U navečerje Savindana u Sabornom hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici održana je centralna Svetosavska akademija koju je blagoslovio pozdravnim slovom Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije.
Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije kazao je da su djela Svetog Save vječna, da traju do današnjih dana, te da je svojim životom kao apostol Hristov prevazišao granice i ograničenje jednoga naroda:
,,On je prvo uzigao sebe kroz podvig, kroz monašku pravoslavnu askezu, kroz post i molitvu, i neprestano duhovno napredovanje i udubljivanje u tajne Svetoga Pisma, udubljivanje u tajne svoje duše, da bi se dotakao i Božijih tajni, Božije milosti, Božije ljubavi koja ga je osjenila, njegovo srce ispunila božijom sjetlošću, istinom, pravdom i ljubavlju. A osim toga što je kroz svoj podvig zadobio božanske vrline, on je dobio sveosvećujuću blagodat Svetoga Duha tokom svoje arhijerejske hirotonije za Prvog srpskog arhiepiskopa. I tako obukavši se u silu Božije istine i pravde, ljubavi, dobrote, on je mogao da čini takva djela koja imaju ne samo privremenu vrijednost za jednog ljudskog vijeka, nego imaju vječnu vrijednost i blagodaću Božijom to se tako ustrojava da sve ono što je blagoslovio i utvrudio, i utemeljio, i zasnavao Sveti Sava cvijeta i napreduje do dana današnjega. Ne bi dakle nikako moglo njegovo djelo koje je monumentalno i skoro nedogledno nikako imati taj značaj da ih nije činio sveti Božiji čovjek koji se ne slučajno naziva ravnoapostolnim, a kada neko ima epitet ravnoapostolni, to se može odnositi da je prosvetitelj jednoga naroda, ali to istovremeno znači i da je taj čovjek kao apostol Hristov prevazišao sve granice i ograničenje jednoga naroda“.
Kako je istakao, Sveti Sava je u isto vrijeme dobio od Boga razumijevanje ljudske duše, ali je dobio i razumijevanje svoga naroda. Bio je praktičan i promišljen, kazao je Mitropolit Joanikije.
“Niko nije mogao da se tako približi čovjeku kao Sveti Sava. U narodu i danas žive mnoge priče o njegovim podvizima”, naglasio je Mitropolit Joanikije.
Kao i Sveti Sava, i Petar II Petrović Njegoš, bio je zagledan ka nebu, prema Božjoj milosti i svjetlosti, naveo je.
“Slava Bogu, i mi kao narod uprkos brojnim iskušenjima, idemo stopama Svetog Save”, kazao je Mitropolit Joanikije.
Miropolit Joanikije je narodu Crne Gore čestitao praznik Svetog Save.
Svetosavskoj akademiji prisustvovali su uz brojne uvažene goste, potpredsjednik Vlade Crne Gore g-din Momo Koprivica, predsjednica Skupštine Glavnog grada g-đa Jelena Borovinić Bojović, Njegova Ekselencija ambasador Republike Srbije u Crnoj Gori g-din Nebojša Rodić, zamjenik gradonačelnika gospođa Nađa Ljiljanić, brojno sveštenstvo i monaštvo i veliki broj vjernog naroda.
U kulturno-umjetničkom dijelu programa nastupilu su: Etno pojac Branka Zečević, narodni guslar Rajo Vojinović, Hor i orkestar „Sveti apostol i jevanđelista Marko“ iz Podgorice, Hor „Darovi Svetog Jovana Vladimira“ iz Bara i učenici Pravoslavne Gimnazije „Sveti Sava“ iz Podgorice.
Svetosavsku besjedu proiznio je književnik Andrija Radulović čiju besjedu prenosimo integralno:
Poštovana gospodo, visoki gosti, braćo i sestre. Učinjena mi je velika čast da na ovom svetom mjestu izgovorim slovo Svetome Savi u osvit velikog praznika koji je urezan u pamćenje našeg naroda pjesmom, pričom, legendom, o kome je toliko pisano, da se ne može ništa novo reći, ali kako ima onih koji su bili odsutni i nisu čuli, dužnost nam je da ponovo kažemo ono što svi znamo, ono što su vjekovi ovjerili zlatnim pečatima, a nebo i zemlja krunisali po volji Božijoj svevremenim i svečovječanskim imenom koje dozivamo u ove naše dane da nam ublaži rane i pomiri braću, izgovaraju se one riječi koje je Sveti Sava izgovarao na Svetoj Gori: ,,Hristos među nama – jeste i biće!“
Dužnost mi je da u prvom redu pozdravim Arhiepiskopa cetinjskog, Mitropolita crnogorsko-primorskog i čuvara Pećkog trona gospodina Joanikija (Mićovića), pa onda sve po redu imenu zvanju i činu koji prisustvuju ovoj svečanosti u slavu Svetoga Save u Hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, kolijevci Svetoga Simeona Mirotočivog, oca, princa i monaha, pisca, zakonodavca, ktitora, učitelja i prvog arhiepiskopa naše svete crkve, Save Nemanjića, čiji život i danas podstiče na podvig i požrtvovanje, na ljubav i pomirenje, na skromnost i učenost, plemenitost i pokajanje, darivanje, radost i saznanje, na moć riječi i dubine koje je osvjetlio i svijetli put koji je ostavio.
Riječ opaka i naopaka, siječe dušu bolje no sablja dimiskija, a ohristovljena riječ otvara ljudska srca i nebesa. U Svetom Pismu stoji da je čovjek pripitomio mnoge zvijeri, ali da nije pripitomio svoj sopstveni jezik. Zato Bog gleda prevashodno ljudsko srce, a u mome srcu, kako je govorio Ava Justin, danas nećete naći krv, samo suze. Patrijarh Pavle je govorio: ,,Neka vam riječi budu blage, a argumenti jaki.“ Princ Rastko Nemanjić pobjegao je sa dvora u manastir, znajući da smrt nije granica ljudskog postojanja, sluteći besmrtnosti, neprolaznost koju je rano postavio za svoj cilj, da od čovjeka postane Božiji čovjek.
Stigao je na Atos tamo gdje je svaka stopa osveštana da se sretne sa nepomućenim likom Hrista, tamo gdje se vjekovima neprestano uzdiže molitva i ne jede mesa i gdje je pravoslavna misao kristalno čista i svoga oca i svoju majku pozvao je na put spasenja, kao što je pozvao čitav svoj srpski rod. Sa svojim ocem Simeonom podigao je Manastir Hilandar ili Srpsku kuću u Monaškoj Republici kako vole da kažu Grci, tamo gdje u velikom broju žive monasi koji su ostavili svijet da bi živjeli u pustinji.
Hagiografi bilježe da kad je Nemanja prešao u Hilandar bio je većma star i iznemogao i njegovi su dani bili izbrojani. Domentijan Hilandarac učenik i saputnik Svetoga Save napisao je žitije Svetoga Save i Svetoga Simeona koje je sagledao iz nebeske perspektive, a Teodosije Hilandarac koga je Srpska Akademija nauka i umjetnosti uvrstila u stotinu najznamenitijih Srba, ujedno i prvi romansijer srpske književnosti bilježi ove riječi o Savi i Simeonu i njegovom poslednjem času: ,,Manastir u svome koji se zove Hilandar, približi se vrijeme da budem pozvan čedo, koliko si se potrudio za mene, za dobro duše moje, sada je još više vrijeme da mi pomogneš, jer znam što moliš u Boga daće ti se.“ U suzama i molitvi sjedinili su se nanovo otac i sin.
Stigao je Sava sa Svete Gore da pomiri svoju zavađenu braću i ušao je u narod kao apostol, da širi vjeru i pismenost, da podučava, liječi, krijepi duh i moral, razvija duhovni život i vid svojega naroda. Učio je ljude kako da prave i pretaču vino, da ga sačuvaju za novo ljeto, za slave i pričešće, tako što će od hrastovog ognja sačuvati pepeo za cijeđ, koji će spustiti u bačve. Otvarao je prozore na kućama da imaju što više zraka i svjetlosti, umirivao vode, krštavao izvore, blagoslovio dubove i pšenicu bjelicu, osnivao monaška bratstva, iz pepela dizao konake, pirgove, crkve i manastire. Putovao je svijetom i blagoslove svetih crkava donosio u svoju zemlju. Pisao je tipike, besjede i zakonopravila. Prerušavao se u običnog monaha, skrivajući svoju plemićku krv, da bi bolje upoznao vjeru, ljude, svijet i običaje.
Učio je jednako velmože, monahe, seljake i đake. Savjetovao i ispovijedao je kraljeve i presvlačio ih u mantije, prevodio crkvene knjige, išao u diplomatske misije, svom stadu govorio šta valja, a šta ne valja raditi i kada treba i kad ne treba nešto raditi i da je istinska vjera, mjera života i saznanja čovjeka i svijeta. U svojoj čuvenoj Žičkoj besjedi, izgovorenoj 1200. godine, podučava kralja, vlastelu i episkope osnovnim dogmama pravoslavne vjere, govoreći da su bez nje dobra djela uzaludna. Da je Sveti Sava, bio čudesna ličnost potvrđuje i legenda da je Sveti Sava Osvećeni prorekao da će jednom na vrata njegovog manastira zakucati princ i monah Sava i ostavio mu darove koje će on više vjekova potom odnijeti u Hilandar, čudotvornu ikonu Bogorodicu Trojeručicu, ikonu Majke Božije Mlekopitateljnicu, veliki komad Časnoga Krsta na kome je bio raspet Hristos i čuveni štap – patericu Svetog Save Osvećenog od slonove kosti i ovaj žezal se i danas čuva u Svetogorskoj keliji. Pored svega što je učinio, umiješao se u legendu i na taj način što je otkupio i kuću Svetoga Jovana Bogoslova, u kojoj se dogodila Tajna Večara na Sionskoj Gornici u Sionu, pored Jerusalima. Na svoje poslednje putovanje u Svetu zemlju otišao je iz Budve.
U Boki Kotorskoj najživlja je uspomena na Svetoga Savu, među mnogobrojnim legendama evo i jedne pjesničke koja donosi slike i stihove u slavu slova imena pravoslavnog. Kad jeleni rogove oštre sa prokletija i komova bača svijeća gredama moračkim, klisurama crnogorskim, Vasovom zemljom do sinjega mora, u Bijele Rudine svitne pruži Čevom na Andrijin krst na Lazarevu Glavicu u Savinu Stranu, u Ćekliće više Kotora obasja cio grad i nad Orlovinama više nas promine crkva Svetoga Luke, a za njom lađe i ribari vječni tada s rijeke i Oboda apostolski zasija ćirilica, lovćenska kapa zabilista, knez Vladimir s Kosarom i ona djevojka od čijih suza nasta Jezero Skadarsko, ktitorka Jelena Balšić s ostrva se javi i još jedan što ga nikad ne poznasmo, ranjenih stopala pred sobom stado ćera i štapom pomjera brda i otvara izvore i s braćom vukovima zbori.
To bješe Sveti Sava, najveće srpsko dijete kako ga je nazvao Vladika Nikolaj. Pozivali su se Balšići gospodari Zete na rođačke veze sa Nemanjićima, pa će Đurađ II Balšić, blagovjerni i samodržavni gospodin svoj zetskoj i primorskoj zemlji, pisati u svojoj Povelji Dubrovčanima i pomenuti molitve praroditelja, Simeona Nemanje pravoga mirotočca srbskago i Svetoga savi.
U kalendaru Crnojevića, štamparije za 1494. godinu, unijeti su Sveti Sava, Sveti Simeon Mirotočivi i Sveti Stefan Dečanski,prvi evropljanin sa ovih prostora Božidar Vuković Podgričanin štampao je ime Svetoga Save u svom Mineju. Viteška i Hrišćanska Crna Gora, u kojoj zublja slobode vječno gori sačuvala je svijeću i kandilo Svetoga Save, osnivača Zetske episkopije iz koje je nastala Mitropolija crnogorsko-primorska. Dugo je Ivanovo zvono na Cetinju budilo i dozivalo naš narod, kad su druga silom prilika utihnula.
Sveti Sava školska slava proslavljala se u knjaževini i u kraljevini Crnoj Gori. Kralj Nikola, koji je na svom krunisanju nosio krunu i sablju Nemanjića, poštujići svoje velike prethodnike, podizao je crkve i manastire, ali napisao čuvenu pjesmu kao kralj o Svetom Savi. Grobna i zavjetna crkva Erakovića, vladičanske kuće Petrovića na Njegušima posvećena je Svetom Savi, gdje počivaju znamenite ličnosti naše istorije između ostalih i vojvoda Božo Petrović koji je bio predsjednik crnogorske Vlade. Loza koja je nikla iz groba Svetog Simeona na Svetoj Gori iznikla je pod Ostroškom gredom u planini i rukom Mitropolita Amfilohija pogrebena uz ovaj Hram koji je podigao da ovaj grad i ova zemlja učvrsti vezu sa Isusom Hristom Spasiteljem svijeta po ugledu na Svetoga Savu, kralja Milutina, Svetog Vasilija Ostroškog i Svetog Petra Cetinjskog razgorio je vitlejemski oganj u Crnoj Gori.
U pećini Ostroškoj se i danas nalazi freska Svetoga Save iz XVII stoljeća. Kao što se nalazi u Manastiru Morači znatno starija gdje gavran hrani Svetoga Iliju koju je Pablo Pikaso uvrstio u remek djela svjetske umjetnosti a Francuzi su baš ovu fresku prije više od pola stoljeća u Parizu proglasili za jednu od najljepših na svijetu. Ko nije vidio Pećaršiju, Studenicu, Hilandar, Vysoke Dečane, Žiču sa sedmoro vrata, Đurđeve Stupove, taj ne zna ko su Nemanjići. Ko neće da čuje za Miroslavljevo Jevanđelje, koje je pisano u Crkvi Svetoga Petra i Pavla u Bijelom Polju, neće znati ništa o sebi i slavi svojega naroda, koje je UNESKO uvrstio u pamćenje svijeta. Ko se odriče Svetoga Save, taj se odriče blagoslova i blagodati naše Crkve svete i najdubljeg kamena u svom temelju.
Poslije Savindana, to je dobro poznato u našem narodu, dan je duži, ima više svjetlosti. U Srpskom jeziku nije slučajno, riječ svjetlost ima najviše izvedica i život počinje svjetlošću. Stihove iz Svetog Pisma danas sve više nauka potvrđuje, kao što je sve u kostima zapisano, tako je sav u svjetlosti slova i poezije Sveti Sava.
Sveti Savo razriješi tjeskobu naših duša, učini da naša srca budu za ono zašto ih je Bog stvorio, da vole svijet, ljude i zemlju svoju, da se braća izmire među sobom, da nam sviću bolji i bezbrižnji dani. Hvala.
