Na treći dan Božića, kada proslavljamo spomen prvog mučenika i arhiđakona Stefana kao i ispovednika Teofana Načertanog – služena je Sveta liturgija u podgoričkom Hramu Svetog Georgija.
Evharistijskim sabranjem načalstvovao je protojerej-stavrofor Dragan Stanišić uz sasluženje protojereja-stavrofora Milete Kljajevića i molitveno učešće đakona, Luke Pavićevića.
Za pevnicom blagoljepiju bogosluženja, doprineo je svojim pojanjem, hor ,,Sveti Sava“, pod rukovodstvom dirigenta i horovođe, Snežane Popović.
Nakon pročitanog jevanđelskog začala, slovom pouke sabranima se obratio prota Dragan Stanišić gde je podsetio da imamo jednu vrlo jednostavnu sliku, koja je svakome prepoznatljiva, kroz životno iskustvo, a to je, da kada neki dobrotvor poveri dobra svoja drugome, ne dobija važnu i potrebnu blagodarnost; nego naprotiv, doživljava i dočekuje neblagodarnost i drskost. Otac je ukazao da upravo u ovoj jevanđelskoj priči, ta slika, kada dođe vreme plodova, da zablagodare, oni ne samo da neće da zahvale nego nastoje da svoga dobrotvora ubiju, oteraju; pa ako je to, i sam Sin koga šalje Roditelj njegov, da vidi vinograd svoj.
Načalstvujući sveštenoslužitelj je potom kazao da upravo danas, na treći dan Božića, slaveći arhiđakona Stefana, posle Presvete Bogorodice, izuzetnoga nebeskog stanovnika, kažemo, da je on onaj koji je proslavio Hrista, koji je odmah posle nastanka Crkve – a to je Pedesetnica, Silazak Svetoga Duha na apostole – kada su već i sami oni koji su razapeli Isusa Hrista, na neki način priznali veličinu Gospoda Boga, ali ne kao Boga, nego kao proroka.
“Jer bilo je to Judejima, koji su se računali u najpobožnije ljude istorije sveta, česta pojava, da izuzetne ljude, koji su imali iskustvo Boga, koji su videli Boga, imali otkrivenja Božija, da ih ubiju; recimo, Proroka Isaiju su prerezali testerom. Ali, poslije određenog vremena, oni su one koje su ubijali, znali i da proslave”, naglasio je prota Stanišić.
Otac Dragan je zatim ukazao da su tako mislili i da je i Hristos jedan od proroka, koga oni nisu prepoznali, ali kada su videli čudo – Silazak Duha Svetoga, i takvo čudo blagodati, jevrejske starešine su se umirile; pa vidimo u Delima apostolskim kako prvobitno apostoli lome hlebove i čine onu Tajnu večeru, onu Pashu, kao i Gospod u miru, i kako narasta Crkva do 5.000 hiljada, ali istovremeno, spram te njihove pobožnosti vidimo, javlja se arhiđakon Stefan.
Prota je zatim poželio da podseti verujući narod – kako je uopšte nastala služba đakona u Crkvi. Naime, apostoli koji su krštavali i propovijedali Hrista, suočili su se sa složenim problemima, ophođenja sa siromasima; i onda su se dogovorili, da odrede ljude pune Duha Svetoga, vrijedne, okretne, da služe oko trpeza.
“I evo čuda, jedan od sedmorice đakona, arhiđakon Stefan, kako čujemo u današnjem Apostolu – pun Duha Svetoga, govoraše o Hristu i prekoravaše Jevreje, što su ga ubili. I oni pokušavahu, da mu suprotstave svoju pobožnost i da naglase Mojsijev zakon, ali arhiđakon Stefan, mladić od trideset godina, svima, kako se navodi, protivstajaše i isticaše se svojom mudrošću, a ono što je iznad svega bilo, to je dok je on govorio njegovo lice koje je sijalo kao Sunce, kao lice Anđela, poražavalo je tu judejsku pobožnost“, naglasio je o. Dragan Stanišić.
Potom je poučio da se već tada u vrijeme arhiđakona Stefana moglo reći i da su apostoli pripadali toj jevrejskoj pobožnosti, jer su u okviru te pobožnosti govorili o Hristu i svedočili Duha Svetoga. I kada je arhiđakon Stefan tako sjajan i tako silan u Duhu, počeo da govori, da je Hristos Bog, a ne prorok, ne učitelj, nego više od toga, da je On ona o kome su govorili svi oni proroci koje su Judeji ubijali; on je tako stajao, naspram jevrejske pobožnosti, koju je karakterisala i misao o državnosti njihovoj. Oni su plakali nad gubitkom svoje države, svog carstva, svoje zemlje, pominjali su te datume kada su bili samostalni, a kako su sada u ropstvu i verovali da će taj Mesija, taj Spasitelj sveta doći da im povrati to carstvo, koje je zemaljsko; i uprkos svemu što se otkrilo na Pedesetnici, što se Gospodom otkrilo, oni su i dalje verovali i težili tome carstvu, prolaznome, tome svome istorijskome uspinjanju.
“I kada je Stefan sasvim porazio njihova verovanja, oni nađoše, nekoliko lažnih svjedoka i optužiše ga, da on hoće da ukine Mojsijev Zakon, da on hoće da sruši hram i tako navališe na njega i izvedoše ga van grada i kako se tamo navodi – kamenovaše ga. I, od tada u našoj Crkvi, tek posle arhiđakona Stefana, oni koji veruju u Hrista nazivaju se hrišćanima; dakle, tek to ime – hrišćani – dobija težinu i značaj i putokaz, kroz mučeništvo, kroz stradanje”, podvukao je o. Dragan.
Otac je zatim podvukao paralelu, rekavši da je Sveti arhiđakon Stefan, nešto slično, kao đakon Avakum, kada je od islamske pobožnosti bio osuđen da umre na kolcu, koji je stradajući rekao Srb je Hristov, jer se ne boji smrti!
“To je isto iskazao i arhiđakon Stefan, kada je video nebo otvoreno i Isusa sa desne strane Boga, kada je to posvedočio i objavio – da se oni koji vide Boga, ne boje smrti. Tada su se razbesneli pobožni Jevreji i ubili su ga.”
Prota Dragan smatra da je ovo verovanje arhiđakona Stefana postala vera naše Crkve:
“Ovo verovanje arhiđakona Stefana je objavljeno, slično životu Hristovome; jer i arhiđakon Stefan na umoru, kaže za one koji ga ubijaju Gospode ne uračunaj im ovo u grijeh! – to je pre njega sami Gospod rekao. To je nešto u čemu Crkva ima iskustvo i to se potvrdilo, kroz vijekove, mnogo puta i u slučaju našega naroda, Vukašina iz Klepaca, kada je onom mučitelju rekao: Samo ti sinko radi svoj posao!. Tako da je to prisustvo Stefana u Crkvi, ostala oznaka, svojstvo naše vere i zato mi, sabrani na službi, svi doživljavamo Stefana arhiđakona, a naročito svečari koji danas slave Svetoga Stefana, kao svoga.”
Otac Dragan je pojasnio da Stefan pomaže onima koji ga imaju kao svoga, a da i onima kojima nije blizak, može postati svoj, kao što je i apostolu Pavlu postao (a prvobitno mu je bio tuđ) koji je poražen i zadivljen svetlošću lica Stefanovog. Od svega što je Stefan govorio, najviše ga je porazila ta svjetlost koja je sijala sa njegovog lica. I Pavle, uporan, želeći da nadvisi Stefana, doživeo je da mu se javi Gospod i onda mu je Stefan postao svoj.
“Zato mi ovdje i danas čujemo, jednog našeg brata, Srbina, divnog mladića kao Stefana, koga optužuju, da hoće da razori ovu svetsku pobožnost, koja ima svoja merila povodom medicine, ekonomije, privrede, zato što je uzdržan povodom tih mjerila, vjerujući u viša mjerila – to je naš dragi Novak. On danas, kao i arhiđakon Stefan, stoji i govori da čovek može da ima Gospoda, više nego što to svijet vjeruje i što to vladajući ljudi dozvoljavaju!“
Na kraju svoga obraćanja prota je uputio svoje molitve Gospodu, da sve one koji su kao Stefan, kojima je Stefan svoj po raspoloženju, budu pomilovani i proslavljeni.
Nakon primanja Svete tajne pričešća, sveštenoslužitelji ovog drevnog hrama, pristupili su blagosiljanju i lomljenju slavskih kolača, današnjim svečarima.
Zatim je zajedničarenje sveštenoslužitelja i parohijana, nastavljeno prazničnom trpezom, u Svetogeorgijevskom domu.
Elza Bibić
