili da izaberu kandidata za sveštenika iz svojih redova. Izabrali su Jevta Kočovića, čovjeka koji je svjesno i s ljubavlju prihvatio ovu važnu ulogu, znajući težinu njenog bremena, ali krijepeći se riječima Spasitelja: „Jer jaram je moj blag i breme je moje lako.“ (Mt. 11:30). Odabir Jevta za sveštenika ulcinjskog pokazala se kao jedina moguća u tom trenutku. Sam prota Jevto je poslije govorio da su ga Turci „trpjeli zbog zanata“. Mitropolit Melentije je uvjerivši se u Jevtovo znanje crkvenih knjiga, odlučio da ga rukopoloži za sveštenika.
Tokom ovog obreda, Jevtu je predat antimins, a s obzirom na malu parohiju, odobreno mu je da se i dalje bavi svojim zanatom pored pastirske službe. Tako je Jevto Kočović postao prvi ulcinjski paroh obnovljene Pravoslavne zajednice u Ulcinju, koja je imala 11 domova, nakon dugih 297 godina. Ovaj događaj predstavlja važan korak u obnovi pravoslavnog života u Ulcinju i pokazuje spremnost zajednice, iako veoma male, da učvrsti svoje korijene u vjeri.
Otac Jevto Kočović, prvi ulcinjski paroh obnovljene Pravoslavne zajednice, obavljao je obrede u domovima vjernika sve do podizanja Hrama Svetog Nikole pod Bijelom Gorom. U svom skromnom domu služio je Liturgiju, gdje je držao i časove osnovne pismenosti i veronauke djeci. Njegova posvećenost i ljubav prema zajednici doprinjeli su jačanju vjerskih i obrazovnih vrijednosti u Ulcinju. Može se slobodno reći, da je otac Jevto, začetnik ulcinjskog školstva, koje tada nije ni u jednom obliku postojalo u Ulcinju.
Interesantno bi bilo zamisliti svakodnevicu ovog sveštenika čiji su se dani nizali u svojoj suprotnosti dvije različite profesije: grubog brušenja metala na oružju, mirisa spaljenog baruta, a sa druge strane tanano brušenje ljudskih duša, pojanje bogoslužbenih himni sa mirisom tamjana. Opet, ne bez razloga, jedno i drugo spojeno promislom Promislitelja, u tom teškom vremenu i na tom tjeskobnom mjestu.
Ulcinjski Turci su s nepovjerenjem posmatrali pojavu pravoslavnog sveštenika. Samo otac Jevto je znao koliko je teško i mučno bilo u tom vremenu. Muslimani su išli toliko daleko da su, tokom povorke za pokojnikom, bacali kamenje i nečistote na samu povorku i na pokojnika. Ovo je postalo toliko uobičajeno da su pravoslavni bili prinuđeni da prilikom sahranjivanja biraju zaobilazne i sporedne puteve, kako bi se skrili i ostali neopaženi. Uprkos ovom ugnjetavanju, otac Jevto je znao da ohrabri svoju pastvu. Ne plašeći se, na velike praznike kao što su Vaskrs, Božić, Duhovi i Nikoljdan, posle svete službe, ispalio bi plotun iz svoje ručno napravljene „čifte-špagarice“. Jednom prilikom, za dlaku je izbjegao turske kuršume koji su ispaljeni u njegovom pravcu.
Ovaj divni pastir Hristovog stada, otac Jevto, dočekao je dugo očekivanu slobodu kada je Ulcinj oslobođen na Bogojavljenje 1878. godine. Međutim, radost nije dugo trajala, jer su velike sile odlučile da Ulcinj ponovo vrate pod upravu Otomanske imperije. Po savjetu vlasti Crne Gore, svi ugledni Srbi su bili upozoreni da pređu na teritoriju Crne Gore kako bi se zaštitili od moguće turske osvete.
No, kao što narod kaže: „Ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da svaka zvijerka pokaže svoj trag“. Ova nova situacija je iskristalisala i otkrila dubinu vjere i ljubavi oca Jevta prema svojoj pastvi koju je nosio u sebi. On je, kao dobri pastir, bio spreman da žrtvuje sebe za svoje povjereno mu stado, u skladu sa Gospodnjim rečima: „Pastir dobri polaže život Svoj za ovce“ (Jn.10.11).
Povratio se u Ulcinj, obučen u mantiju, a umesto fesa koji je ranije nosio, nosio je kapu crnogorske nošnje. Kada su ga Turci ugledali, okupljeni ispred gradske mehane, razjareni su nasrnuli na njega. Pljuvali su ga, šamarali i cjepali mu mantiju, a kapu su skinuli i divljački skakali po njoj, gazeći je. Samim čudom i milošću Božijom, otac Jevto je ostao živ.
U danima nakon ovih događaja, Pavle Rovinski, prolazeći ovuda, opisuje hram pod Bijelom Gorom, koji je nosio tragove vandalizma, sa polupanim staklima i vidljivim znacima razaranja. U svemu tome, ostaje snažan utisak o hrabrosti i nepokolebivoj vjeri pastira koji je i u najtežim trenucima ostao uz svoj narod.
Godina 1880. donjela je važne promjene zaUlcinj, koji je konačno postao dio Crne Gore. Pravoslavno stanovništvo, koje je nekada bilo protjerano, ponovo se nastanilo u ovom gradu. Parohija ulcinjska je 1885. godine već imala oko 350 domova, što ukazuje na značajan rast i obnovu zajednice.
Međutim, u tom periodu, otac Jevto je pretrpjeo veliku ličnu tragediju. Smrt njegove tridesetpetogodišnje supruge ostavila je duboku ranu na njegovom srcu. Ovaj događaj je dodatno produbio ranu na protinom srcu, koja nije zarastala petnaestak godina, gubitkom troje male djece – Filipa i Simeona, kao i njegove trinaestogodišnje ćerke Anastasije, koja je bila njegova mezimica. Svi oni su preminuli od zarazne bolesti, ostavljajući oca Jevta u dubokom tugovanju. Ove lične tragedije dodatno su oblikovale njegovu vjeru i posvećenost službi, a njegova bolna iskustva su ga učinila još saosjećajnijim pastirom za svoju pastvu.
Prota Jevto, ugledni paroh i dobri pastir, služio je u svojoj parohiji do 15. marta 1887. godine, kada je, posle mnogih godina predanog rada, riješio da se povuče u zasluženu penziju. Kako je u svakoj promjeni bilo Božje volje, tako je i u ovoj, kada na njegovo mjesto bi postavljen sveštenik Jovan Vujanović. U to vrijeme, prota Jevto je, na zahtjev novog paroha i uz blagoslov Mitropolita Mitrofana, 1. februara 1889. godine, vraćen kao pomoćnik paroha, što je svjedočilo o njegovom ugledu i poštovanju među vjernicima.
Međutim, životni teret, koji je nosio s ponosom i vjerom, počeo je da ostavlja tragove na njegovom umornom tijelu. Kao dobri plod koji sazrijeva u božanskoj bašti, Gospod je polako pripremao protu Jevta za nebesku berbu. U svojoj 52. godini, poslije kratke bolesti, ispovijesti i pričešća, on je mirno predao svoju blaženu dušu Gospodu, 8. jula 1889. godine.
Sahranjen je uz južni zid Hrama Svetog Nikole pod Bijelom Gorom, mjestu gdje je služio i gdje je ostavio neizbrisiv trag. U njegovom odlasku ostala su dva sina, Jovan i Marko, kojima je, nažalost, bilo suđeno da žive u veoma teškim uslovima. Svjesna njihovog bijednog stanja, Mitropolija je, 11. januara 1890. godine, odobrila dodjelu dva rala zemlje na korišćenje porodici oca Jevta, čime je pomogla da se olakša njihova patnja i obezbjede najosnovnije potrebe za život.
Prota Jevto ostaje upamćen kao čovjek Mojsijeve predanosti volji Božijoj, svetačkog trpljenja i narodne mudrusti. Njegov život, ispunjen vjerom, dobrotom i služenjem, ostaje „svetlost svijetu“, podstičući nas da slijedimo njegov primjer.
Vječan mu spomen!
Sveštenik Siniša Smiljić, paroh ulcinjski
