U nedjelju, 30. jula, na praznik Svete Velikomučenice Marine – Ognjene Marije, Njegovo Preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki G. Metodije služio je Svetu Arhijerejsku Liturgiju u hramu posvećenom ovoj svetiteljki u selu Oklade kod Bijelog Polja.
Liturgijom, blagosiljanjem slavskog kolača i žita, kao i pričešćem vjernika, na današnji dan je proslavljena hramovna slava Ognjene Marije.
Besjedeći o preslavnoj Velikomučenici, koja je kao djevojka ispovijedila Hrista i zaljubila se u Nebo i sve što je nebesko, Vladika Metodije je podsjetio da je ona sa lakoćom podnijela muke koje su uslijedile.
“A sve ono što je poslije propatila od svojih najbližih koji su je zbog toga progonili, pa i namjesnika carskih, podnijela je sa lakoćom jer je bila zagledana u svog Ženika, ljubljenog Hrista , koji joj se i neposredno, pred njeno predstavljenje u tamnici javio. Lijepo je čitati žitija svetih i nadahnjivati se njihovom vjerom, ljubavlju i podvigom, životom, o tome kako su ga provodili hodeći ovim zemaljskim šarom”, besjedio je Vladika Metodije.
U Jevanđelju koje je posvećeno Velikomučenici Marini koje je đakon pročitao na Liturgiji, čuli smo, kako je kazao Vladika Metodije, priču o nekom fariseju koji je, začudo, pozvao Isusa da mu bude gost u kući na ručku, podsjećajući da su fariseji pomno pratili Isusa gdje god je krenuo pazeći šta priča, ne bi li Ga uhvatili u nekoj pogrešnoj riječi za koju bi ga osudili i srušili Njegov neupitno veliki autoritet u narodu, za ono što je govorio, činio i djelao, vaskrsavajući mrtve.
“Pa onda, dok je On sjedio u toj kući kod fariseja, kaže Jevanđelje, ”čula je neka grešnica iz tog mjesta za Njega da je veliki učitelj pa je pohitala u tu kuću, ponijeviši sud od alavastra i skupocjene mirise.”
Namjeravala je, pojasnio je Vladika Metodije, da dođe da Ga pomaže skupocjenim mirisima, jer je u to vrijeme na taj način ukazivana velika čast jednih prema drugima.
“I slušajući Njegovu besjedu ona se rastapala u pokajanju i plakala, a onda je, sa suzama stojeći iza Njega omivala noge Njegove, kosom svojom ih otirala, a onda ih pomazivala mirisima. U tom trenutku je, gledajući sve to, farisej rekao u sebi:
”Ovaj da je stvarno Prorok za kojeg se predstavlja i kako sebe naziva, On bi znao koja žena ga se dotače.” A grešnice su smatrane za nečista bića i svi su zazirali i bježali da se na taj način ne bi uprljali. I farisej pomisli da bi On znao ko je ona da je zaista Prorok a ne bi dozvoljavao da mu noge omiva suzama i pomazuje ih mirisima.
A Bog znalac ljudske duše, dubine srca našega i bića koje ispituje, pita naglas pred svima: “Šta misliš Simone, da te pitam. Imaju dva čovjeka dužnika koji jednom povjeriocu duguju ogromnu neku svotu, jedan veliku a drugi malu i zanemarljivu. A on im oprosti obojici, koji će ga od njih više ljubiti i voljeti”. Simon kaže ‘pa ovaj koji mu je najviše dugovao, on će mu biti najviše zahvalan’.
A On mu onda odgovara: “Evo sam ti u kuću došao, nisi mi dao vodu ni noge da operem (a to je običaj bio kada se dođe u Palestinu, kod nekog u kuću da se operu noge i skine prašina sa nogu), a ova žena mi je suzama omila noge i kosom svojom ih otrla. Nisi mi ni cjeliva dao, niti si me ljudski pozdravio kada sam ti ušao u kuću, a ona ne presta cjelivati noge moje. Znaj, onaj koji veliku ljubav ima, mnogo mu se oprašta, a koji ima malu ljubav, malo mu se oprašta”, naglasio je Vladika, poručujući da je to pouka za sve nas da ne sudimo ljudima po njihovoj spoljašnjosti, jer nikada ne znamo kakvo je njihovo unutrašnje stanje i kako oni stoje pred Bogom.
“Da ne budemo brzi da osudimo i da se pogordimo, uzoholimo nad drugim stvorenjem, bez obzira kako to nama spolja izgledalo, nego da se brinemo kako mi iznutra pred Bogom stojimo”, istakao je Vladika Metodije.
Ispričao je susret sa jednim čovjekom koji je zakasnio na Liturgiju u jednom udaljenom planinskom selu, i da je od njega saznao da mu po povratku niko od mnoštva vozila u koloni koja su se vraćala sa sabora nije stao da ga poveze.
Ponovo su ga sreli na istom putu, naveo je on, kada su se krenuli od kuće jednog vjernika, kod kojeg su svratili na kafu.
“ I mi smo se tu odmorili i nastavili put kući, i opet sretnem tog čovjeka, koji ide putem pješke i pitamo ga ‘čovječe dokle ćeš, gdje ti je kuća’, i pomjerimo se da sjedne kod nas. On nikog nije osuđivao, kaže da je krenuo kasno, nije mogao stići na službu, tražeći prevoz. Uvjeren sa da on ništa do tada nije ni jeo niti pio, a to je već bilo duboko poslije podne a bio je ljetni dan i žega. I odbacim ga do jednom mjesta i njemu je još trebalo vremena da on ide do kuće i tada sam se zamislio. Puno nas je bilo na tom saboru, puno je ljudi prošlo pored njega, i kada je on išao na sabor, i kada se vraćao na stigavši na isti. Zamislio sam se, nije li Bog poslao tog čovjeka kao lakmus papir među sve nas hrišćane koji smo otišli na neki sabor, za koji smo se pripremali, postili, i Bogu se molili da se tamo pričestimo, sa željom da se sretnemo, porazgovoramo, a da na tom putu nismo primijetili neznatne, nebitne, marginalizovane ljude, koje ne poznajemo a kojima smo mogli možda malo pomoći. To bi njima svekoliko značilo u njihovom životu. Ali ne mislim da smo trebali da mu pomognemo na prvom mjestu zbog toga što je to njemu trebalo, nego zato što jedino sebi možemo pomoći ako pomognemo drugome, bez obzira koliko to sitno, malo, neznatno ili zanemarljivo bilo. Tako je i Isus kada je svojim učenicima propovijedao, pa kada su rekli da je na tom udaljenom mjestu bilo 5 hiljada ljudi, bez žena i djece, koji su došli da ga slušaju. I bio je već nagnuo dan i sunce je bilo u zalasku. I kažu Mu učenici. “Raspusti narod prije nego što noć padne u pustinji smo, neka odu u naseljena mjesta da se malo okrijepe, cio su dan ovdje sa nama”. A On kaže: “Dajte im vi neka nešto pojedu”. Oni Mu odgovaraju: ” Nemamo ništa, osim pet hljebova i dvije ribe, a njih je pet hiljada”. ..
I kaže Isus: ”Donesite mi tih pet hljebova i dvije ribe i blagoslovi ih. I kako dijeli, lomi i blagosilja, nahrani svih pet hiljada ljudi, ne računajući žene i djecu koji su bili tu, i preostane hrane nebrojeno više od onoga koliko je bilo kada je počeo da blagosilja i koje su Mu donijeli učenici. A učenici su htjeli, zanemarivši to što imaju da podijele sa drugima, da naprave tako da budu praktični i pametniji, da ih pošalju tamo gdje će se oni sami za sebe snaći. Poruka je da ono što imamo damo ne misleći koliko će to nekome da pomogne, da ne gledamo hoće li nam moći uzvratiti, ili koliko će njemu to značiti. Ako je potrebit i ako vidimo da nekome treba, ili da smo mi u toj situaciji, kako bi smo tek željeli i voljeli da nam neko nešto pruži i pomogne. Nikada to ne treba i ne smijemo da propustimo, jer na taj način će Bog da ispita našu ljubav, našu dušu, srce, našu vjeru i povjerenje u Njega i u Jevanđelje, a ne ovako, koliko ćemo mi dana da postimo, koliko knjiga da pročitamo, koliko kilometara da prođemo do nekog mjesta da se Bogu pomolimo i tamo se vdimo sa drugima, i budemo viđeni i pričestimo se, nego koga smo na tom putu, ne daj Bože, zaobišli, preskočili, a nismo trebali i mogli smo mu pomoći”, besjedio je Vladika Metodije, dodajući da je to poruka današnjeg praznika, Velikomučenice Marine.
