Svetosavska besjeda protojereja Dušana Bigovića o Savindanu, Cetinje 2023. godine
Neka je blagosloven Bog naš i neka su blagoslovene one svete duše koje odrediše ovo i druga godišnja slavlja u čast Svetog Save Prvog arhiepiskopa srpskog.
Praznici su zato i dati čovjeku da predahne od onoga običnog i svakodnevnog i da pogružavajući se u molitvu i podsjećajući se na velika djela Božija, pribere snagu za put danje žrtve i dalja uzdizanja. Opšte je uvjerenje da se savremeni čovjek zabavlja, a ne slavi, razgaljuje ali se ne raduje. Poslanje Crkve jeste da pruži dar praznika, ljubavi, radosti i zajednice, bogatstvo praznovanja života, koje je Bog utisnuo stvaranjem, obnovio spasenjem i produžio Crkvom svojom.
Stari je običaj vojskovođa da pred bitkom govore vojnicima o prošlim pobjedama i da ih tako hrabre i oduševljavaju za nove pobjede.
Tako nam sveta Crkva iz dana u dan predlaže svete događaje i svete ljude, da nas podsjeti da ne zaboravimo, da nas ohrabri da ne klonemo, da nas zagrije da ne ohladnimo, da nam otvori vid duhovni da ne zaslijepimo, i u slijepilu se predamo neprijatelju. Otuda crkveni praznici nijesu samo godišnjice istorijskih događaja, nego ponavljanje samih događaja u živim događajima vjere, imaju prošlost, sadašnjost i budućnost.
Poklonjenje Bogu ne ponižava čovjeka već usavršava njegovo biće i uzdiže iz slave u slavu. Kad proslavljamo svete Božije ljude, mi ne činimo njima čast, njih je Bog proslavio, mi sebi činimo čast. Uostalom, naša pohvala njima i nije potrebna.
Kroz istoriju je bilo istaknutih ljudi koji su htjeli da usreće svoj narod. Imali su pred sobom dobar cilj. Ali su skoro uvijek tom cilju išli prijekim i strmim putem, skoro uvijek su se hvatali mača i nasilja. I tako njihove zamisli obično bi se survale zajedno sa njima. Umjesto očekivanog dobra donosile su svijetu samo još više muka i stradanja, stoga je davno rečeno put u pakao je popločan dobrim namjerama ili nama poznatije: „Kome zakon leži u topuzu tragovi mu smrde nečovještvom“.
Sveti Sava je htio da usreći svoj narod, ali je uzeo jedan drugi put, put blagog uspona, mirio je, podizao, zidao, prosvećivao, i njegovo naizgled skromno dijelo ostalo je i traje kroz burne vijekove. Najprije, Sveti Sava je od onih rijetkih ljudi koji su shvatili da sve dragocjene stvari u svijetu leže skrivene duboko u osami i ćutanju. U toj osami i ćutanju shvatio je koliko je svijet jeftin a Bog skup.
Umjesto da vlada – izabrao da služi.
Sve od Rasa pa do Atona đe je vlasi ostavio, sve od Sinaja i Jerusalima pa do Trnova, Sveti Sava je sabirao iskustvo podvižnika, otaca i učitelja; iskustvo Ćirila i Metodija i Svete Gore, ali i iskustvo Jerusalima, Atine i Rima, i na najbolji način presadio u zemlju otačastva svoga.Taj rukosad Svetoga Save, primio se i ploda donio u skladu sa istorijskim okolnostima i duševnim sklonostima srpskoga naroda. Sveti Sava je znao da je crkvena istorija isključivo istorija njenog susreta sa svijetom. Sveti Sava je od onih rijetkih koji niti u ime najuzvišenijeg cilja ne pravi kompromise sa zlom; gotov je da za dobru i pravednu stvar podnese ličnu žrtvu; to i daje njegovim djelima veličinu i trajnu vrijednost. Glavno djelo Svetoga Save je u tome što je povezao u nebesnu harmoniju i zapojio Duhom Božijim sve narodne ustanove u jednu organsku živu cjelinu.
O Svetom Savi svi znamo po nešto, a niko sve. Nabrojiti sva dobročinstva Svetoga Save – preduga bi bila brojanica.
Spomenimo se:
- Savine crkve
- Savine otadžbine i dinastije
- Savine prosvjete
- Savine porodice
- Savinog manastira
- Savine bolnice
- Savine književnosti
- Savine umjetnosti
Crkve i crkvene organizacije bilo je i prije Svetoga Save, ali je Sveti Sava stvorio jednu samostalnu crkvenu organizaciju sa narodnim sveštenstvom, narodnim jezikom, narodnim običajnim izrazom svoje vjere. Narodna crkva ima opravdanje u Jevanđelju gdje Spasitelj zapovijeda apostolima: Idite i naučite sve narode.
Država i dinastija bilo je i prije Svetoga Save, ali narodna crkva iziskuje narodnu dinastiju u državi. Sveti Sava je ustanovio dinastiju koja je i po krvi, i po jeziku, i po otadžbini, i po vjeri, i duhu, i moralu i običajima, u potpunom srodstvu sa narodom. Sveti Sava je stvarao narodnu državu, a ne imperiju. Državu koja je bila kao plot oko crkve. Stvorio je državu koja služi potrebama naroda, a ne narod koji služi interesima države. Stvorio je autentičnu i otvorenu srpsku kulturu.
Sveti Sava je stvarao svetu, a ne veliku državu.
Prosvete i škole bilo je i prije Svetoga Save, uostalom znanje se može steći i van škole, ali za Svetog Savu narodna prosveta je u neraskidivoj vezi sa narodnom crkvom i vježbaonica u vrlinama gdje stečeno znanje mora služiti za dobro svoje i dobro naroda.
Porodice i porodičnih veza bilo je i prije Svetoga Save, ali je Sveti Sava najprije svoju porodicu osvetio i natopio pravoslavljem; njegov otac Stefan Nemanja postao je smireni monah Simeon, majka Ana monahinja Anastasija, brat mu Stefan Prvovjenčani zamonašio se i dobio ime Simon, nemirni Vukan pokajao se, zamonašio i dobio ime Jovan.
Da nije bilo Svetoga Save za Stefana Nemanju i mnoge druge znali bismo iz udžbenika istorije, ali ne iz kalendara Crkve.
Za sve oblasti narodnog života; od Crkve, škole i države, pa do brige o bolesniku u nekoj manastirskoj bolnici, Sveti Sava je ostavio preciznu skalu vrijednosti: Bog iznad svega, a čovjek i njegove potrebe – ispred svega.
Ako živimo u svijetu koji je zrio za propast ili za ozbiljan preporod,
Ako se svim silama trudimo da ne budemo svoji,
Ako je prošlost zamagljena ,a budućnost neizvjesna,
Kako da preživimo na razvalinama sadašnjosti?
Da živimo svi u slozi Sveti Savo ti pomozi!
