Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko – primorski služio je 22. marta na dan praznovanja Svetih četrdeset mučenika Sevastijskih i Sveta četrdeset dva mučenika Momišićka Svetu arhijerejsku liturgiju u Cetinjskom manastiru uz sasluženje sveštenoslužitelja Mitropolije crnogorsko – primorske.
Besjedu nakon Jevanđelskog slova proiznio je protosinđel Gavrilo (Raičević), sabrat Cetinjskog manastira koju prenosimo u cjelosti.
„Riječ Božija počevši od Staroga Zavjeta preko proroka i izabranih sasuda Božijih nosila je blagu vijest o pokajanju, a znamo i iz Staroga Zavjeta kako su proroci pozivali na pokajanje careve i faraone i sve do preteče i proroka Gospodnjeg Jovana Krstitelja koji propovijeda „Pokajte se, jer se približi Carstvo nebesko“. Samo rođenje Gospoda u ovaj svijet opet donosi tu blagu vijest o pokajanju, da vjerom i pokajanjem spoznamo sebe i spoznamo smisao života i nasledimo Carstvo nebesko. Evo danas pročitasmo dva Jevanđelja ili dvije Jevanđelske proče koje imaju i dosta povezanosti. Apostol Marko u prvoj Jevanđelskoj priči govori kako Gospod pozva Levija, tako ga naziva tj. apostola Mateja koji je bio carinik i Gospod ga poziva prosto: „Hajde za mnom.“ U to vrijeme carinici nisu bili obožvani među ljudima. Oni su bili rimski podanici koji su uzimali danak od Jevreja i uzimali su dosta i za sebe. Kada kažemo carinici, odmah ljudi pomisle nešto loše, a Gospod je upravo došao da spase te koji su zalutali i On prosto svojom riječju koja prodire u srce poziva i ne gnuša se od tog čovjeka. Matej, bez sumnje, bez ikakvog dvoumljenja trči za Hristom i postaje nosilac velike svjetlosti i Božanske blagodati koja će i Jevanđelje napisati i njegova svjetlost će mnoge duše obasjati kasnije. I Matej, obradovavši se što je njegova duša ispunjena imenom Hristovim, On poziva sve i prijatelje i poznanike među kojima su bili i fariseji i književnici i kada Gospod sjedi među njima, mnogi ga osudiše kako to Gospod među takvim grešnicima sjedi, ruča i govori im svoju propovijed, a Gospod kaže: „Nisam ja došao radi pravednih“, tj. izobličava ove književnike koji su za sebe smatrali da su najveći pravednici u to vrijeme. Kaže: „Nisam došao radi pravednih, nego radi grešnih.“ Bolesni trebaju ljekara. Naše duše uprljane grijesima, one su upravo i bolesne i teže da ozdrave, da gnoj grehovni spadne sa duša naših, jer gdje je gnoj, tu je smrad, tu je prljavština i duša ne može ni da diše ni da gleda svjetlost, nego ljekar duše i tijela treba da dođe da operiše, da makne taj gnoj, da izliječi, a na nama je da otvorimo vrata naših srca, da otvorimo prozore ka nebesima, da svjetlost Božija uđe, da zagrije naše duše, da dušama da život, jer tamo gdje nema topline, tamo nema ni života. Ne može ni biljka da raste, tamo gdje nema sunca i mi težimo ka suncu pravde, suncu istine koje će nas vječno grijati – grijati kada god Gospod otvori te dveri srca. Kad god to bilo, a neko otvori u svojoj mladosti, neko u srednje doba, a neko, nažalost, i pod stare dane, ali Gospod se raduje svakome i to saznajemo iz ove druge priče gdje će kaže dobiti svi istu platu i onaj koji dođe u prvi čas i u treći i u šesti i u jedanaesti čas, ali da se ne vara niko ko čuje riječ Božiju, pa da kaže ima vremena da se pokaje. To je čista varka i zabluda i prelest svakoga čovjek koji to pomisli. Naravno, Gospod će dati svakome nagradu i platu, ali čovjek je dužan kada čuje riječ Božiju da posluša i da svojom slobodom otvori svoje srce, da svojom vjerom sagleda put kojim treba da hodi, da sagleda smisao svoga postojanja i da se zagleda u tu Božiju ljubav i Božije čovjekoljublje prea svima nama.
Neka bi Gospod blagi darivao i našim srcima izobiljee Božije blagodati i ljubavi da i mi, liječeći svoje duše od gnoja grehovnoga, slavimo neprestano Boga u Trojici slavljenoga. Amin Bože daj.“
Priredila Lana Ostojić
