Njegovo preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki g. Metodije služio je, na praznik Svetog Amfilohija Ikonijskog, u petak 6. decembra 2024. godine, Svetu arhijerejsku liturgiju u kapeli, posvećenoj ovom svetitelju, u Župskom manastiru.
Sasluživalo je sveštenstvo i monaštvo Mitropolije crnogorsko-primorske i Eparhije budimljansko-nikšićke uz molitveno učešće vjernog naroda i sestrinstva Župskog manastira.
Nakon čitanja Svetog jevanđelja besjedom se obratio arhimandrit Makarije, iguman manastira Savina.
„Čuvši riječ Hristovu trudimo se svim svojim srcem, svim svojim bićem da je ispunjavamo i Hristos, čuli smo u Svetom jevanđelju, kaže da je potrebno da bdimo. Ne govori Gospod da bi nas uplašio, iako malo izgledaju strašne riječi da će iznenada doći On, ali iznenada će doći samo za one koji ne bdiju, ne paze na svoje unutarnje biće i Gospod nam ništa ne daje, nikakav zadatak da mi činimo ono što je nemoguće činiti, dakle, sve što činimo i što nam Gospod daje da činimo, činimo iz ljubavi, On nam to govori, iz velike ljubavi, znajući kako smo mi bića stvorena kao tijelo i krv od praha zemaljskog u kome se nalazi duša živa. Da bismo razumijeli ove javenđelske riječi šta to znači da treba da bdimo sjetićemo se velikih otaca Crkve koji kažu da čovjek koji se bori sa strastima, a tu ćemo navesti Svetog Jovana Lestvičnika koji kaže da onaj koji se bori sa strašću bluda, on kaže: Onaj koji se bori molitvom protiv ove strasti je kao da se bori sa lavom“, rekao je o. Makarije.
Dodao je da onaj koji ima iskustva u duhovnoj borbi vidjeće da to, zaista, izgleda tako, da pored sve pažnje i svih pokušaja da se izbori sa svojim strastima, vidjeće da je to kao borba kao sa lavovima velikim i jakim.
„Onaj koji u tom drugom duhovnom nivou uspije da pređe u novi duhovni novi, nivo da se bori sa ovim duhom bluda, kako kaže Jovan Lestvičnik, protiv razlozima on je već natjerao svog protivnika u bjekstvo. Ovo neće biti jasno onima koji ne vode duhovni život, dakle, ono što je važno da shvatimo, svako od nas ko je kršten u ime Oca, Sina i Svetog Duha, dobio je blagodat krštenja, donosi nam jednu silu da možemo da se borimo sa najtananijim pomislima koje nam ubacuje neprijatelj našeg spasenja, a to je đavo. Nekrštena duša nema tu silu, to je učenje Svetih otaca i to je istinito, dakle, mi kao kršteni imamo silu da se borimo sa pomislima. I šta kažu Sveti oci, ovo je povezano sa ovim što smo započeli priču o borbi sa duhom bluda, koje je povezano sa pažnjom, kojom nas Hristos poziva da bdimo. Oci kažu da onaj koji pazi na sebe ima i silu u samom krštenju, kad se krstimo dobijamo silu da možemo da odbacujemo misli, da se borimo protiv predloga koji nam se daje ili da ga prihvatimo.
Ako taj predlog nije u saglasnosti sa Svetim jevanđeljem, sa životom u Hristu, sa zajednicom u Hristu, mi smo dužni da učinimo napor volje da odagnamo tu pomisao i da prizovemo u pomoć silu Božju da nam pomogne da se oslobodimo te misli. To je tok kako misao ide i kako se naša borba odvija, ako pustimo misao da prođe i saglasimo se sa njom, počnemo da je razmatramo, pa prihvatimo i primimo je u svoje unutarnje biće, odnosno u svoje srce, onda već posle toga nastupa grijeh. Za to je potrebno, da bi se čovjek vratio nazad potrebno je pokajanje veće ili manje, u zavisnosti od toga koliko je čovjek upao duboko u grijeh. Dakle, ono što imamo uz silu je da taj predlog, koji će kako ga propustimo kroz sebe postati grijeh, imamo silu datu od Boga kroz samo krštenje da zaustavimo i zato svi Sveti oci kažu da se borba odvija u umu. Umna borba je najvažnija. Ako pobjedimo u umnoj borbi, pobijedićemo u svim ostalim borbama, koje se javljaju u našem tijelu, u našem unutarnjem biću“, kazao je arhimandrit savinski.
Postavio je pitanje kako se u toj borbi pobjeđuje.
„Možemo li, imamo li sile za to da mi pobjedimo? Nemamo mi sile to, sila naša jeste Gospod Isus Hristos, u Njegovo ime smo se krstili, Vi koji se u Hrista krstiste, u Hrista se obukoste. Mi smo se obukli u Hrista, tu blagodat moramo da čuvamo, dužni smo da je čuvamo zato je važno da kao pravoslavni hrišćani znamo kako da se borimo, da ne budemo naivni da izgubimo svoje spasenje samo zato što ne znamo ili ne želimo da se borimo. Najgore je neznanje, kad ne znamo to je najgore. Onda kad znamo, kad naučimo i kad vidimo, kad čujemo, probamo onda ćemo se boriti na jedan drugi način, drugi problem će se javiti lenjosti, kako sebe da natjeramo da odagnamo tu prvu pomisao. Obratimo pažnju na to, moramo da budemo dovitljivi u borbi protiv umnih sila. Vidite kako Bog dejstvuje nama, i kako Bog dejstvuje ovom svijetu, dakle, ako mi tu prvu pomisao kad se pojavila kao predlog ne odbacimo odmah, kako kažu Sveti oci sa gnevom, odnosno mržnjom prema toj strasti, ako je na odbacimo nego je uzmemo u razmatranje, onda ćemo polako početi da gubimo blagodat Božju.
Što se više saglašavamo sa mišlju, Bog povlači svoju blagodat i gubimo silu da možemo da se odupremo, međutim, ono što je važno da se mi izvježbamo kao pravoslavni hrišćani, kao monasi, monaštvo je samo novo krštenje, ništa više od toga; dakle, ono što mi treba da vježbamo u sebi jeste da prvo poznamo i znamo da imamo silu da odagnamo prvu misao i da sav svoj gnijev unutarnji usmjerimo na odagnanje te misli kao zalog vjernosti Hristu. Mi smo se vjenčali za Hrista, mi smo u tajanstvenom braku sa Hristom. Naš odlazak i da kažem blud, kako je Lestvičnik kad smo počeli da pričamo, sa tom mišlju izaziva nevjerstvo u tom braku sa Hristom i narušavamo ljubav Hristovu. To je ono što je tragično za nas, bolno za Hrista, za nas tragično. Ne možemo mi nauditi Bogu, ali Bog je ljubav, On pati za nama, hoće da se mi sjedinimo sa Njim, da uđemo u vječni život, dobijemo nasladu Carstva nebeskog, vječnog života, obećava nam sve to, ali od nas zavisi hoćemo li ili nećemo“, poučavao je iguman manastira Savina.
Po odsluženoj Liturgiji, besjedio je Preosvećeni Episkop Metodije, čestitajući praznik Svetog Amfilohija Ikonijskog i slavu kapele Župskog manastira.
„Srećna slava ovog hrama, crkvice, a nema male crkvice, nego su sve crkve i hramovi veliki, posvećen Svetom Amfilohiju Ikonijskom i svaki put kad počinjemo i kad završavamo svoju molitvu i dan govorimo: Slava Tebi Hriste Bože, nado naša, slava Tebi. To su riječi koje su izgovarali svi oni ljudi kojih se danas prisjećamo i koje proslavljamo od Svetog Amfilohija Ikonijskog do Svetog Amfilohija Cetinjskog i Lazara Ostroškog. Vjera koja je gorjela u njihovim srcima raspirila je oganj po cijelom prostoru, oganj vjere i ljubavi prema Bogu po cijelom prostoru kuda su se ti sveti Božji ljudi kretali. Kao kad se pali svijeća koju smo na početku Liturgije slavska palili, pa dok ona ne prokapa svojim suzama ona se i ne zapali, tako isto i duša ljudska kad je se takne blagodat Božja dok suze ne krenu, dok se srce ne rastopi i dok se vjera ne rasplamsa, ne gori ljudska duša kao žižak i kao plamen onim čistim, svijetlim, sjajnim, blagodatnim božanskim plamenom kakvim bi trebala da gori i kakvu Gospod priželjkuje svakom čovjeku i svakoj duši ljudskoj koja uđe u ovaj svijet.
Ta ognjena vjera je dobila svoju manifestaciju i u ovom saboru danas, ovdje i u ovoj slavi ove svete obitelji i pokazala da vjera kao znanje nevidljivih stvari, pošto je nauka znanje opitnih, onih koje mogu da se u čulima detektuju i osjete, tako je vjera znanje sa dubljim osjećanjima srca koje se otkriva i detektuje ljudskom biću i koje samo Bog može dati. Prvo se On nama javio, pa smo mi onda krenuli za Njim. Tako je i u istoriji ljudskog roda, tako je u istoriji svakog pojedinca, svih nas koji smo se ovdje okupili. Prvo nas se kosnula blagodat Božja, a onda kad su suze prokapale onda idemo smjerno i krotko sa vjerom i istrajno za tom blagodaću i tim svijetlim likom Hristovim. Hvala Bogu što je Sina svog poslao da uzme ne sebe grijehe svijeta i da spasi cjelokupni rod ljudski, što nas voli, čeka i iščekuje i priziva, što nas krili i čuva, što nam šalje svete svoje ugodnike da nas poučavaju, uče, kore, ispravljaju na putu spasenja i one kojih se mi danas sjećamo“, besjedio je Njegovo preosveštenstvo.
Vladika je zahvalio Gospodu za sve znano i neznano, vidljivo i nevidljivo što je učinio za ljudski rod od kad je čovjeka priveo iz nebića u biće.
„I kad smo otpadali, stalno i opet nas je podizao dok nas, kao što kaže molitva liturgijska, nije uzveo na nebo i darovao nam Carstvo svoje buduće. Njemu neka je slava i hvala za sve, za svu onu ljubav koju je pokazao za sve svoje ugodnike i učitelje naše i sve ono što su oni činili i što Gospod i dalje čini i što će činiti za naše spasenje. Naše je samo da imamo otvoreno srce, iskrenu vjeru, istrajnu, skromnu i smirenu i plamenu ljubav prema Njemu“, poručio je Episkop budimljansko-nikšićki Metodije.
Izvor: Eparhija budimljansko-nikšićka
