Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije služio je danas, 12. februara, na praznik Sveta tri jerarha, Svetu arhijerejsku liturgiju u Cetinjskom manastiru, uz sasluženje sveštenstva namjesništva cetinjskog i sveštenomonaštva ove svete obitelji u molitvenom prisustvu vjernog naroda.
Sabranima se obratio protojerej Dušan Bigović, čiju besjedu integralno prenosimo:
Vo imja Otca i Sina i Svjatago Duha. Amin.
Neka je blagosloven Bog i neka su blagoslovene one svete duše koje odrediše ovo i druga godišnja slavlja u čast Sveta tri jerarha.
Bilo je u prošlosti znamenitih, velikih ljudi koji su imali za cilj da usreće svoj narod, da za njega urade nešto veliko. Ali su se često, da bi ostvarili taj naizgled plemeniti cilj, prihvaćali sile, pa bi se te njihove velike ideje često survale zajedno sa njima ili još i prije njihova kraja. Otuda je i nastala izreka put do pakla je popločan dobrim namjerama. Često bi te namjere svijetu donosile još veće nevolje.
Sveti Boži ljudi imali su za cilj da učine nešto veliko i neprolazno za narod, ali su se oni odlučili da do tog cilja dođu na jedan drugi način – jednim blagim putem. Najprije mijenjali su sebe i to je do dana današnjega jedna velika nauka, da čovjek jedino može sebe promijeniti i da jedino nešto značajno može na tom planu činiti. Veliki ljudi, mijenjajući sebe, činili su dobra djela i tako je to njihovo, naizgled skromno, djelo ostalo toliko veliko i trajno da se njih i njihovih djela sjećamo do dana današnjega, kao što se i danas sjećamo Sveta tri jerarha.
Rasprostranjeno je predanje da je današnji njihov zajednički praznik ustanovljen krajem 11. vijeka, da je nastao kao plod jedne prepirke ko je od njih trojice veći. Slava Bogu što smo imali takve ljude i takvo vrijeme, da su se prepirali ko je veći u dobru, jer je više onih dionica istorije gdje se ljudi prepiru ko je veći u zlu, a ne ko je veći u dobru.
Napravimo li jedan hadžiluk kroz žitija ova Sveta tri čovjeka naićemo na predugu brojanicu pouka koje se odnose na nas koji danas živimo. Sveti Vasilije Veliki, naročito strog prema sebi, a i druga dva slavljenika, najprije je stekao široko obrazovanje. Poznato je da su i Sveti Jovan Zlatousti i Sveti Vasilije Veliki i Grigorije Bogoslov završili najviše škole toga vremena i nije slučajno da jedan veliki mislilac 20. vijeka kaže sledeće: Hrišćanstvo je visoko razvijena religija pa prema tome traži visoko razvijen intelekt da bi dalo blagoslovene plodove. Potvrda te misli su baš današnji slavljenici.
Sveti Vasilije Veliki se smatra utemeljiteljem današnjeg monaštva, pa će veliki Sveti Benedikt, koji je ustrojavao monaške redove u Zapadnom hrišćanstvu, govoriti da je njegov duhovni otac Sveti Vasilije Veliki.
Početkom 17. vijeka, prolazeći ovim krajevima jedan putopisac je svratio na Cetinje i ostavio kratak, ali značajan opis tadašnjeg Cetinjskog manastira. Kaže da u njemu stoluje mitropolit i dvadeset pet monaha reda Svetog Vasilija. Eto, koliko se djelo tih Svetih i Božijih ljudi tiče svih vremena, svih prostora, svih ljudi. Naročito danas kad se ovom zemljom razliježe glas kome ona pripada – Bogočovjeku ili čovjekobogu – i kad usamljeni čovjek vapije: nemam čovjeka, potrebno se sjećati života i djela tih velikih jerarha naše Crkve.
Čuli smo današnje Jevanđelje: Vi ste svijetlost svijetu; ne može se grad sakriti kad na gori stoji. E, baš današnji slavljenici su čuli to Jevanđelje i po onoj jevanđelskoj blaženi koji slušaju riječ Božiju i izvršuju je, učini se čovjeku ponekad da li je moguće sledovati primjeru tako velikih ljudi. Vazda imajmo na umu one riječi: Što je ljudima nemoguće, Bogu je moguće. Amin!
Vesna Dević
