U krsnoj crkvi arhijerejskog doma grada Kišinjeva, poznatijoj kao Mitropolitska crkva, petog septembra hiljadu devetsto devete godine, poslije svečanog akatista, prvi put sam se popeo na visoku crkvenu katedru, sa koje sam se glasom koji je drhtao od treme obratio svojom pastirskom besjedom kišinjevskoj pastvi. Toga dana Arhijerej nije zbog bolesti besjedio, a narod je naučen na besjede u takvim danima i ne bi shvatio zašto se na katedri ne pojavljuje besjednik. Bratija Mitropolije je mene nagovorila da ”nešto kažem” i ja, potpuno nespreman, bez koncepta sam izašao da besjedim. Prostrani hram je bio prepun, preovladavali su intelektualci. U mene je bilo upereno stotine očiju, bio sam nov, nikome poznat čovjek i svi su, sasvim prirodno, sa nestrpljenjem čekali da čuju novog propovjednika.
U prekrasnom blistavom hramu se zacarila grobna tišina. Učinilo mi se čak da se zaustavilo i trepetno svjetlucanje kandila. Svečana situacija i obrazovani slušaoci, i njihova napeta pažnja su učinili to da je moje lice pokrio hladni znoj, postao sam kao beživotan. Poželio sam da se što prije okrenem, pokrijem lice rukama i sa stidom siđem sa katedre i sakrijem se iza visokog ikonostasa, ali to nijesam uradio.
Podigao sam nisko spušteni pogled, suočio se sa onim što slijedi i riješio: ovaj narod ovdje nije došao iz puke radoznalosti i ne bi zbog toga satima tu stajao – on traži istinu, a istina je uvijek sama po sebi prosta i prirodna. I ja ću,iako neukim jezikom, njima govoriti istinu i oni će istinu shvatiti. Brzo sam se nadahnuo, u duši mi je neki glas ponavljao: „Govori! Govori!“. Taj unutrašnji glas je obodrio moje snage i povratio mi dah koji je bio zaustavljen. Najzad osjenivši se krsnim znamenjem, počeo sam svoju prvu propovjed…
”Saosjećanje, osjećaj sažaljenja, elementarno osjećanje ljubavi prema bližnjemu, zapovijest Hristova: ”žednoga napoj, gladnoga nahrani”, ne daju mi pravo da ćutim, i ja ćutati ne mogu. Ta osjećanja me nagone da vas blagočestivi slušaoci, glasno i uporno molim da pružite ruku pomoći onima koji su osuđeni na stradanja, koji obijaju pragove tuđih kuća, trpeći gonjenja i ruganja gomile, koji su pogođeni svojom sudbinom, za koje život nije nježna majka, nego zla maćeha, koji na putu karte života nemaju nijednu svijetlu tačku, niti išta radosno niti išta prijatno. Pružite, ponavljam, ruku pomoći onima koji su sudbinom kažnjeni, koje je zaboravio svijet i ljudi, koji ćutke sa hrišćanskim trpljenjem nose svoj krst, pijući svakodnevno, svakoga časa, svakoga minuta svoju gorku čašu stradanja.
Završivši svoju besjedu, sišao sam sa visoke katedre i krenuo u oltar. Na soleji mi je put pregradio oficir srednje klase, kojem je moglo biti oko četrdeset godina. Složivši svoje ruke za blagoslov, on je izustio: ”Hvala vam, baćuška, za divnu besjedu i ljubav prema siromasima. Besjedite češće i tješite nesrećnike”.
Kasnije sam saznao da je ovaj oficir moj zemljak – porijeklom sa Balkanskog poluostrva – samo sa obala Crnog mora, a ja sa obala Jadranskog. Rekli su mi da je on osnovao prihvatilište za siromahe.
Posle tri dana, osmog septembra, dobio sam od njega sledeće pismo: ”Vaše visokoprepodobije, mnogouvaženi baćuška! Neka je slava i hvala Bogu za sve. Prekjuče i juče sam dobio puno poklona u namirnicima i u novcu. Zahvaljujem Vam se za Vašu podršku. Ranije mi nijesu posebno rado poklanjali. Potrebno je svakome pojedinačno napominjati. Molim Vas da me blagoslovite kad da dođem kod Vas u Mitropoliju. Od sve duše Vam želim svako dobro i najglavnije zdravlje, duševni mir i spasenje. Molim Vas da se pomolite za mene. Spasavajte se, spasite i mene. Iskreno Vas poštujem I.G.K….
Ova ličnost me je zainteresovala. Odmah sam mu odgovorio, zamolivši njegovog kurira da sačeka dok ja napišem pismo. Moj odgovor je bio kratak. Napisao sam mu: ”Vaša visokoplemenitosti! Sa osjećanjem žive radosti žurim da odgovorim na Vaše drago pismo. Sa nestrpljenjem Vas čekam kod sebe, svo vrijeme ću biti kući. Sa iskrenim prema Vama raspoloženjem i uvažavanjem, Vaš jeromonah Mardarije”.
Devetog septembra, poslije časova, cijeli dan nijesam izlazio iz kelije, sa nestrpljenjem sam čekao oficira koji će biti moj prvi poznanik u Kišinjevu. Dugo se nije javljao. Najzad, oko sedam sati uveče, kad je već nastupio prvi sumrak, a ispred moje kelije se začuli koraci i zvuk mamuza, znao sam da je on i izašao sam mu u susret.
Ušavši u keliju pošao je prema kelijskom ikonostasu pred kojim je učinio tri zemna poklona i prekrstio se. Mi smo se kao stari drugari cjelivali, sjeli i započeli razgovor.
Samom sebi nijesam vjerovao da je ovo vojnik. Znao sam da većina vojnih lica čita Tolstoja, Renana, Ničea, ili savremene antireligijske pisce. Poznavao sam, istina, i takve koji su dolazili u crkvu jednom nedjeljno, ali nijesu pokazivali neki religijski zanos kao moj sabesjednik. Centar našeg razgovora bilo je dobročinstvo. On je meni govorio, između ostalog o domu za nemoćne starice i starce grada Kišinjeva. Na kraju razgovora on me upita hoću li moći doći u dom, što sam rado prihvatio. Dogovorili smo se da drugoga dana u dva sata zajedno posjetimo prihvatilište. Desetog septembra, tačno u deset minuta do dva, čekao sam ga na vratima Mitropolije, gdje je kroz pet minuta stigao. Padala je sitna jesenja kiša, sa crkvenog krova kroz oluke su se slivali mali potoci, zalivajući suvu zemlju. Sa naporom se popevši na neveliku kočiju, on je nešto naredio policajcu koji je tu stajao. Sa zvonika gradske saborne crkve je odzvonilo dva sata. Krenuli smo na desno Aleksandrovom ulicom, skrenuli lijevo ulicom Puškina i spustili se u donji dio grada. Trotoari starih ulica su bili pusti. Na vratima mnogobrojnih trgovina stajale su grupe Jevreja. Bila je tišina, samo su žubori potočića i zvonca vagoneta narušavali ćutanje i tišinu. Naša kočija je jurila krivudavim ulicama. Nedaleko od Vaznesenjske crkve, na uglu Ivanovskog sokaka, na ulazu u neveliku bijelu kuću smo se zaustavili. Sa vrata se oglasilo kućno zvono. Vrata su se zatresla, otvorila se i starica raspuštene sijede kose, opirući se na štap, nas je propustila. Ušli smo u predsoblje. Do mene je dopiralo pjevanje simpatičnih staračkih glasova, pjevanje puno poezije i umiljenja. To su pjevale starice. Ja sam razumio riječi: gdje nema bolesti, ni tuge, ni uzdisanja, nego gdje je život beskonačni (vječni)”. Toga časa sam shvatio da one nekome poju panihidu završavajući: Sa svetima upokoj, Hriste, duše slugu Tvojih…
Mi smo, kroz uski hodnik, krenuli prema njima. Prvi sam ja ušao i stao iza svih da svojom pojavom ne bih poremetio duhovno stanje starica. Jedna od njih, stojeći ispred svih je čitala: Jedini si Ti besmrtan koji si stvorio i sazdao čovjeka, a mi smo zemni i od zemlje stvoreni, i u istu ćemo zemlju otići, kao što si Ti, Stvoritelju naš zapovijedio i rekao mi: zemlja jesi i u zemlju ćeš otići, kuda svi mi ljudi odlazimo.
Sve one su, kleknuvši na koljena, produžile da pjevaju: umjesto nadgrobnog ridanja pjevajmo pjesmu aliluja, aliluja, aliluja.
U lijevom uglu prilično prostrane sobe visilo je desetak ikona, pred kojima je treperilo nekoliko kandila i svijeća. U sredini se izdvajala ikona Hrista Spasitelja. Ispred ikona je bio nalonj na kome su bile položene dvije nevelike knjige. U jednoj su zapisana imena svih umrlih dobrotvora. Neposredno po završetku panihide počeo je moleban Sladčajšem Isusu Hristu i Majci Božijoj. U drugoj knjizi su imena svih živih dobrotvora i za njihovo zdravlje se služi moleban.
Dok je trajala panihida i moleban starice su često plakale, često su se krstile i blagosiljale dobre darodavce.
Tako one svakodnevno svršavaju molitve za svoje dobrotvore.
I ja sam poželio da se zajedno sa njima molim i molio sam se sa suzama. Kad se sve završilo I. G. se njima obratio riječima: ”Zdravo starice“. „Zdravo, naš hranioče” čulo se u jedan glas. Zatim je mene predstavio staricama koje su redom, držeći u rukama crne monaške brojanice, prilazile za blagoslov.
Njih je bilo oko dvadeset, druge bolesne i nemoćne, ležale su prikovane za postelju. Iznad odra svake od njih je visila ikona Hristova. Sve smo ih obišli sa riječima utjehe. Na kraju kuće u odvojenoj sobi je ležala slijepa katolkinja – Poljakinja. Čuvši da sam pravoslavni sveštenik zatražila je blagoslov. Odbio sam je, rekavši da ja nijesam katolički sveštenik. ”Pred Hristom ste vi jednaki, vi imate jednaku vlast koju vam je dao Hristos – da blagosiljate i zabranite, otpuštite i svežete”. Tada sam i ja shvatio da u hrišćanskom milosrđu nema ni Judeja, ni Jelina, ni pravoslavnog, ni katolika.
Tada sam se prvi put sreo sa užasima bolesti i nemoćima ljudskim.
Sve one plaču i krste se. Među njima ima plemkinja, malograđana, učiteljica, vojnih lica i raznih drugih zanimanja, ali sve one jednako jecaju i u tihom kutku završavaju svoje zemaljsko putovanje. Ovdje sam vidio velika djela hrišćanskog milosrđa. Tamo sam našao tihi kutak Hristov. On, koga odsvuda progone tamo je našao kutak gdje bi sklonio Svoju glavu. Svi koji su natovareni i koji stradaju, po Njegovoj riječi, su Njegova braća, Njegova djeca i ko prihvati one koji su natovareni i koji stradaju, prihvatio je Samog Hrista. Odlazeći od njih obećao sam da ću dolaziti kod njih, posjećivati ovaj tihi kutak Hristov, i da ću im biti bliski čovjek.
U šest sati uveče I. G. me poveo u Mitropoliju jer nije bilo vremena da idemo kod njega. Zatim smo se svake subote sretali u blagočestivom i gostoljubivom domu porodice vojnika M…. u Kijevskoj ulici. Išao sam kod njega dovoljno često. Između nas se rodila bratska ljubav i odanost. Pri svakom našem susretu smo govorili o tihom kutku Hristovom.
Razmatrali smo šta bi mogli preduzeti da bi se popravilo siromaštvo prihvatilišta koje traje već duže vrijeme. Ne jednom smo se oglašavali u besjedama i u štampi. Pokloni su dolazili periodično, kako kad. Bivalo je da mjesecima nema priloga, pogotovo je to učestalo poslednje godine kad je pola Kišinjeva napušteno.
Na poziv: ”Ne zaboravljajte starice”, koji je štampan besplatno i ljubaznošću štamparske redakcije ”Druga”, niko nije obraćao pažnju.
U bolnici Gerbovetske Opštine, devetnaestog marta 1912. godine, pet dana pred Pashu, dobio sam sledeće pismo: ”Dragi oče Mardarije! Približava se Hristovo Vaskrsenje, praznik ljubavi i svepraštanja, a rad prihvatilišta je u kritičkom položaju. Prethodnih godina pred Svetom Pashom svakodnevno su mi se javljalo i u prihvatilište stizalo stotine priloga raznih proizvoda i novca. A sada u ove svete dane, nesrećne starice su gotovo sasvim zaboravljene. Za njih radosni praznih Svete Pashe neće biti radostan. Dobro bi bilo da ti u novinama napišeš članak u kome bi se obratio društvu za pomoć prihvatilištu koje je u nuždi. Ako ti dozvoli zdravlje, napiši što prije da bi do četvrtka izašlo u novinama… itd.”
Ovo pismo me je potpuno ražalostilo. Htio sam mnogo da uradim ali nijesam mogao ništa, jer sam ležao u bolničkoj sobi Gerbovetske Opštine.
”Dragi Vanja, odgovorio sam mu dvadeset prvog marta, kako sam prikovan za bolesničku postelju nemoguće mi je da pišem za novine. Ovo pismo piše tvoj bivši kolega P., a ja diktiram. Teško mi je što čujem da naše drage starice neće obradovati blagočestivi priložnici za predstojeće praznike Svete Pashe. Sam preduzmi nešto da bi one osjetile radost budućeg praznika. Ja šaljem molitvene želje da bi Gospod skrenuo poglede imućnih na siromašno stanje milih naših starica; da ruka koja daje ne oskudijeva; da bi oni koji traže Hrista putevima bogato obasutim ružama, u veselju, radosti i vječnom zadovoljstvu našli Njega u okeanu nemaštine i jauka, vrelih suza i užasa života, našli i dobili Njega tamo na kraju Kišinjeva u Njegovom tihom kutku…”
Dragi čitaoče! Za mene neće biti veće radosti od te ako se ti, pročitavši ovo nekoliko stranica, sjetiš nemoćnih starica i svih takvih sa kojima se sudbina surovo poigrala, koji se umjesto toplog kutka stiskaju u hladnim polurazrušenim kućama, koji su kočeći se od studeni i trpeći mučeničku glad spremni prokleti bogate i imućne i svo okruženje i same sebe. Sjeti se njihove teške sudbine. Glad,hladnoća, golotinja, unutrašnja stradanja – to je njihova sudbina, to su ruže kojima je posut njihov životni put, to su cvjetovi sa kojima se susreću svako jutro i veče.
Ogledni se, dragi čitaoče, na njihova blijeda ispijena lica, na njihove glave i ruke koje se tresu kao sjenke nekoga drugog nama nevidljivog svijeta. Zar je to ljudski život? Nije i nije! Nesrećnici! Život njihov pun je stradanja, odricanja, moralnih mučenja, žalosti, bolesti.
Oni nemaju druga kome bi povjerili svoje jade, svoja stradanja. Na životnom putu oni ne susreću saosjećajnog čovjeka koji bi im se ljubazno osmijehnuo i svojim toplim sažaljenjem zagrijao njihovu dušu. Ko će utoliti njihovu fizičku glad? Ko će toplim saučešćem otjerati njihove mračne misli? Ko će nježnošću i ljubaznošću zagrijati njihova hladna srca i duše? Ko? Ko? Ko, ako ne ti, ljubazni čitaoče? Kad osjetiš potrebu za bliskošću, Hrista ne traži na radosnim i veselim mjestima i gozbama. Ne, tamo ga nećeš naći. Ne idi tamo gdje ljudi ushićeni varljivom srećom prepunjavaju trgove, bašte i pozorišta. Ne idi tamo! Tamo Ga nećeš naći!
Idi tamo na kraj Kišinjeva, On tamo ima tihi kutak. Idi tamo, tamo ćeš se sa Njim sresti, tamo ćeš Ga naći kad uneseš zrak svjetlosti u tamni beznadežni život bivših žena i majki.
A kad vidiš čovjeka – bližnjega svoga, koji je u mučnom traženju istine i Boga sišao sa pravoga puta, i u sumraku opasnih lutanja bez kompasa i svijetla traži lik Hristov, spasavaj ga od pogibije i propasti, povedi ga tamo gdje Hristos u jaucima obitava, pokaži mu tihi kutak Hristov.
Povedi tamo i sve pale koji su opterećeni bremenima grijeha i one koji lutaju pod pritiskom laži i zla i sve koji se kaju zbog učinjenih ljutih grehova – povedi ih u tihi kutak Hristov i neka se tamo iskupljuju djelima milosrđa.
Ti, bogati i imućni, odazovi se na zov i tugu onih koji stradaju, pruži im ruku pomoći, ne prolazi ravnodušno pored njih, jer u tom slučaju, ni tebe na Strašnom Sudu neće prepoznati Gospod Hristos, niti će te primiti u vječne obitelji.
Ti koji tražiš Gospoda Hrista u prašumi sujetnog života idi kod nesrećnih i onih koji stradaju, od njih ćeš naučiti vjeru i trpljenje. Idi i spusti se u donji dio grada i tamo ćeš naći tihi kutak Hristov.
Ući ćeš u skromnu, ali čistu i prijatnu prostoriju gdje ćeš vidjeti divna djela milosrđa učinjena u ime zavjeta Hristovoga. To je taj tihi kutak Hristov kojega sam ja prije tri godine našao. To je taj tihi kutak Hristov u Kišinjevu.
Brošura „Tihi Kutak Hristov“, štampana je 1912. godine u Kišinjevu, i sav prihod od knjige bio je namijenjen da se preda na korist doma za nemoćne starice.
JEROMONAH MARDARIJE USKOKOVIĆ
Sa ruskog jezika preveo Aleksandar Vujović,
profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog i urednik Katihetskog programa Radio Svetigore
Sa blagoslovom Arhiepiskopa cetinjskog i Mitropolita crnogorsko-primorskog zetsko-brdskog i skenderijskog i egzarha sveštenog trona pećkog g. Amfilohija
Manastir Ostrog
Sveti Dositej Zagrebački i
Odanije Roždestva Hristovog,
13. januara 2019. god.
(Preuzeto iz časopisa Svetigora, broj 277, vaskršnji broj, april 2019.)
