Svetu Arhijerejsku Liturgiju u manastiru Rođenja Presvete Bogorodice u Voljavcu kod Bijelog Polja, u nedelju 25.02.2024. godine, služio je Njegovo Preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki G. Metodije, čime je proslavljena ktitorska slava Svetog Simeona Mirotočivog.
Pored toga što se u ovaj nedeljni dan, kako je besjedio Episkop Metodije, okupljamo i sjećamo Njegovog preslavnog Vaskrsenja, a i praznika Svetog Simeona Mirotočivog, ktitora ovog svetog hrama i obitelji, danas se opominjemo i sjećamo na Nedelju mitara i fariseja, koja je prva prireprema za Veliki časni Vaskršnji post, kako nas to uči pedadogija Božja.
„Sve što nam se desi ”s neba pa u rebra” to nas stigne nespremne, a sve za šta se pripremimo tu postignemo ono što po milosti Božjoj Gospod traži od nas. A šta predstavlja za nas hrišćane današnji dan i nedelja posvećena jednoj priči u Jevanđelju i događaju kada su dvojica ljudi ušli u hram da se pomole. Jedan od njih je bio carinik – mitar, a drugi farisej. Fariseji su bili grupa ljudi koji su bili čuvari i tumači zakona – knjige Tore. I judeizam i hrišćanstvo su religija knjige, kroz koju učimo ono što je zapisano kroz Božja otkrovenja. U jevrejskom narodu je postojala još jedna grupacija – sadukeji, koji su bili strogi tumači zakona, dok su fariseji bili prihvatljiviji i prijemčiviji, uživajući veliki autoritet u narodu“, besjedio je Vladika Metodije.
On je objasnio da je Gospod kao primjer uzeo baš jednog iz grupe najvećeg auoriteta u narodu – fariseja, da nam objasni šta je njegova namjera i da nas nauči onom od čega zavisi i naša vječna sudbina, a ne samo naš prolazni život, i carinika, kao predstvnika najomraženije grupe u jevrejskom narodu.
„Carinici su od rimskog carstva, koje je u to vrijeme okupiralo jevrejski narod, otkupili pravo da ubiraju porez od naroda za rimsku carevinu, time što je postojao fiksni iznos novca koji su trebali da predaju, a sve ono što ubiraju preko toga mogli su da trpaju u svoje džepove. To nije bilo samo ubiranje poreza, već i upotreba mostova, puteva, pri čemu su zloupotrebljavali svoj položaj, nemilosrdno se bogateći na narodnoj muci. Pri tom, većina njih su pripadali jeverjskom narodu, i zato su bili veoma nepopularni i omraženi. I kaže Gospod, stoji farisej blizu oltara, odnosno svetinje nad svetinjama, i obraćanje Gopodu počinje zahvaljivanjem – što je pravedan, što nije zao, što nema mane i slabosti kao ljudi tog vremena, nego je pun vrlina i svakog dobra. A onda na kraju završava to obraćanje Gospodu i kaže: ”I zato što nijesam kao ovaj carinik”, koji stoji sa njim u hramu.“
„Skoro sve što je rekao farisej bilo je na dobro, on je blagodario Bogu na tome što je u dobrom položaju, i što ide putem dobra i ispunjava zakon Gospodnji, posti dva puta u nedjelji i daje desetak od svega što ima za hram, jer su se sveštenstvo i leviti izdržavali i živjeli od priloga naroda. Ali ono što je na kraju rekao i osudio carinika riječima ’hvala ti što nisam kao ovaj carinik i propalica’, tu je sada prelomna tačka o kojoj Gospod hoće nešto više da nam kaže.“
„A onda uporedo sa njim u dnu hrama, daleko od svetinje nad svetinjama, stoji carinik, i mjesto i položaj njegovog tijela govore nam o njegovom stanju i osjećanju“, bejedio je Vladika Metodije, dodajući da je u jevrejskom hramu postojalo mjesto na koje su mogli da stoje oni koji nisu pripadali vjernom narodu i da slušaju službu. „Carinik od stida nije mogao ni oči da podine, nego je gledao ispred sebe i govorio: ’Gospode, milostiv budi meni grešnom’“, besjedio je Vladika.
Vladika Metodije je kazao da nam na završetku jevanđelske priče Gospod pokazuje paradoksalnu prirodu Božje blagodati – paradoksalnu za logiku ovog svijeta i života koji mi ovdje živimo, jer Gospod za onog od koga se očekivalo da bude sveti, kaže da ”iz hrama nije izašao opravdan”, a za carinika, oličenje grešnosti kaže ”a ovaj izađe opravdan”, pojašnjavajući šta u ovoj priči znači opravdan ili ne.
„To znači da ga je Bog prihvatio i mi zapanjeni stojimo pred ovim riječima Gospodnjim koje smo čuli u Jevanđelju. Kako se to uopšte moglo desiti. To je čovjek koji po svim spoljašnjim manifestacijama živi dobro, čak i sva dobra djela vrši. Ali gdje je on pogriješio i šta se sa njegovim bićem desilo, od koga zavisi i njegova vječna sudbina, pa je iz hrama izašao neopravdan, odnosno od Boga neprihvaćen. A ko nije od Boga prihvaćen, znači da živi i prebiva u mjestu gdje nema prisustva Božjeg, a takvo mjesto se zove pakao – mjesto mučenja. To nije geografska odrednica i prostrno određeno mjesto gdje se nešto dešava, gdje se ljudi muče. To je odsustvo Božje blagodati, ne prihvatanja od Boga, to je, draga braćo i sestre pakao“, bejedio je Vladika Metodije.
Ovom pričom u pripremnoj nedelji posta Hristos je, objasnio je on, htio da nam kaže da treba da počnemo da radimo i ono što je farisej radio, da postimo, i da se spremamo i spoljašnje manifestujemo svoja hrišćanska osjećanja i uvjerenja, poštujući ono što je Gospod prospisao, ali da ne smijemo da pogriješimo u najbitnijem, a to je da izgubimo saosjećanje za drugog – empatiju.
„Zlom kao pojmom bave se teologija, filosfija i etika kao njena grana, i mnoge druge društvene discipline. Ali, pokušala je nauka u posljednje vrijeme da egzaktno kaže šta je zlo, pa je jedan naučnik napravio eksperiment, koji je pokazao da je zlo, u stvari, smanjenje, gubitak, ili potpuno odsustvo empatije, a to znači saosjećanja. Saosjećanja prema kome? To je uvijek akcija okrenuta prema drugom, empatija, dok je zlo smanjenje, gubitak ili potpuno odsustvo tog osjećaja, od čega zavisi koliko zlo će da nastupi. Šta je Hristost htio ovdje da kaže? Bez obzira koliko god mi spoljašnje ispunjavali ono što nam je Gospod propisao, ne možemo time biti samozadovoljni, pa skoro čestitati sebi na tome, misleći da smo sve ispunili, a što je u zavisnosti sa našom vječnom sudbinom i ono što Gospod od nas traži. Ako ne budemo u sebi osjećali empatiju prema drugom, ako primijetimo neko smanjenje, gubitak ili poptuno odsustvo, to je stanje koje je u potpusnosti neprihvatanje od Hrista, i On će nas odbaciti i reći ’ne poznajem vas’, kao što je rekao i fariseju. I Gospod nam poručuje da će nam smirenje, gdje se spuštamo ispod svakog bića, tvorevine, . omogućiti da se saosjećamo sa svakim; sa svakom tvorevinom, kamenom, pticom u gori, listom i ribom u vodi, a kamo li sa drugim čovjekom. Zato su rekli sveti Oci, bez tog saosjećanja, koje nam omogućava smirenje nema spasenja. Nisu rekli bez posta nema spasenja, bez molitve nema spasnja, bez odlaska u hram, prisustvovanja bogosluženjima, držanja molitvenog pravila i svih ostalih propisanih crkvenih obreda, nego bez smirenja nema spasenja.“
„A ono što je suprotno smirenju, ta naduvenost, oholost, samodovoljnost, koja je pojela farisejevu dušu, bez obzira na koliko se polja psihološki predstavljao blizak Bogu, da bi time očuvao svoj položaj, imao neku korist i nastavio da prebiva na mjestu moći i uticaja na druge ljude, možda i neke društvene procese, ništa nije dobio, sve je izgubio. A onaj, koji prokažen i prezren od sredine, on je sa smirenjam gledajući pred sobom, vapio: „Gospode, milostiv budi meni grešnom“. Iz tih riječi riječi čovjeka prezrenog od svoje sredine, naroda, što je najgore što jednom čovjeku može da se desi, nastala je najpopularnija hrišćanska molitva do dana današenjeg i do kraja svijeta i vijeka a to je Isusova molitva: „Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me grešnog.“
Na kraju Liturgije prerezan je slavski kolač povodom ktitorske slave ove Svete obitelji, a u čast Svetog Stefana Mirotočivog.
