U organizaciji Eparhije budimljansko-nikšićke, Crkvene opštine Nikšić i Opštine nikšić, u srijedu 29. januara 2025. godine, održana je u Nikšićkom pozorištu tradicionalna Svetosavska akademija.
Svečanost u slavu prvog arhiepiskopa i prosvetitelja srpskog blagoslovio je Njegovo Preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki G. Metodije a prisustvovali su: potpredsjednik Vlade Crne Gore, ministri, predsjednici Opštine i SO Nikšić, brojno sveštenstvo, monaštvo, gosti i brojni žitelji Nikšića.
Svetosavsku besjedi izgovorio je pjesnik Radinko Krulanović, direktor Nikšićkog pozorišta. Slovo o Svetom Savi naslovio je sa „Ispovjedanje Svetim Savom“.
„U trećoj knjizi o carevima imamo zadivljujuću priču proroku Iliji i njegovom susretu sa Bogom. Knjiga kaže: I bi vjetar veliki i jak, koji brda razvaljivaše i stijene razlamaše, ali Gospod ne bi u vjetru. Posle vjetra dođe zemljotres, ali Gospod ne bješe u zemljotresu, a posle zemljotresa dođe oganj ali Gospod ne bješe u ognju. Posle ognja dođe glas tihi i tanani, u njemu bješe Gospod.
U životu jednog pisca ništa nije slučajno, reći će Danilo Kiš. Na tragu ove misli prisjećam se svog prvog susreta sa Svetim Savom. U Župi Nikšićkoj ispod Kutskog brda u kamenoj plaštanici utisnute su stope Svetog Save, obijeljele i tvrde, kišom umivene i uzdignute ka nebu. Biće da je to zbog Svečevog ljestvičenja ka nebu. Slabo šta razumjeh, osim što sam zapamtio da je duvao blagi povjetarac koji kao da me je dozivao, a na koji se nijesam osvrtao, ali osjećaj da me neko zove ostao je živ u mom sjećanju“, kazao je Krulanović, dodavši da se, mnogo godina nakon toga, obreo na Svetoj Gori gdje je obilazio Hilandar i u Kareji svetu hilandarsku keliju Preobraženja Patericu.
Po predanju, igumanski štap, pričvršćen pored groba Svetog Save Osvećenog, pašće, ukazao je Krulanović, kad se bude pojavio monah plemenitog roda koji će ga biti dostojan.
„Tako i bi. I tako naš Sveti Sava dobi patericu i Čudotvornu ikonu Bogorodice Mlekopitateljnice. Stigli smo u sumrak i monah nas je, pomalo, prekorno primio ali nas je primio. Ne može biti kasno, progovori iz mene desni razbojnik na krstu. U to toplo sumračje obuzela me je misao da je Sveti Sava lično odobrovoljio monaha. Sjutradan smo stigli u posnicu Svetog Save u koju su nas prizvale neprestane molitve. Dočekao nas je monah Nikodim, pjevajući sve vrijeme i darivajući nas čašom vode da nikad ne ožednimo, da bude po Hristovim riječima: Koji pije od vode koju ću mu ja dati neće ožednjeti doveka, nego voda koju ću mu dati postaće u njemu izvor vode koja teče u život vječni“.
„Naučih tada da se Sveti Sava ne može upoznati iz knjiga, legendi, priča i pouka već iz života, iz one kamene plaštanice, prakamenog glasa koji se nenametljivo otkriva onima koji hoće, ne znanje o njemu, koliko život sa njim, živi susret, zagrljaj, vjeru tvrdu, punoću. Ovakav odnos cvjeta u ljubavi i iz ljubavi, bez prisile i straha, iz najdubljeg osjećaja života da je Sveti Sava tu među nama i samo nas čeka da mu pružimo ruku, zagrljaj, privolimo se njegovoj ljubavi koja pobjeđuje žeđ, prirodu i bol. Uvjerenost da je Sveti Sava među nama, da korača pored nas je ludost pred svijetom ali dar za one koji Boga ljube. A on je tako blagotvoran, u njemu nema ništa nasilno, hvalisavo, nego samo lijepo, srdačno, toplo, tihano prisustvo, nenametljivo do dubina da Ga ne moramo osjetiti, da pored njega možemo i proći, ne opterećujući nas sobom već nas prepušta tihom glasu da ga sami osjetimo, da dođemo sebi i da se kao Bludni sin vratimo Ocu“, naveo je Krulanović.
Svetosavlje se, po njegovim riječima, na taj način, pokazuje kao život to jeste živi odnos.
„Naš srpski narod je kroz istoriju najviše pjevao o Marku Kraljeviću, a njaviše imao pouka i priča o Svetom Savi. On je u našem narodu prisutan kao da je otrgnut od Jevanđelja. Njegova hristolikost se nazire kroz ličnosnu perspektivu. On je uzor na koji se ugledamo i u kojem se ogledamo. S toga i ne čudi mnoštvo priča o njemu kroz koje nas je čuvao i očuvao. Ali da je samo tako, on ne bi bio dovoljno živ. Mi živimo u njegovom liku, živom liku i pjesmi koja se ne da završiti“.
„Naša istorija nije samo istoriografija, ona je i poezija ali poezija koja je uvijek veličala Tvorca. Iz poezije smo učili i učimo da postoji viši život, da je život pjesma, da je Bog najveći i jedini Pjesnik a da čovjek iz Njegovog pjesnikog vrela uspjeva da zahvati po koju kapljicu. Zato su pjesnici vječito žedni, raspeti između božanskog i ljudskog. Božanskog jer su na izvoru vode žive, a ljudskog jer im nikad nije dosta. Naša epska i lirska poezija se izdigla iznad, jer je potekla iz duše cijelog naroda. Ona je stradalni vapaj za višim. S toga i nije čudo što toliko traje i što se njen glas ne utišava. Ona i nije nastala da bi iskazivala ljudska osjećanja koliko osjećanja koja bi da nadiđu ljudsko i da budu zdenac vode žive“, mišljenja je Krulanović.
Sveti Sava je, zapazio je on, začetnik i naše književne misli, predan učenju, vjeri i poeziji onoj iskonskoj i istinskoj.
„Sve je u stvaralačkom erosu i u agape koji hoće da se opoezi, ali ne bilo kako nego kroz oboženje, a kroz oboženje ćemo se vratiti praizvoru u Kojem caruje ljubav. Treba li napominjati koliko poetskog ima u žitiju Svetog Simeona? Sa Svetim Savom postajemo slovesni, svjesni sebe, prije njega smo lutali, sa njim stasavamo sa višim smislom da je zemljasko zamalena carstvo, a nebesko uvijek i dovjeka. On nam je omogućio da se domislimo i izrazimo i kao ljudi i kao narod. Sva naša najdivnija lirska i epska poezija je vaskrsla iz njegovog srca, duše, iz njegovog sveprisutnog i nenametljivog glasa. Sa njim smo dobili istoriju, državu, Crkvu, prosvetu, zadužbine“.
„Prije njega smo živjeli u predistoriji, čekajući da nam istorija bude krštena, u predržavno stanje, čekajući da nam država bude s blagoslovom, u teškom sticanju crkvenosti da bismo kroz stradanje potvrdili Njegoša i stihove da je u krstu dobrodetelj, kroz prosvetu da se možemo prosvetiti samo kroz svetost i kroz naše divne zadužbine da bismo mogli molitve uzdizati ka nebu. U jednoj slobodnoj interpretaciji usudili bismo se reći da smo kao narod nastali na savizmu, ni na temeljima Grčke, ni Rima iako uticaje ne možemo poreći. Taj stradalni kod se projavio kroz Njegoševe stihove: Težak vjenac al je voće slatko, voskrsenja ne biva bez smrti. Ko živi za ovaj život, njemu je sve vremenito i kratko, a ko živi za život vječni njemu je sve blagovito i lako. Od kad je Preteči otkinuta glava čovječanstvo je obezglavljeno. Od kad je Lazaru otkinuta glava srpstvo je bez glave. Od kad su spaljene mošti Svetom Savi nad nama je tama počinula. U jauku čamimo i samo molitve naših svetih nam ne daju da u kam očajamo“, kazao je Radinko Krulanović.
Mišljenja je da je naočikavano, ali je istinito da je nap narod bio veliki sao kad su mu kidali glave.
„Više smo vjerovali i okupljali se oko mrtvih nego oko živih, sigurno jer su vaskrsli i jer su na istini. Dobro bi bilo da se živi zapitaju jesu li živi. Da nije svetih ne znam kako bi se ustanovilo da jesmo. Dok čekamo da provredri dato nam je da živimo od vjere, očekivati pravdu od života je vrtoglavi pad u beznađe. S toga srpskom narodu nije ostalo ništa drugo do svjetlost vaskrsenja, poezija i svete zadužbine. Vjera da ne pokleknemo, poezija da ne utihnemo a zadužbine da ne izgubimo nadu“.
„Sa Svetim Savom dobijamo život, sa Nemanjićima, kako neko reče, zasijasmo kao meteori. Meteorski sjaj je priziv da se uzdignemo, iako smo slabostima zemlji privezani. Svjestan naših padova i uspona, Sveti Sava nas uči da je prava domovina nebo, jer je ovaj život senka i san. Kad sav svet steknemo onda se u grob selimo gdje su zajedno i carevi i ubogi. Njegovo jedino oružje bio je krst, snaga govora i nadmoć njegove pojave, kako bi rekao Crnjanski. I to što je ispustio dušu u tuđini po Božjoj je promosli, jer ko je Božji on je iznad države, iznad svega, on je iznad svih nas“, besjedio je Krulanović, podsjetivši na misao Vladike Nikolaja, koji nam govori da će po jednom prastarom biblijskom proročanstvu sveti ljudi biti poslednji i vrhovni ideal čovječanstva.
„On nastavlja da je slučajno istakao neki niži ideal svom narodu Sveti Sava bi davno prestao biti živa sila i stalan savremenik i saputnik narodni svih pokoljenja srpskih. S toga, on je najveći, jer je najviše i dao, sebe cijelog. On nadmašuje svaku legendu, priču i pouku. On je onaj tihi, tanani glas koj nas ne napušta, već strpljivo čeka da ga čujemo. Da je on samo istorijska ličnost, priča ili pouka tražili bismo ga u institutima, knjigama, međutim, on je večeras sa nama. Evo ga pored nas, osvrnimo se, pogledajmo ispred, okrenimo se, eto ga, tu je. Življi da življi ne može biti. Raduje se što smo ga vidjeli, čuli da bismo mogli vidjeti i čuti sebe, da bismo se napili vode žive. Da nije živ, ne bismo ga ni zvali, ne bi ni on nas zvao. Mnogo je velikih, no je malo svetih, reći će Vladika Nikolaj, a Leon Bloa će reći da postoji samo jedna tuga na svijetu, a to je ne biti svetitelj“.
„S toga prinesimo molitvu Svetom Savi. Ugodniče i umovniče, bogonošče i prinče, zaštitniče gora i cvjetova i oslabljenog naroda svog. Noga tvoja gdje je kročila tu se zemlja oplodila, a nebo zaiskrilo božanstvenim zrakom. Iz njega poteče ime tvoje i zvijezda koja se po tebi zove iz praha koji se nebom rasuo izmoli Kosovo naše sveto i glave naše hude sastavi sa tijelom i žetveno polje obgrli dušom cijelom i budi život kojeg tamo nema. Pričasniče krotkih, oče i sine, brate razbraćenih krstom i žezlom diobama na kraj stani, iskonom prozbori da seobe ne budu na žalac, jer smrt kada dođe neka bude blaga, nek ne budi travu koja spavai sve neka bude tiho da ne čuje niko kad tišina s Bogom razgovara. I kao što bi rekao serdar Vukale iz Šćepana malog: Veseli se prahu Nemanjića, Nemanjića i Hrebeljanovića jer će vaše krune zasijati kako jarko sunce na istoku, združite se gromi i potresi zemlji srpskoj drugo lice dajte e nečistom nogom okaljata. Svetosavski živi narode, na radost praznik i uskliknimo s ljubavlju zauvijek“, poručio je Radinko Krulanović.
U programu akademije, koji je vodila Biljana Đurović, učestvovali su: horovi Svetog novomučenika Stanka i Prepodobne mati Angline, kojima rukovode profesorice Lenka Durutović i Ana Bojić, guslar Isak Simićević, etno pojac Tijana Vučetić, frulaš Radovan Suknović, grupa Vidovdanski poj i orkestar Bogića Kecojevića.
Izvor: eparhija.me
