Povodom petogodišnjice od upokojenja blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija donosimo intervju sa Svetlanom Luganskom, prevodiocem iz Moskve, koja je preko 20 godina bila aktivni saradnik IIU ”Svetigora” i prevela mnoga značajna djela sa srpskog na ruski jezik, a među njima i ”Ljetopis novog Kosovskog raspeća”, Mitropolitove dnevničke zapise sa Kosova i Metohije od marta 1999. do decembra 2000. godine, u kojima su sabrana njegova lična svjedočanstva o stradanju srpskog naroda na Kosovu i Metohiji.
O. B: Draga Svetlana, ovih dana se navršava pet godina od upokojenja blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija. Za sve nas su ovi dani posebno ispunjeni intenzivnijim sjećanjima na njegov lik, a vjerujem i Vama, jer ste ga poznavali i imali priliku da se srećete sa njim i razgovarate, i kao novinar, a i kao hrišćanka, sa svojim duhovnim pitanjima i dilemama.
Kada ste upoznali Mitropolita Amfilohija i kakav je bio taj prvi susret?
S.L: Prvi susret se desio 1993. godine kada je mitropolit došao u posjetu Moskvi i tada njega još niko nije poznavao u Rusiji. On je održao predavanje u maloj prostoriji škole za vjeronauku u Danilovom manastiru, i onda kada se završilo predavanje nas nekoliko je ostalo i okupilo se oko vladike, svako je imao neko pitanje za njega i on je po običaju imao strpljenja i vremena da odgovori svakom. Tada ja nisam mogla da zamislim da će moj život za nekoliko godina neodvojivo biti vezan za ovog svetog čovjeka.
O. B: Dugo vremena ste prevodili sa ruskog jezika, za potrebe Svetigorinog izdavaštva, a samim tim i provodili dosta vremena u Crnoj Gori. Tako ste imali i puno prilika da se sretnete sa Mitropolitom i razgovarate, na razne teme. Koliko je to Vas oblikovalo duhovno?
S. L: Dvadeset godina sam redovno dolazila u Crnu Goru i boravila u Cetinjskom manastiru, u Mitropoliji crnogorsko-primorskoj, to su nezaboravni dani, mitropolita sam viđala svaki dan kada on nije bio na putu. Viđala sam ga na Liturgiji i drugim bogosluženjima, u trpezariji, u Mitropoliji kada je primao ljude – od “običnih” ljudi do državnika i uglednih gostiju iz drugih zemalja. Nažalost, skoro nikad nisam koristila priliku da pričam sa njim, pogotovo o mojim ličnim problemima i pitanjima. Meni je nekako bio dovoljan njegov lični primjer, da ga vidim i posmatram šta i kako on radi, šta govori, i tako da učim od njega. On je za mene bio epska ličnost i uvijek bih zanemjela pred njim. Naši kratki razgovori bili su vezani za prevode i knjige. Samo jednom, kada mi se pružila prilika, zahvaljujući mati Angelini, igumaniji manastira Duljevo, uspjela sam da mu se ispovijedim. Otkrila sam njemu jednu svoju muku, koja je izgledala kao totalni bezizlaz, i sjutradan ta muka je nestala kao rukom odnesena. Evo, sada prvi put javno pričam o tome. O mojim zdravstvenim problemima vladika je znao od oca Luke i oca Mateja, kojima ću uvijek, doživotno, biti zahvalna, i znam da se molio za mene. Možda zahvaljujući baš tome ja sam još uvijek u životu. Srce mi je puno zato što je mitropolit mene zvao poslušnicom Svetog Petra Cetinjskog, koga sam mnogo zavoljela od mog prvog dana u manastiru i često na pitanje da li smijem da dođem u manastir znao odgovoriti: ,,Pa to je tvoj manastir, zašto pitaš?”
O. B: Misionarsko djelo Mitropolita Amfilohija je ogromno. Svakako važan dio tog djela prepoznatljiv je kroz rad Izdavačko-informativne ustanove „Svetigora“, čiji ste bili vrijedni pregalac i saradnik. Kakva iskustva nosite vezano za Mitropolitov osjećaj za knjigu i važnost da se dobro štivo ponudi čitaocu, ali i da važni događaji ostanu zabilježeni na papiru?
S. L: Djelo Mitropolita Amfilohija je neprocjenjivo, veoma je teško naći prave riječi. On je cijelim svojim životom pokazao koliko je važna knjiga i pisana svjedočanstva u ljudskom životu. Poznato je da se Mitropolit nije odvajao od olovke i papira. Ja to mogu da izrazim kroz moje iskustvo, koliko je meni lično, a i ruskom čitaocu u ono doba značila Mitropolitova knjiga, koju sam prevela krajem 90-ih godina – ,,Osnove pravoslavnog vaspitanja”. Našla sam u njoj odgovore na sva, za mene tada, mučna pitanja, koje nisam mogla naći nigdje drugdje. Koliko važna za ruskog čitaoca je bila knjiga ,,Ljetopis Kosovskog raspeća”, koju sam zajedno s mojom dragom koleginicom Natašom Lukinom prevela na ruski. A uvijek čim bi me vidio, davao bi mi novu knjigu za prevod.
O. B: Pored susreta na Cetinju, radovali ste se i njegovim dolascima u Rusiju. Mitropolit je svuda bio rado viđen gost, pa tako i u Ruskoj crkvi i narodu?
S. L: Mitropolit je redovno dolazio u Rusiju od 1993. godine (koliko ja znam, možda i ranije), i svjedok sam velike razlike od njegovih prvih dolazaka, kada ga još nisu poznavali uRusiji. On je nazapaženo šetao po Danilovom manastiru. Gdje je odsjedao? U hotelu. Čak jednom i sa Patrijarhom Pavlom. Meni je bilo nevjerovatno vidjeti kako dva velika sveta čovjeka prolaze pored gomile ljudi i niko im ne prilazi, a kako je nekoliko godina kasnije bivao svečano i toplo dočekivan gdje god bi došao. A obišao je skoro cijelu Rusiju – od Urala do Bjelorusije, sve najznačajnije svetinje.
O. B: Dobro ste se poznavali i sa blaženog spomena ocem Lukom i bili dobar prijatelj sa njim. Toliko imamo sačuvanih besjeda oca Luke, razgovora na radiju i slično, a tako malo o tome gdje on govori o Mitropolitu Amfilohiju. Šta ste od oca Luke naučili o Mitropolitu Amfilohiju?
S. L: Otac Luka nije govorio često o Mitropolitu. Uglavnom je pričao o svom iskustvu iz beogradskih dana. Kako se on upoznao sa Mitropolitom, koliki je njegov uticaj bio na beogradsku omladinu i da je promijenio njegov život.
O. B: Imate li osjećaj Mitropolitovog prisustva i molitvene zaštite i dan danas?
S. L: Poseban osjećaj njegovog prisustva sam osjetila kada sam bila u Crnoj Goru prije dvije godine. A veliki je osjećaj njegovog nedostajanja.
O. B: Postoji li neka anegdota ili za Vas važan i lijep događaj vezan za poznanstvo sa Mitropolitom Amfilohijem koji biste podijelili sa našim čitaocima?
S. L: Nažalost, s vremenom neke uspomene blijede, iako čovjek misli da je nemoguće zaboraviti. Ne mogu sebi da oprostim što nisam vodila dnevnik o tim događajima. A dosta takvih događaja su lične prirode, vezane za neke situacije iz mog života i još uvijek nisam spremna da govorim o njima, a svaki susret sa Mitropolitom je bio na neki način poseban.
O. B: Ispričajte nam priču o baki Ljubi Klincov iz Jasenovca. Imali ste priliku da budete pored Mitropolita prilikom te njegove posjete Jasenovcu. Šta ste tada o njemu zaključili?
S. L: Od 2014. godine sam redovno, svake godine nekoliko mjeseci, provodila u Eparhiji pakračko-slavonskoj, u Jasenovcu, i to je opet posebno poglavlje mog života. Mitropolit je redovno dolazio u Jasenovac. Ne moram da pričam koliko je za njega Jasenovac bio važan. Baka Ljuba je bila jedna od ne mnogih stanovnika sela Jasenovac, koju su upoznale sestre iz manastira, obilazeći selo i kuće. Rođena je 1929. godine, kratko je bila u logoru, spasila se nekim čudom, a kasnije se udala i ostala u Jasenovcu. Nekom prilikom u njenoj ljetnjoj kuhinji, koja je bila u zapuštenom stanju i rijetko se koristila, primjetila sam na zidu Davidovu zvijezdu i rekla sam o tome sestrama iz manastira, i poslije istraživanja se ispostavilo da je u toj kućici bila bolnica za ustaše, gdje su ljekari bili pretežno Jevreji zarobljenici. Prilikom jedne od posjeta, Mitropolit je obišao tu kuću i baka Ljubu. Šta sam zaključila? U suštini, to što sam i ranije znala – koliko je Mitropolit volio i poštovao narod, stradalni narod, čovjeka iz naroda. Jedan od primjera te njegove ljubavi vidimo i u njegovoj ljubavi prema Stefanidi Skadarskoj, čiji je dnevnik našao u Dečanima i sačuvao, i bio veoma srećan što je bio objavljen u Rusiji. A takvih primjera ima mnogo, i mislim da je skoro svako ko je poznavao Mitropolita imao priliku da to vidi.
O. B: Rekli ste da Vas je Mitropolit nazivao poslušnicom Cetinjskog manastira. Posmatrali ste život Cetinjskog manastira i na neki način učestvovali u njemu. Kakav je bio Mitropolitov odnos prema monaštvu i sveštenstvu? Kako biste to opisali?
S. L: Ljubav, bezgranična ljubav. Mitropolit je jako volio monaštvo, monaški život. I moram da priznam da nosim na duši tugu zbog toga što nisam pristala na njegov predlog o monašenju, iako sam pokušavala to da prihvatim, ali ipak nije to za svakog.
O. B: Na prijedlog Mitropolita Amfilohija od strane Srpske crkve odlikovani ste Ordenom Svettog Save trećeg stepena, za djelatnu ljubav prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi i srpskom narodu, i istrajno svjedočenje Hrista Vaskrsloga. Šta je za Vas to značilo i kako je to bilo?
S. L: Veliko iznenađenje, ogromna čast, odgovornost i velika radost.
O. B: Ovih dana su kompletirana i iz štampe izašla Izabrana djela Mitropolita Amfilohija, u izdanju “Svetigore”. Šta biste odabrali za prevod na ruski jezik?
S. L: Na moju sramotu ne znam šta je tačno objavljeno u ,,Izabranim delima”, a sigurna sam da je sve za prevod na ruski, i da bi sve bilo otkrovenje za ruskog čitaoca. Mitropolitova misao je nezamjenjiva i neponovljiva i nadam se da će njegova djela biti dostupna ruskom čitaocu i donijeti svoj plod.
O. B: Hvala Vam na ovom razgovoru i otvorenosti da svoja sjećanja podijelite sa nama.
Svetlana Luganska je rođena u Podoljsku, u Podmoskovlju. Završila je anglistiku na prestoničkom Filološkom fakultetu, potom i Svetotihonovski bogoslovski institut. Dvadeset godina je bila saradnik IIU ”Svetigora” i prevodila djela sa srpskog na ruski jezik i obratno. Autor je knjige „Ljudi srpske crkve“ koja je 2017. godine postala bestseler u Rusiji. Ova knjiga je 2019. godine izašla u srpskom izdanju i nosi naziv „Duhovni oganj Srpske crkve“. Godine 2009. odlikovana je Ordenom Svetom Save.
Olivera Balaban
