Danas se navršilo 110 godina od rođenja, 60 godina od upokojenja i 20 godina od kanonizacije Sveštenoispovjednika Crkve Hristove, Episkopa Varnave Hvostanskog.
Tim povom gost Jutarnjeg programa je bio monah dr Pavle Kondić, priređivač najobimnije monografije o Episkopu Varnavi (Nastiću) – „Radosno penjanje na Golgotu“, u kojoj su sabrani spisi i svjedočanstva o ovom Svetitelju Božijem.
Na trnovitom putu golgote
Pristupna besjeda na arhijerejskoj hirotoniji u Sabornoj crkvi u Beogradu na Preobraženje 1947.
Draga braćo i sestre!
Visina časti, po Hristovom merilu, dodeljuje se ljudima prema visini spremnosti na žrtvu. Onaj koji malo žrtvuje, malu će i čast dobiti. Onaj koji mnogo žrtvuje mnogo će i časti primiti. Onaj, koji je među ljudima primio najveću čast, podneo je, pre toga, i najveću žrtvu. Jer je On, po Svojim sopstvenim rečima, najpre morao proći Golgotu, da bi tek posle toga ušao u Svoju slavu. I kako da tome merilu pobegnu ljudi, kad mu se potčinio i sami besmrtni Bog. Oni koji beže od žrtve beže i od jedine časti pod ovim Božijim suncem, za koju je vredno boriti se. Kad je Gospod naš Isus Hristos poslao svoje apostole u svet, On je postavio žrtvu kao program i metod njihovog života. I samo spremnost na apostolsku žrtvu udostojila je galilejske ribare apostolske časti. Ovo merilo, postavljeno jednom u osnove Hristove Crkve, ostalo je kao neizmenljivo i nezamenljivo merilo kroz sve dane njene istorije, i kao takvo će ostati u sve dane do svršetka veka. Visoka čast, u Hristovoj Crkvi, znači visoku žrtvu.
Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve, na čelu s Njegovom Svetošću Patrijarhom srpskim Gospodinom Gavrilom, rukovođen Duhom Svetim, izabrao je moju nedostojnost za Episkopa Crkve Hristove. Tim izborom osudio me je na žrtvu Golgote Hristove. A osudivši me na tu najveću žrtvu, ukazao mi je najveću čast koja se smrtnome čoveku ukazati može. I ja, u ovome času i sa ovog mesta, nedovoljnim rečima ljudskog jezika, iz sve duše i iz sveg srca, blagodarim Njegovoj Svetosti Patrijarhu i otačestvenim arhijerejima srpskim na ukazanoj mi časti Golgote. Sve što mogu reći, i najviše što mogu reći, to je, da ću se radosno ispeti na svoju Golgotu, i da tu čast nikad neću zameniti ni s kojom drugom čašću pod ovim Božijim suncem.
Episkopska služba golgotska je žrtva, jer je episkopska služba apostolska služba, a apostolima je Gospod rekao: Čašu koju Ja pijem ispićete; i krštenje kojim se Ja krstim krstićete se. (Mar 10,39). A čaša koju je Gospod ispio i krštenje kojim se krstio, šta je drugo bilo, nego čaša Golgote i krvavo krštenje Svojom sopstvenom krvlju.
No, Sinu Božijem na ovom svetu bio je svaki dan po jedna strašna Golgota, i Njegova čaša meda potpuno je iščezla u beskrajnoj čaši žuči koju je dragovoljno ispio. I Njegove su se reči ispunile: čašu koju je On ispio, ispili su i apostoli Njegovi, i krstili su se onim istim krštenjem kojim se i On krstio. Od dvanaestorice, jedanaestorica je mučenički stradala, dok je i dvanaesti, Hrista radi, mnogo krvi prolio. Ali, kao što je i njihovom Učitelju svaki, a ne samo poslednji dan Njegovog života bio po jedna strašna Golgota, tako je isto bilo i učenicima. Počevši od onoga dana kada su se, straha radi judejskoga, bili sabrali u jednu tmurnu jerusalimsku odaju, pa sve do onoga časa kada su svojom krvlju zapečatili svoje dane. A kao što je bilo apostolima, bilo je i episkopima. Ko će prebrojati groblja mučeničkih arhijerejskih kostiju, razasutih po zemlji od apostolskih vremena pa sve do vremena varvarskog dvadesetog veka, i ko će izmeriti duboko more arhijerejske krvi u kome su potonuli bezbrojni životi arhipastira Hristove Crkve. I isto onako kao što je Sinu Božijem. Veliki petak bio samo poslednja i najstrašnija, u nizu svakodnevnih Njegovih Golgota, i na isti onaj način na koji su apostoli svojom poslednjom krvavom žrtvom samo zaključili broj svih bezbrojnih žrtava svoga apostolskog života, isto tako i na isti taj način i Episkop je osuđen da svakog časa bude spreman, ne samo na onu poslednju i najveću žrtvu, nego i na sve one velike i male žrtve, i na sva ona velika i mala umiranja od kojih je satkano tkivo njegovih dana. Da, jer episkopi su oni koji su, kao nekada apostoli, ostavili oca svoga i majku svoju, i ženu i decu i kuću i blago svoje, koji su se odrekli sami sebe, i uzeli krst svoj, i pošli za Hristom. Ovo je osnovna formula episkopskog života, i iz nje, kao reke iz svoga izvora, izviru njegova svakodnevna umiranja i njegove svakodnevne žrtve.
Episkop nema svoje lične radosti, niti ima svoje lične tuge. Radost Crkve njegove je lična radost, i žalost Crkve njegove je lična tuga. Gubitak Crkve je njegov lični gubitak, ali je i pobeda Crkve njegovo lično slavlje. Svaka hula na Boga pada na Episkopa kao lična uvreda, i svako ruganje Sinu Božijem kao poruga samome njemu. Svaka nepravda mora se kosnuti njegove duše, i svako nasilje mora izazvati njegov pravedni gnev. Svaka sirotinjska suza mora se stočiti niz njegovo lice, i svako ranjeno srce jauknuti kroz njegova usta. Ko će činiti dobro, a Episkop da se ne raduje, ko će raditi zlo, a Episkop da ne bude tužan? Episkop proživljuje Golgotu kada gleda kako ljudi trče za smrtnim ljudima, a od Besmrtnoga Boga okreću svoje glave. On proživljuje Golgotu kada gleda kako seme Evanđelja pada na put, i ptice ga nebeske zoblju, i kako pada u trnje i tamo ga trnje davi. Da, episkopstvo je Golgota, jer Episkop mora Istinu staviti iznad života, a mi znamo da je mnogo puta kroz istoriju govorenje istine značilo gubljenje života.
Je li potrebno da vam iznesem ovde presjajne primere episkopske žrtve? Da vam nabrojim sve one besmrtne muževe Crkve koji su svojom krvlju cementirali njene temelje, i koji su podigli njene svodove od mramora svojih mučeničkih kostiju? Daleko bi me to odvelo i dugo bih vas ovde zadržao. Ali, zar je to i potrebno činiti nama, blagočestivoj deci Srpske pravoslavne dabrobosanske eparhije? Zar je potrebno, da bih pokazao lik episkopa-mučenika, lutati kroz prostor i vreme, kad je takav jedan lik zasijao pred našim sopstvenim očima i u naše sopstvene dane. To je lik našeg Mitropolita, Blaženopokojnog Petra Zimonjića…
A nama, braćo, još i sada zvuče u ušima neprestano ponavljane i umilne arhipastirske reči Mitropolita Petra: „Brat je mio ma koje vere bio!” Ali on nije samo zborio, on je i tvorio. On je svoju ljubav darivao i desno i levo. A braća, šta ona učiniše? Kakvo mu uzdarje dadoše? Za ljubav darivaše ga logorom, a za bratstvo i jedinstvo poslaše ga u zemljicu crnu. Raduj se blažena dušo Mitropolita Petra! Ti si postala slična Hristu i apostolima Njegovim. Ti si na ovome svetu podnela najveću žrtvu, da bi na onome svetu primila najveću čast.
I eto zato, premda poznajem slabosti svoje sopstvene duše, ja se ne bojim da će moja noga zadrhtati na trnovitom putu Golgote kojim sam se danas uputio. Jer, kad bi ona i htela zadrhtati, svetlost i toplota ovih bezbrojnih primera Hristovih heroja povratiće joj sigurnost i snagu.
U svojoj prvoj arhipastirskoj besedi, braćo i sestre, hoću da uputim nekoliko reči vama, Hristoljubivoj deci one Crkve čiji sam Episkop ja danas postao. Naoružajte se, braćo i sestre, duhovnim oružjem, jer Hristova Crkva vodi danas po celome svetu jedan strašan rat. Taj rat Crkve nije rat za pozicije zemaljske vlasti i sile, nego rat za spasenje ljudskih duša, borba da se one otmu iz mračnog i smrtonosnog zagrljaja sataninog, i povrate u blago naručje Oca nebeskog. Ova borba nije od danas ili od juče. Ona je stara koliko je star i sam čovečiji rod. Ali ova borba nikad nije bila tako silna, kao što je silna u naše dane, jer su danas bogatstvo i moć sablaznili ljudske duše. Da, taj rat s podnebesnim duhovima zlobe, to je ono čime je Crkva danas zauzeta, a ne rat s političkim partijama i strankama ovoga sveta. Jer, Hristovoj Crkvi malo je stalo do toga koja će partija zavladati svetom, ali joj je mnogo stalo do toga, da svetom zavlada ljubav, istina i pravda. Jer, dok ne zavlada to troje, neće nikada zavladati mir. Ja se uzdam, braćo, u vašu ljubav prema Spasitelju i u našu veru u Boga. Ja se nadam da ovu bitku nećete izgubiti vi, nego vaš neprijatelj, đavo. Ali ne zaboravite da ćete tu bitku zadobiti jedino oružjem žrtve. Žrtve velike i male. Ne zaboravite da ste vi potomci onog kosovskog kneza koji je žrtvovao zemaljsko da bi zadobio nebesko, i ne zaboravite ni to, da ste vi deca jednog naroda, koji ne poseduje ništa veliko što nije platio cenom velike žrtve. I, zato, ako u nekome od vas živi želja da pobegne od žrtve, neka preobrazi tu želju, danas na Sveto Preobraženje, u želju da evanđeoskom žrtvom zadobije evanđelski venac pobede.
A hvala vam, braćo i sestre, što ste danas prineli Bogu žrtvu molitve za blagoslov u mome budućem radu.
Hvala neka je i mojoj braći sveštenicima koji su danas zajedno sa mnom, prineli Gospodu Beskrvnu Žrtvu, i pomolili Mu se da mi za nove dužnosti podari i nove sile.
A Gospod naš, Koji nam je kroz najveću Žrtvu darovao najveću pobedu, neka daruje pobedu patrijarhu našem, i svemu vođstvu naše svete Crkve, koje u jednom Hristu jednu želju ima i koje u jednom Bogu samo jedna misao vodi, i neka daruje pobedu svoj Crkvi Pravoslavnoj, pobedu veliku i slavnu, pobedu nad svim vrazima Njenim. Amin.
Glasnik SPC, Beograd 1947, br. 9, str. 249- 251
KANONIZACIJA
Sveti ispovednik Varanava
Episkop Hvostanski
(1914-1964)
Odlukom Svetog arhijerejskog sabora AS-br.60/zap.86 od 18/5. maja 2004. godine ime Episkopa Varnave vikarnog Episkopa Hvostanskog je uneto u Diptih Svetih, tj. Heortologion i Kalendar Svetih naše Pomesne Srpske crkve, a 15. maja 2005. godine u manastiru Žitomisliću izvršena je svečana kanonizacija. Njegov spomen će se obeležavati svake godine 12. novembra, što je obznanjeno i svim sestrinskim pravoslavnim crkvama u Vaseljeni.
PAVLE
BOŽJOM MILOŠĆU
PRAVOSLAVNI ARHIEPISKOP PEĆKI,
MITROPOLIT BEOGRADSKO-KARLOVAČKI I PATRIJARH SRPSKI, SA SVIM ČLANOVIMA SVETOG ARHIJEREJSKOG SABORA SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE
SVOJ DUHOVNOJ DECI SVOJOJ U OTAČASTVU I RASEJANJU,
BLAGODAT I MIR OD OCA NAŠEGA KROZ GOSPODA ISUSA HRISTA U DUHU SVETOME!
Izvoli se Svetome Duhu i nama (Dap. 14,28) u osvećenom Saboru arhijereja Srpske Pravoslavne Crkve- imajući u vidu dobro i napredak naše mučeničke pomesne Crkve, da u Diptihe Svetih Crkve Pravoslavne uvrstimo
SVETOG ISPOVEDNIKA VARNAVU, EPISKOPA HVOSTANSKOG
Koga je Gospod već proslavio posle njegove mučeničke končine i ispovedništva.
Proglašavajući ga za ispovednika Katoličanske Crkve Pravoslavne, mi, sabrani na Saboru arhijereja Srpske Pravoslavne Crkve posvedočismo sebi i svojoj pastvi da će se silom ljubavi Gospodnje i životvornog Krsta Njegovog “žalost okrenuti na radost” (Jov. 16,20) i da “od ove ljubavi niko nema veće, da ko život svoj položi za prijatelje svoje” (Jov. 15,13).
Primer novoprosijavšeg i novoproslavljenog Svetog ispovednika Varnave, episkopa hvostanskog, poniklog u našem blagočestivom Rodu, poslužiće svima nama da za njim u veri hodimo i proslavljamo ga u Crkvi Hristovoj božanstvenim službama i pohvalnim pesmama, a tako i da slavimo Bogočoveka Isusa Hrista, Gospoda našega, Divnog u svetima Svojim.
Proslavljanje ovog svetog ispovednika darovalo je našoj mučeničkoj Crkvi veliku duhovnu radost. Njegove molitve pred Prestolom Jagnjeta Božijega, Žrtvovanog za život i spasenje sveta i Pobednika smrti, biće dragoceno zastupništvo za svekoliki pravoslavni rod srpski i za svekoliki blagočestivi i hristoljubivi rod hrišćanski, kako sada tako i u budućim vekovima.
Jedino me Premudrome Bogu Spasitelju našem, kroz Isusa Hrista, Gospoda našega, u Duhu Svetome Utešitelju, slava i veličanstvo, moć i vlast pre svih vekova i sada, i u sve vekove. Amin.
Dano u Patrijaršiji srpskoj u Beogradu dana 18./5. maja 2004. godine AS Broj 60/zap. 86
Predsednik Svetog Arhijerejskog Sabora
Arhiepiskop pećki
Mitropolit beogradsko-karlovački i Patrijarh srpski
+ Pavle
”Radosno penjanje na Golgotu”
Ova najobimnija monagrafija o Vladici Varnavi, koja broji preko 700 strana, predstavlja zbornik spisa i svjedočanstava o sveštenoispovjedniku Varnavi Nastiću (1914-1964), episkopu hvostanskom, koja su sabrana i objavljena trudom monaha dr Pavla Kondića, sabrata manastira Stanjevići kod Budve, koji je veliki poznavalac života i djela ovog novoprosijavšeg svetitelja Pravoslavne crkve.
Mitropolit Amfilohije: Radosno penjanje na Golgotu Varnave Hvostanskog – predgovor
Ovog novog Sveštenoispovjednika Crkve Hristove Episkopa Hvostanskog Varnavu sreo sam za života prvi i posljednji put u proljeće 1961. ljeta Gospodnjeg, prilikom njegovog boravka u Manastiru Krušedolu, pod prismotrom policije. Naime, čuvši da je poslije dužeg boravka u Manastiru Gomionici kod Banja Luke došao u Krušedol, otišao sam, zajedno sa njegovim sinovcem Antonijem Danila Nastićem, mojim školskim drugom, da ga posjetim. Nastojatelj manastira u to vrijeme bio je jeromonah Stefan Čakić. U manastir smo stigli predveče.
Sreli smo ga u manastirskoj gostoprimnici, uzeli blagoslov od njega, i kratko razgovarali u prisustvu igumana, predstavivši se ko smo i da smo studenti teologije. Pred nama je stajao omanji čovjek sa pohabanom mantijom, mršav, sa jednostavnom panagijom na grudima. Oči su mu zračile dobrotom, ali i brižnošću. Živi i dinamični pokreti odavali su čovjeka odlučnog. Izvjesna nervoza u pokretima, naročito jedne noge, otkrivala je i pokazivala sve ono što je on pretrpio, u zatvoru, lomljenjem nogu, a i ono što trpi u sadašnjem položaju u kome se nalazio pod policijskom prismotrom. Ostao nam je utisak, po načinu kako i šta nam je govorio, da nije imao punog povjerenja ni u samog igumana. Ostala nam je u živom sjećanju i jutarnja Liturgija u obližnjem Sretenjskom manastiru, koji je osnovala Sv. mati Angelina. Usput, idući prema Hramu na Liturgiju, živahnim ali odlučnim pokretima, kao i riječima: „Ja ću to“, odbio je da mu vežem odvezanu pertlu na cipelama. Poslije ručka nas je ispratio daleko od manastirske kapije, govoreći nam o potrebi vjernosti, osobito nas bogoslova, vjerom, riječju i na djelu – Hristu Gospodu.
Radost i njegova očinska brižnost za nas, ostaju mi neizbrisivi u sjećanju. Kao i razgovor koji je bio povod da se ogriješim o ovog divnog Hristovog viteza i stradalnika. Naime, na moje pitanje o ocu Justinu Popoviću, koga sam tih godina posjećivao u Manastiru Ćelijama, odgovorio je: „Kako je lijep današnji dan.“ Ponovo ga upitah: da li se viđa i da li ima kontakta sa ocem Justinom? Odgovor je bio još čudniji: „Vidite li, djeco, kako je divno procvjetala ova trešnja ispred nas!“ Ućutao sam začuđen. Posle kraćeg vremena uzeli smo blagoslov od njega i praćeni njegovim pogledom zamakli za brdo. Kažem usput Antoniju: „Čuli ti kakav čudan odgovor dade Vladika na moja pitanja?“ „Čuh.“, odgovori Antonije, takođe zatečen odgovorom. „Zaista izgleda“, dodadoh, „da su u pravu oni koji tvrde da je Vladika nervno popustio.“ Jer, u to vrijeme je po Patrijaršiji kružila priča da je Vladika Varnava, od pretrpljenih nevolja mentalno poremetio, pa zato ne može biti postavljen na Eparhiju. Oprosti, sveti Vladiko, moje ogrješenje o Tebe! Gonjen i progonjen Udbom, sigurno si pomislio da je Udba poslala i ovog, tebi nepoznatog, mladog čovjeka, da te ispituje o ocu Justinu, tvom nastavniku, prognanom od komunista sa Univerziteta, koji se, kao i ti, takođe nalazio u Manastiru Ćelijama pod stalnom prismotrom policije.
Sveštenomučenik Varnava Hvostanski zaista jeste bio lud, ali „lud“ na način Apostola Pavla „Hrista radi“. (1Kor. 4, 10) Ova knjiga, čitaoče, koju držiš u rukama, koja sadrži njegovo žitije, besjede, spise, brojna pisma, zapise, i svjedočenja o njemu, od njegovih poznanika, prijatelja i savremenika, jasno i očevidno potvrđuje da je ljubav prema Hristu, i spremnost na žrtvovanje toj ljubavi, bila suština njegovog života i sveukupnog njegovog životnog podviga. Rijedak je čovjek i Hrišćanin našeg vremena, koji bi svim bićem mogao kao Episkop novoispovjednik Varnava Nastić, ponoviti znamenite riječi Apostola Pavla: „Ko će nas rastaviti od ljubavi Hristove? Žalost ili tjeskoba, ili gonjenje, ili glad, ili golotinja, ili opasnost, ili mač?… Jer sam uvjeren da nas ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sile, ni sadašnjost, ni budućnost, ni visina, ni dubina, niti ikakva druga tvar neće moći odvojiti od ljubavi Božije, koja je u Hristu Isusu Gospodu našem.“ (Rm. 8, 35. 38-39)
Još je rjeđi čovjek u 20. vijeku kod koga se ta ljubav za Hrista rasplamsala od malih nogu, takoreći od utrobe materine. To potvrđuje sve ono što je napisao i iza sebe ostavio od rane mladosti. Njegova gimnazijska pisma, pisma ocu, studentski zapisi i pisma, svjedoče cjelovitu usmjerenost njegovu od mladosti bogomisliju i Hristoljublju. Kod njega nema mladalačke kolebljivosti i traganja: on znade i ljubi Hrista i svjedoči Ga riječju i djelom, spreman na žrtvu bez ostatka. Svoje životno Vjeruju on je najbolje definisao u svojoj prvoj arhipastirskoj besjedi (1947), najjezgrovitijoj i najispovjednijoj od svih besjeda naših arhijereja od tada do danas. Zaista je njegov životni put, kako je rečeno u toj besjedi, a prenijeto u naslov ove knjige – radosno penjanje na Golgotu.
Kao Episkopa Vladiku Varnavu nije Gospod udostojio eparhijskog služenja, iako je to želio svim srcem. Međutim, to ga nije omelo da bude i postane Episkop apostolskog kova, svesrpskog i svepravoslavnog vaseljenskog zračenja, ispovjedničkog svevremenog svjedočenja Hrista. Ako bi tražili njemu sličnog među drevnim ispovjednicima i mučenicima Crkve Hristove, sigurno bi to bio Sv. Ignjatije Bogonosac. Isti duh i isti oganj vjere i vjernosti Hristu, ista „Raspeta Ljubav“ prožima poslanice Sv. Ignjatija, kao i besjede i pisma Varnave Hvostanskog.
Svjedočenja sabrana u ovoj knjizi revnosnim trudom monaha mr Pavla Kondića, zaista su samo „kamenčići u mozaiku“ životnog djela i podviga Vladike Varnave. Nadati se da će vremenom biti pronađena i sabrana i druga njegova pisma i zapisi. Ali i ovo što je sabrano dovoljno je da potvrdi osnovnu istinu Varnavinog života i bogoslovlja: živa i živonosna ličnost Bogočovjeka Hrista, ovaploćena i ovaploćivana u sveživotni podvig samožrtvenom ljubavlju.
Zahvalimo Hristu Gospodu što je u vijeku smućenosti, mlakosti i žrtvovanja lažnim idejama i idolima – žrtvoprinošenja molohovskim božanstvima, poslao i podario Crkvi Božjoj i našem narodu u svjetlonosnoj ličnosti Varnave Hvostanskog „žrtvu živu svetu Bogu ugodnu“ (Rm. 12,1), na hristoliki način prinijetu „za život svijeta“ (sr. Jn. 6, 51).
Na praznik Preobraženja Gospodnjeg
Mitropolit Amfilohije
Ljeta Gospodnjeg 2009.
Cetinje
Riječ urednika
Među koricama knjige koju držiš u rukama, dragi čitaoče, sabrano je mnogo ljubavi. Zaista, ljubav Božija koja je vodila Sveštenoispovednika Varnavu tokom pedeset godina njegovog zemaljskog bitisanja, ozarila je i sve nas koji smo se udružili da uzvratimo ljubav na ljubav ovom vernom svedoku Hristovom. Ovo nije samo zbirka istorijskih dokumenata i svedočanstava o Varnavi Hvostanskom. Želja koja je rukovodila oblikovanje ove knjige jeste da se kroz ovih 700 strana teksta prvenstveno prikaže duhovni profil savremenog ispovednika Pravoslavlja i duhovni plodovi njegovog podviga. Varnavu Hvostanskog je Gospod proslavio i među ljudima i među anđelima na nebesima. Nije, dakle, potrebno da ga hvalimo a još manje da ga pravdamo pred klimavim sudom zemaljske istorije, njega – stanovnika nebeskog Jerusalima.
Mnogo više nego što je napisao u uvodnom slovu ove knjige, Mitropolit Amfilohije govorio je nama, monasima Cetinjskog manastira, o pečatu koji je na njegovu dušu utisnuo susret sa Varnavom u Manastiru Krušedolu. Susretali su se oni i kasnije, posredno, preko svedočanstava osoba Varnavi bliskih po duhu i bogoljublju, revnosti za Dom Božiji. Mitropolit Amfilohije je od studentskih dana sakupljao ta svedočanstva i ona čine kamen temeljac ove knjige. Zaista blaosloveni kamen temeljac jer je čitav potonji rad na prikupljanju Varnavinih spisa, pogotovo tokom 2008-2009. g. bio plodonosan, da je bilo moguće napraviti cvjetnik koji imaš u rukama, dragi čitaoče. Evo, iz njega se možeš nadisati miomirisa duhovnog i napojiti vode žive sa nepresahlog izvora blagodati Božije.
monah dr Pavle Kondić
