U ravni svetog predanja Crkve koja se odnosi na njenu pisanu riječ, u Žitijima Svetih, o Svetom novomučeniku Stanku nalazi se samo kratak zapis o Svetom Stanku Čobaninu, zabilježen od strane Svetog ave Justina Popovića u vrijeme dok su svete mošti Stankove počivale u Gornjem manastiru ostroškom. On glasi ovako: „Dečaka Stanka, koji čuvaše ovce u nikšićkom kraju Crne Gore, ubiše Turci kod ovaca za veru hrišćansku 15. septembra 1712. godine. Njegove svete i netljene mošti – dve posvećene dečije ručice, počivaju u Gornjem manastiru Ostrogu, u crkvici Časnog Krsta, gde se podvizavao Sveti Vasilije Ostroški. O mučeničkoj končini Stankovoj postoji zapis u Gornjem Ostrogu (u kivotiću gde mu počivaju Svete i netljene ruke)“ (Arhimandrit dr Justin Popović, Žitija Svetih za april, Beograd, 1973, 456).
Međutim, u toku kasnijih istraživanja koja su rađena sa ciljem pisanja opširnijeg žitija Svetog novomučenika Stanka, zapis u kivotiću koji pominje Sveti ava Justin, nije pronađen. (Istraživanja je obavljao, sa blagoslovom Visokopreosvećenog Mitropolita Amfilohija, uvaženi istoričar, profesor Pedrag Vukić sa protosinđelom Pavlom Radusinovićem, u ljeto 2003. godine, na osnovu čega smo sačinili ovaj mali dodatak navedenom zapisu o Svetom novomučeniku Stanku; prim. prir)
Ono što je istoriji poznato, a što se odnosi na godinu stradanja Svetog Stanka koja se u Žitijima navodi, to je da su Turci 1712. godine popalili Bjelopavliće, što obuhvata i izvjestan broj podostroških sela, odakle, prema lokalnom predanju, vodi porijeklo Sveti novomučenik Stanko. Lokalnih predanja o Svetom Stanku, prema pomenutom istraživanju, ima popriličan broj. Kao što je uvijek slučaj kada je u pitanju usmjeno narodno predanje, tako i ovdje imamo karakterističnu pojavu varijantnosti jednog predanja, te se Sveti Stanko negdje opisuje kao „sveto dijete“ obdareno neobičnim blagodatnim darovima, a negdje kao čobanče koje je htjelo da zaštiti svoje stado ovaca od Turaka koji su plijenili stoku i koje je tako postradalo. Među predanjima poznato je i jedno koje govori o odbijanju Svetoga Stanka da prestane da se krsti kada su mu Turci to naredili. To se dogodilo u vrijeme pomenute pohare Bjelopavlića, u kojoj su Turci sjekli i ubijali ljude, a izvjestan broj su namjeravali da presele u okolinu Sarajeva, u centralnu Bosnu i da ih nasilno prevedu u islam. Sveti Stanko nije htio da se poturči, i krstio se od užasa. Turci su mu naredili da prestane da se krsti. No, kako je Sveti Stanko nastavio pred njima da se krsti, oni mu najprije posjekoše ruke, a potom ga spališe u Veljoj pećini, na planini Nezbroj, koja se nalazi iznad podostroškog sela Podvraće. Prema predanju, u pomenutoj pećini spaljen je narod koji nije uspio na vrijeme da pobjegne i da nađe utočište od Turaka, pa kako ih Turci otkriše tako ih u Veljoj pećini spališe, a sa njima i Svetog Stanka. Mještani sela kasnije pronađoše njegove svete i netljene ruke i odniješe na Ostrog gdje se i do danas čuvaju.
Godine 2004. osveštan je, u slavu Božiju, hram Svetog novomučenika Stanka koji se nalazi iznad Donjeg ostroškog manastira, gdje su njegove svete netljene mošti prenijete i pred kojima se mole i poklanjaju bezbrojni hrišćani iz cijeloga svijeta, ištući pomoć i blagoslov Svetog novomučenika Stanka, čijim molitvama Gospod neka pomiluje i spase sav hristoljubivi narod.
Spomen Svetog novomučenika Stanka se praznuje 5/18. decembra.
Sa blagoslovom Visokopreosvećenog Mitropolita Amfilohija (Radovića),
u saradnji sa istoričarom Predragom Vukićem,
žitije Svetog Stanka Ostroškog sastavila monahinja Olimpijada (Kadić),
2017. godine
Preuzeto iz: “Služba i akatist Svetom novomučeniku Stanku Ostroškom”, Svetigora, Cetinje, 2019. godine
sveti-stankoIzvor: Manastir Ostrog
Izvod iz besjede Njegovog visokopreosveštenstva Mitropolita Amfilohija na dan osvećenja hrama posvećenog Svetom novomučeniku Stanku 18. decembra 2004. godine:
”U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Kamen koji odbaciše zidari, postade ugaoni kamen i divno je to u očima našim. Riječi, draga braćo i sestre, koje se odnose na odbačenog, prezrenog, opljuvanog, raspetog golgotskog mučenika Hrista Boga našega. Zidari zemaljske sreće odbacili ga, kao što zidar odbacuje neki od kamenova kada gradi svoju kuću. Međutim, onaj koji je bio odbačen, prezren i raspet, On se pokazao krajeugaonim kamenom vasione. Otkrio i javio se tajnom Svoga vaskrsenja kao Onaj kroz koga je sve postalo što je postalo i koji je Svojom Božanskom ljepotom, Božanskim likom ukrasio ljepotom sva stvorenja vidljiva i nevidljiva i koji Svojim promislom čuva svako biće i stvorenje, daruje mu svjetlost, život i neprolaznost a na prvom mjestu čovjeku čije je tijelo primio na Sebe, uselivši se u našu prirodu i obasjavajući Svojom vječnom svjetlošću svakoga čovjeka koji dolazi u ovaj svijet.
Ova stijena na kojoj je sagrađen hram, danas osveštan, novomučenika Stanka Ostroškoga, i ona je bila, poput onoga čijem imenu je od danas posvećena, bila zaboravljena. Ali, ono što je čekalo vjekovima da dobije svoj smisao, ova stijena je evo, danas na ovaj dan, dobila svoj smisao upisan u nju silom Božanskom i Božanskim promislom. I ova stijena koju nijesmo primjećivali do skora, evo danas, i ona postaje ugaoni kamen, jedan od ugaonih kamenova ove ostroške svetinje. Posvećena imenu Božijem postala je od danas mjesto svjedočenja Njega kao krajeugaonog kamena, Hrista Boga našega, mjesto prosvećenja, mjesto osvećenja, mjesto prinošenja Njegove beskrvrne žrtve, Tijela i Krvi Njegovog za spasenje svijeta. Ova stijena, evo, uzrasla u ovaj čudesni divni hram prvi takav posvećen Svetome novomučeniku Stanku Ostroškome. Evo njegove svete ručice došle ovdje u ovaj sveti hram, njegove ručice posječene za Hrista, dobile svoje tijelo, jer šta je drugo ovaj hram nego je tijelo simbol Tijela Hrista Boga i simbol postradalog raspetog, ali i vaskrslog tijela novomučenika Stanka.
Novomučenik Stanko, dijete kome su nudili slavu i čast, ali dijete časno i čestito, u čijem srcu se razgorio oganj vjere u Hrista raspetoga i vaskrsloga, nije se odrekao Hrista. Radi je prihvatio da bude sasječen na komade za Hrista, nego li da prihvati obmanu bezbožničku svoga vremena. I Bog, u znak svoga blagovoljenja, Hristos Gospod sačuvao je za njegovu majku i za majku Crkvu, i za ovu svetinju, sačuvao je njegove ruke da nas miluju, blagosiljaju i da od sada pa ubuduće iz ove svetinje svjedoče kako je divno biti svjedok Hrista Boga, i kako samo oni koji život svoj žrtvuju za svetinju, za ime Božije, za bližnje svoje, oni ostaju zapisani u vječnom pamćenju Božijem, u ljudskom i pamćenju Crkve Božije.
I to je dakle divno u očima našim na ovom kamenu, ovaj novomučenik Stanko, od danas evo ga još snažnije svjedoči Hrista Boga. Njegove svete ručice sabiraće ubuduće vjekove oko sebe, sve one koje budu dolazili da se poklone ostroškoj svetinji Sv. ocu našem Vasiliju Ostroškom i da prime blagoslov od njega koji je takođe pretrpio dobrovoljno stradanje, podvig i raspeće, i koji kroz vjekove, raspet u ime Gospodnje, ali i ispunjen Gospodnjom silom vaskrsenja, vaskrsava hiljade stotine hiljade duša koje se okupljaju, kao i mi danas, i koji će se okupljati oko njegovih svetih moštiju. I to je divno u očima našim jer i to je pričasno, kao i ruke novomučenika Stanka, kao i podvig Sv. oca našeg Vasilija.
Evo danas, na ovoj stijeni pored toga velikoga božanskog dara, imamo još jedan dar i blagoslov, i mi, i oni koji su postradali za Krst časni i slobodu zlatnu, koji očekuju da budu pohranjeni ovdje, na kamenu na kome je nikao ovaj sveti hram i uzrasla ova svetinja i na kome će počivati ruke novomučenika Stanka. Ovdje su, zajedno sa nama danas, poniženi, zgaženi sa oskrnavljenim grobovima, sa oskrnavljenim spomenom i pomenom, 27. naše braće i otaca koji su ovdje pored ćivota Sv. Vasilija Ostroškog žrtvovani, poklani, praktično bez suda i presude. I ne samo što su ubijeni bez suda i presude, nego do danas njihov grob je bio oskrnavljen zaboravljen, prezren. Mnogi su se uklanjali od njihove grobnice, da ih ne bi slučajno neko vidio da pored njih prolaze. Budite uvjereni da ima i danas, onih koji su od straha izostali da budu ovdje. Toliko je dubok strah ušao u ljudske kosti i toliko se zlo i bratomržnja isprtila na ovo sveto mjesto, da taj strah ni danas ljude ne ostavlja. Ali oni koje ljude ostavljaju i koje ljudi preziru, evo ih danas proslavljaju se na ovom svetom mjestu. I dokle bude bilo ovoga svetoga mjesta, a biće ga dokle je svijeta i vijeka, pamtiće se pored novomučenika Stanka, pamtiće se i oni koji su ovdje pobijeni, koji su se suočili i sukobili sa dva velika zla 20. vijeka: sa nacifašističkim zlom, onim zlom i onom ideologijom koja je obogotvorila krv i tlo, i sa onom drugom ideologijom koja je obogotvorila klasu i obogotvorila čovjeka kome je dah u nosu, čovjeka bez Boga i protiv Boga.
Ta dva strašna iskušenja koja su krvlju zasijala svu Evropu i čitav svijet, su ona iskušenja sa kojima su se suočili oni koje mi danas ovdje sahranjujemo. I da bude još strašnija priča, oni koji su njih osudili na smrt i njihovi ideološki potomci, oni su danas glavni nosioci onih ideja radi kojih su ih pobili i oni koji su njih žrtvovali. I neka je tako, ali neka im Bog da razuma da shvate koliko je veliko zlo učinjeno i da prihvate istinu o ovom strašnom događaju golgotskog stradanja, ostroške golgote koja evo ovdje postoji i sa koje kapa krv stradalnika već 61. godinu.
Sve što je draga braćo, istinsko i časno u istoriji roda ljudskog, ono je zasnovano na žrtvi, na golgotskoj žrtvi, na Hristovoj žrtvi, i na žrtvi onih koji su se u ime Boga, u ime Hrista, žrtvovali za svetinju i za bližnje svoje. Ova svetinja privlači milione ljudi upravo zato što je utemeljena na žrtvi bogonosnoj – hristonosnoj golgotskoj žrtvi. Ovoj žrtvi se pridružuju i oni koje danas ovdje pohranjujemo, a mjera žrtve to je zakon istorijski – mjera ljubavi. Nema veće ljubavi od one da neko život svoj položi za bližnje svoje.”
Priredio:
Aleksandar Vujović
profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog
i urednik Katihetskog programa radio Svetigore
