Narod Božiji oživljava iskonska predanja ovih prostora
Učešćem u večaršnjem Savinim hodom više desetine hiljada Podgoričana jasno i glasno je ponovo zatražilo povlačenje Zakona o slobodi vjeroispovjesti, koji je donijet u glovo doba noći da bi ozakonio bezakonje.
Veličanstvena litija sabrana od litijskih pritoka iz Kuča, Zete, Vranića, kao i drugih podgoričkih naselja, nakon molebna koji je odslužen u Hramu Hristovog Vaskrsenja, predvođena Njegovim visokopreosveštenstvom Arhiepiskopom cetinjskim Mitropolitom crnogorsko-primorskim g. Amfilohijem sa sveštenstvom, uputila se do Kliničkog centra gdje je pročitana molitva za sve one koji boluju i pate od teških bolesti, a nakon toga se vratila u Saborni hram Vaskrsenja, na čijem platou je održana Svetosavska akademija
Akademiju je blagoslovio i pozdravno slovo izgovorio vladika Amfilohije koji je poručio da su litijama ljubavi liječimo od duboke rane bogoubistva i bratoubistva, te se tokom njih molimo da nam Bog podari da budemo vjerni istini, slobodi i pravdi Božijoj, da ako stradamo, stradamo za istinu, pravdu i slobodu, a ne iz mržnje prema bilo kome.
Naglasio je da je današnja litija išla prema Kliničkom centru da pokaže ljubav svoj našoj braći koja stradaju, i da posvjedočimo da se molimo Bogu neprekidno za sve koji boluju, duševno i tjelesno, kao i za sve stradalnike:
„Molimo se za sve njih i nastavljamo ovaj Sabor koji ovakve prirode traje već 800 godina, rekao bih i mnogo više, 1700 godina od vremena drevne Duklje, Dioklije, kada su građeni hramovi ovdje. Ova sobranja naročito traju osam vjekova otkad je Sveti otac naš Sava, kojega proslavljamo, osnovao Zetsku episkopiju, Mitropoliju na Prevlaci Miholjskoj.“
Izrazio je nadu da će crnogorska vlast dozvoliti obnovu te, ali i druge svetinje, jer kultura nijesu ruševine, ona je nastala od kulta – bogosluženja, molitve. Sva kultura zemaljska je iz tog kulta rođena.
„Čuvati neko kamenje, a odricati se kulta – molitve i bogosluženja, i ovakvih sabranja to samo mogu novi idoloslužitelji, idolopoklonici, koji se klanjaju kamenju, a ne živome Bogu.“
Mitropolit je naglasio da ovo sabranje traje 8 vjekova bez prekida blagosloveno Svetim Savom u ovoj Crkvi Božijoj koja je iznjedrila sa prostora današnje Crne Gore pet patrijaraha pećkih, srpskih: Evstatije Prevlački, Arsenije Treći Čarnojević, Arsenije Četvrti Šakabenta, Varnava Rosić i Gavrilo Dožić.
Osvrćući se na seobe sa Kosova i Metohije, Mitropolit Amfilohije je podsjetio na novu okupaciju KiM, ističući da nije dobro što naša vlast u Crnoj Gori, čiji su se preci i vladari borili protiv okupatora, priznaje tu okupaciju i lažnu državu, odričući se sebe i kralja Nikole koji je oslobodio Metohiju. Zaključio je da nije čudo da oni koji se odriču svog bića i svoje prošlosti donose okupatorske, bezbožne, bratoubilačke zakone:
„Zakon tzv. o slobodi vjere, nije zakon o slobodi, nego zakon o porobljenju, zakon o otimanju svetinja. Da li ima normalne vlasti na svijetu da nešto tako radi?! Ja se Gospodu molim da našoj vlasti vrati razum i vjernost izvornoj Crnoj Gori, Crnoj Gori Jovana Vladimira, Svetoga cara Konstantina i Justinijana.“
Kazao je da je Crna Gora velikih Nemanjića, Svetoga Save i Simeona Mirotočivog Podgoričanina, koji je rođen ovdje i koji je objedinio naš narod ondašnju Rašku i Zetu, oslobodivši vizantijskog ropstva:
„To oslobođenje proglasiti za ropstvo i ta mržnja protiv Nemanjića koji su stvorili Zetu i u njoj se rodili i mržnja protiv Srbije, KiM, je nešto što ne spada u normalne stvari“, ocijenio je Mitropolit Amfilohije i izrazio nadu da će dati Bog da ovaj narod koji obnavlja svoju vjeru u Boga ljubavi, koji obnavlja ljubav kao osnovno načelo života, obnoviti i svoje izvorno biće Jovana Vladimira, Crne Gore Zete drevne, Svetoga Save i Simeona, Crne Gore Crnojevića i svete loze Petrovića.
Pozivajući sve, posebno djecu, da se krste, prime kvasac vječnoga života, Mitropolit crnogorsko-primorski g. Amfilohije je pozvao na očuvanje dostojanstva litija, da one budu litije Božje, jer Crkva sve što radi radi iz ljubavi, te da one budu bez partijskih opredjeljenja, pa i nacionalnih:
„Molimo se Bogu da urazumi sve u Crnoj Gori, naročito našu policiju. Ovih dana mi se javlja dosta policajaca traže blagoslov i mole da litije budu istinski crkvene da ne prelaze u bilo kakva druga opredjeljenja, da budu Božije litije. I to treba da ispoštujemo.“
Osvrćući se na sinoćnja hapšenja djece i bacanja suzavca na Zlatici, zbog slikanja trobojke, koja je od vremena Francuske revolucije, vladika je kazao da te tri boje znače slobodu, jednakost i bratstvo i zapitao:
„Ko je ovdje protiv slobode, jednakosti i bratstva. Zar ta trobojka nije na grbu i na zastavi kralja Nikole i gospodara? Zar i oni koji se sad bore protiv te trobojke, nijesu u vrijeme njihovog komunizma i u novije vrijeme poslije devedesetih, pod trobojkom nastavili da žive do ovog vremena“, kazao je vladika i apelovao na one koji naređuju policiji, kojoj je blagodaran, da ne manipulišu djecom u policiji, i primoravaju ih da rade nešto protiv njihove i savjesti naroda i protiv naše djece.
Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Amfilohije na kraju je poručio da sve što je urađeno na bogomržnji i bratomržnji je propalo, te ne treba na tome graditi budućnost Crne Gore, a da crnogoska vlast treba da shvati da se narod Božiji probudio, vaskrsao, i oživljava u sebe iskonska predanja ovih prostora, koja objedinjuju ne samo nas u Crnoj Gori, nego sve evropske narode kroz ovo zajedništvo i bratstvo, jednakost i slobodu: „Kroz Boga ljubavi koji objedinjuje svojom ljubavlju sve ljude i zemaljske narode“.
Svetosavsku besjedu proizneo je protojerej-stavrofor Boris Brajović koji je kazao obraćajući se Hristovim saputnicima iz bulevara Svetog Petra Cetinjskoga, da je to ona ulica koja se utabala i proklijala kamenjem oburdanim sa Jezerskog vrha i cijelu Crnu Goru popločala da bi njome ona prohodala i da se samo na Cetinju litija nije održala.
„A na ulicama našim nijesu one lude djevojke, no sinovi i kćeri one naše duhovne otadžbine od Savine Hercegovine do Vojvodine, od Posavine do Pocerine, od Andrijevice do Podgorice, od Čikaga do daleke Australije. I sve su ulice gradova pune samo je jedna pusta. “
Dalje je kazao da je sve počelo od one podvale oblakogone da Hristove saputnike i njegove svatovnike olujnim nevremenom rastjeraju ispred svetovasilijevske pitomine pred njegovim manastirom u Nikšiću. Poručio je da se tada krenulo sa znamenjem iz Crne u Svetu Goru i onako kako je Sveti Sava učinio na svom drugom putu do Svete zemlje 1233. godine, tako se isto sve ponovilo 21. decembra 2019. godine u Nikšiću.
„Osamsto godina traje neprekidna borba između vukodlaka i jaganjaca, i čim se ime Hristovo zazove sve se istinsko sabere i pribježe u svetinju Božju, u Kolo ono iz Gorskog vijenca koje se javlja iz glave cijela naroda, i u svim mjestima i gradovima ono se danas odigrava. I sve su ulice gradova pune, samo je jedna prazna“, ponovio je otac Boris.
Dodao je da se to spleteno Kolo u našem narodu prvo povelo na Spasovdan ispred Žiče 1221. godine na Saboru Svetog Save, kada je izgovorio najznačajniju besjedu u našem rodu o pravoj vjeri, a nastavilo se na našem Trojičidanskom saboru u Podgorici ispred Hrama Hristovog Vaskrsenja kad smo obnovili onu našu zadatu zavjetnu vjeru:
„I tu vjeru posvjedočili tako što smo Crnu Goru majku našu prigrlili onom svetoduhovskom svezom ljubavi kojom smo okupani blagoslovenom kišom okupljeni oko Svetog Vasilija Ostroškog i Tvrdoškog ispred manastira u Nikšiću„.
Poručio je da smo tamo sišli sa našim učiteljem pravovjerja i blagovjerja Svetim Savom, do najdubljih slojeva našeg narodnog bića do samih početaka, da bismo ponovo krenuli i sebe i zemlju ovu obnovili i svakim je Božjim blagoslovom napunili. I tako se opet ohristovili i ogospodili sa našim Svetim Savom.
Prota Boris Brajović se u ime skupljenih u Kolu Crkve Hristove, obratio se Svetom Justinu Ćelijskom, i zapitao da li prepoznaje ljubljenog svog učenika našeg Vladiku Amfilohija, vidi li ovu djecu i majke i očeve, čestite sveštenike, radosne monahe i monahinje, koji svi u glas kažu da je Sveti Sava među nama vaskrsao:
„U našim školama nema više Savinog imena, ali ima preobilno u našim domovima i u srcima ukućnika. Nijesu više zapustjeli i nijesu urušeni naši hramovi i manastiri, no su obnovljeni i puni i novosagrađeni, oče Justine, mislili su vukodlaci da su sa nama završili, pa su nas malo pustili, a mi smo se pomladili i obnovili kao nikad u istoriji Crne Gore. A čije je stado jaganjaca, njegova je i planina. Pastir Savina planina, oče Justine. I sve nam je puno njime i srce, i duša, i naše tijelo i misli naše.“
Na kraju se protojerej-stavrofor dr Boris Brajović obratio molitvom Svetom Justinu da nam pomogne:
„Ne da nam poklone neki novi Zakon, ni da ovaj preprave, pa da nas opet prevjere, ne treba nama Zakon imamo onaj Savin i Hristov, treba nam nešto drugo. Treba nam Puna kuća. A u našoj kući, oče sveti, ima jedna pusta ulica kojom ni jedna Litija nije prohodolia. Treba nam Ljubav oče Justine, da u punoj kući i ova ulica bude puna sinova i kćeri zagrljenih. Treba nam Litija Ljubavi. Amin Daj Bože.“
U nadahnutom programu Svetosavske akdemije su učestvovali: hramovni hor Sabornog Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici Sveti Apostol i Jevanđelista Marko, hor bogoslova Sveti Petar Cetinjski, dječiji hor manastira Sv. Trojeručice iz Beograda sa pjesmom Ne damo svetinje i djeca podgoričkih škola vjeronauke, KUD Đurđevdansko kolo, guslar Maksim Vojvodić.
Vesna Dević
