Piše: Mr Smilja Vlaović
Slomom crnogorskog odbrambenog fronta na Lovćenu početkom 1916. godine, austrougarskim trupama je otvoren put da ionako slabašnu crnogorsku odbranu, za samo tri dana potpuno skrše i nesmetano prođu do srca zemlje- Cetinja i time i formalno i suštinski pokore Crnu Goru.
Sami ulazak autrougarskih trupa je očekivani ishod s obzirom na to kolike su snage bile raspoređene na lovćenskom frontu, ko je bio na njenom čelu i uopšte kakvo je stanje bilo u državi, što se tiče i unutrašnje i spoljašnje politike. Na osnovu zapisa savremenika toga događaja, kao i vojnih i drugih analitičara, raspad cjelokupnog finansijskog i i drugog državnog aparata očekivao se i ranije.
Na osnovu zapisa generala Potapova, još u Balkanskim ratovima Crna Gora je bila prezadužena, vojska nije imala ni odjeće ni obuće, a ni oružja. Svaki član dinastije je bio umiješan u ionako neprincipijelnu politiku, pa je upravo ovakvo stanje slika vojske i države koja je trebala da se odupre jednoj takvoj sili kakava je Austrougarska.
U Dvorcu na Kruševcu, kod moštiju Svetog Petra Cetinjskog, Kralj se zaklinje serdaru Janku Vukotiću da neće otići i ostaviti zemlju, ali… ne samo da odlazi već sa sobom nosi sve što se moglo ponijeti.
Osim dragocjenosti, važnih arhivskih stvari i ostalog, sa sobom nosi i mošti Sv. Petra Cetinjskog, želeći da i njih ponese do Plavnice, Skadra i dalje.
Ipak, mošti ostaju u Crnoj Gori, u dvorskoj crkvici Sv. Dimitrija, na Kruševcu, u Podgorici.
Dolazak moštiju, sporni datum njihovog prenosa je jedna od tema ovog rada. Osim toga, boravak moštiju, kao i povratak, organizacija i akteri koji su bili uključeni u prenos, obezbjeđenje i povratak moštiju, je druga tema kojom se ovaj rad bavi, uz konsultovanje relevantnih arhiva, izvora, dokumenata i periodike.
U listu Starine je zapisano da je tog mučnog i tužnog 11. januara, sa Cetinja evakuisano sve što je bilo moguće, Dvor, Vlada, Vrhovna komanda, saveznička poslanstva i djelimično neke državne ustanove.
Na Cetinju su ostali mitropolit Mitrofan Ban, predsjednik opštine Vuko Vuletić i maršal Dvora Slavko Ramadanović, da dijele sudbinu sa ostalim narodom Cetinja i okoline.
Koliko je bila zlokobna atmosfera čekajući da vjekovni neprijatelj uđe i uradi sve ono što mu po sili i nadmoćnosti pripada, nije teško zamisliti ni sa ovolike vremenske distance.
Prenos moštiju Svetog Petra Cetinjskog
Neprijatelj moćan, opremljen i namjeran da pohara sve što može, sve mukom stečeno i od puke sirotinje oteto, pa čak i ono najsvetije – mošti Svetog Petra Cetinjskog, crnogorskog mitropolita, učitelja i čudotvorca. Da bi se bar taj dio crnog scenarija izbjegao, Crnogorci su sa svojim vođama u najvećoj tajnosti mošti prenijeli u crkvu Sv. Dimitrija na Kruševcu.
U Monografiji Obnova i gradnja manastira i crkava u Crnoj Gori je zapisano da su mošti boravile u crkvi od januara do marta.
Ovaj događaj pominje i Lazar Tomanović u svojim Memoarima, gdje kaže. „Iz Dvora su svi bili pošli u Podgoricu. Ćivot Sv. Petra noću tajno su perjanici sa Cetinja odnijeli.“
Cijela akcija je sprovedena u najvećoj tajnosti jer bi ionako poražen narod, odlazak Sveca dodatno demoralisao.
Mošti su prenesene 11. januara 1916. godine i ostale na Kruševcu do sredine marta iste godine. Ipak, moramo se pozabaviti ovim datumom jer je problematičan. Mošti su morale biti prenesene ranije, krajem decembra, jer je Kralj napustio Crnu Goru 6. januara u 3 sata poslije podne, a kao što je ranije zapisano, Kralj je pred moštima razgovarao sa sinovima, znači da su one već bile tu. Da ne bi bilo zabune, svi datumi su zapisani po novom kalendaru.
U zapisu dr Nikole Škerovića, Crna Gora za vrijeme Prvog svjetskog rata, opisana je zakletva kralja Nikole pred moštima Svetog Petra, u crkvi na Kruševcu. Naime, „Kralj je pozvao sinove i serdara Janka Vukotića u malu dvorsku crkvu, gdje su se nalazili posmrtni ostaci Petra Prvog – svetog, doneseni sa Cetinja prije nego što su grad zauzeli Austrijanci. Pred ćivotom mnogozaslužnog mitropolita i gospodara Crne Gore i Brda, Kralj se obratio starijem sinu Mirku. Mirko, dok si bio mali, dok ti je bilo 14 godina, svi smo u tebe gledali velikog budućeg čovjeka i nadu Crne Gore. No poslije si sve pokvario. Čuj me, Mirko, ovaj Janko učinio je za nas i za Crnu Goru više nego iko. Pazi Janka!“
Po zabilješci prof. Slijepčevića, Vukotić je rekao da nije znao šta to upravo znači. A kad su upitali Serdara u nekom od intervjua šta misli o tom razgovoru, rekao je: “Pa to je valjda bilo kao neka potvrda pred ćivotom za njihov dogovor.“
Simo Popović zapisuje da se Kralj sastao sa mitropolitom Mitrofanom Banom 29.12. 1915. godine i vjerovatno da je to datum kad su mošti prenesene. Ovako to opisuje Simo, kraljev sekretar, novinar, urednik više časopisa i upravnik Bara i Ulcinja: :“29. 12. ujutru, Kralj zove Mitropolita. Vratio se brzo i vrlo uzbuđen. Kralj mu naredio da odmah spremi ljude i sveštenike koji će dići ćivot Sv.Petra i prenijeti ga na Plavnicu, a odande u Skadar. I Kralj ide. Pitao ga Kralj: šta će on? Odgovorio mu: da će ostati s narodom. Znao sam, da ćeš mi tako odgovoriti, a milo mi je što ćeš ostati, rekao je Kralj.“
Pripreme oko prenosa moštiju su bile iznenadne, u cijelom haosu koji vlada jer se do tog časa očekivalo da Crna Gora neće biti napanuta. U cijeloj zbrci i haosu nije bilo ni automobila kojim bi se kivot prenio, a Mitropolit, „kojeg nađoh i ostavih u najvećoj zabuni. Sve ide, huče, naređuje nešto slugama i ljudima zaposlenima oko ćivota.“
O ovom događaju kazuje i tadašnji Kraljev lični sekretar Miloš Živković u svojoj knjizi Pad Crne Gore, i navodi da su mošti prenesene 30. decembra 1915. godine. Ovako je opisan taj mučni trenutak prenosa moštiju. „Svak uprtio po nešto i nosi. Oko Careva Laza, istorijskoga mjesta slave crnogorskog oružja polako se pomiče naprijed svečana povorka.To su mošti Sv. Petra Cetinjskog Čudotvorca natovarena na teretna kola i prekrivena crnim prekrivačem. S desna i leva u redovima koračaju perjanici. Cjelokupni prizor duboko se zarezuje u dušu prolaznika i bez reči na kazuje tešku ozbiljnost položaja, u kojem se nalaze država i narod. I mošti svetitelja koji nikad nije bio do toga uznemiravan u svom večnom snu u Sabornoj crkvi na Cetinju, behu pokrenute burom sudbonosnih događaja.“
Tek kad je uvedeno Vojno guvernadurstvo austrougarsko, moglo se razmišljati o povratku moštiju. O ovom događaju svjedoče dva pisma iz manastirskog arhiva koja dajemo u nastavku, a koje je mitropolit Mitrofan Ban uputio knjazu Mirku, na Kruševac, 3. marta 1916. godine:
„Cetinje, 3. III 1916.
Njegovom Kralj. Visočanstvu
Knjazu Mirku Petroviću na Kruševcu
Sa radošću čujem da ste, Bogu hvala, sa zdravljem na bolje okrenuli, i da mislite dalje putovati radi Vašeg dragocjenog zdravlja.
To mi po dužnosti daje povoda, da kao duhovni Pastir Vaše Kralj. Visočanstvo zamolim, da prije Vašeg polaska naredite, da se Ćivot Sv. Petra Cetinjskog Svetitelja na njegovo mjesto u Cetinjski manastir povrati, kao što uopće svi ćivoti svetiteljski počivaju u manastirima, da se po pravilu vrši svakodnevno crkveno pravilo i služba.
A i narodu, koji se navikao, da pobožno pristupa svome Svetitelju, krivo je što je lišen te hrišćanske utjehe.
Ja se nadam, da će Vaše Kralj. Visočanstvo razumjeti i uvažiti ovu moju predstavku i želju našeg pobožnog naroda.
Ostajem sa dubokim poštovanjen Vašeg Kralj. Visočanstva odani Bogomoljac
M(Mitropolit) Mitrofan.“
Već narednog dana, 4. marta, knjaz Mirko je napisao svoj odgovor na poleđini pisma:
Njegovom Visokopreosveštenstvu
Gospodinu Mitropolitu Mitrofanu Banu Cetinje
Vaše Visokopreosveštenstvo,
Primio sam Vaše pismo od 3. III, kojim mi ističete odista opravdane razloge zbog kojih ste me molili da dozvolim da ćivot Sv. Petra Cetinjskog bude upućen na Cetinje prije mog dolaska.
Vaše Visokopreosveštenstvo, budući da sam se našao pobuđen da što prije pođem (na) Cetinje i odatle dalje, to Vas molim da biste bili tako ljubezni da pozovete G.G. Maršala Ramadanovića, Miša Popovića i dr Perazića, pa biste zajedno sa njima pošli bilo kod G. na Feldmaršala-lajtanda Vebera, bilo kod G-na Ota i da im izjavite u ime moje želju, moleći ih, da bi bili na ruci u pogledu prenosa Svetiteljevog odavde do Cetinja, kako bi se što prije i što sigurnije u svakom pogledu prenos izvršio.
Vaše Visokopreosveštenstvo, moram Vam iskreno izjaviti, da mnogo držim i mnogo polažem na to :
1. Da ni po koju cijenu ćivot ne bi bio prenošen automobilom, već na karu sa sigurnim konjima, praćen malim brojem vojnika crnogorskih i austrijskih.(Ja bih poslao 6 Lješkopoljaca, razumije se bez oružja, a želio bih da vi udesite sa gorepomenutom gospodom, da isti broj austrijskih vojnika sa oružjem budu pratili kar).
2. Da ni po koju cijenu prevoz ne bude izvršen danju, već da isti krene odavde u mrak, kako će stići na Rijeku prijed svanuća i kako bi slobodno ćivot mogao biti prenešen u Dvorskoj kapeli, gdje bi i predanio, a istu večer takođe u mrak produžio dalje za Cetinje.
3. Zahtijevam da bi samo i jedino pravoslavni prenijeli ćivot sa kara do Dvorske kapele i obrnuto, a tako i pri dolasku na Cetinje. (Budući da je nedovoljan broj od 6 Lješkopoljaca da ovi iznesu i snesu ćivot od kolskoga puta pa do Dvorske kapele u Ljeskovcu i obratno, to Vas molim da biste naredili, sa znanjem austrijskih vlasti g. Petru Kraljeviću da bi ovaj odobrio 10-15 momaka da izvrše ovaj prenos na Rijeku).
4. Povodom dolaska ćivota na Cetinje zahtijevam da se tome dolasku ne bi odala nikakva vidljiva počast, ili ma šta slično (ni zvonjenje zvona, ni srijetanje, ni apsolutno ništa, već da se ćivot smjesti na onaj način na koji smo sa njim otputovali za ovamo).
Saopšteno mi je da Vaše Visokopreosveštenstvo namjerava poslati dva sveštenika, koji bi stalno pratili ćivot odavde do Cetinja, što savršeno odobravam.
Molim Vas Visokopreosvešteni da bi se ovaj prenos izvršio u što kraćem roku i da bi se držao u u najvećoj tajnosti.
Preporučujući Crnu Goru, Moj Dom i sebe Vašim svetim molitvama molim Vaše Visokopreosveštenstvo da primite uvjerenje mog iskrenog poštovanja.
4. marta, 1916. g. Vaš iskrenoljubeći Vas,
Kruševac Mirko s.r.
Mitropolit Mitrofan Ban u svom djelu Životopis ili uspomene iz života Mitropolita Mitrofana Bana, ne kazuje ništa o ovom događaju, jer se Memoari završavaju sa 1914. godinom.
Tačan datum prenosa moštiju Svetiteljevih nije poznat, ali je vrlo izvjesno da je to urađeno sredinom marta 1916. godine:“ jer austrijske vlasti nijesu imale razloga da se tome usprotive“, prvenstveno zbog načina na koji je planirano da se to uradi.
Međutim, u listu Pravoslavlje, nalazimo na podatak da se na poleđini prepiske nalazi odgovor: „Primljeno po privatnom marta 1916. A ispod- a prenešen je ćivot marta -1916. Po mojemu predlogu bez počijevanja na Rijeku.“
U pismu se navode važna imena koja bi trebala da učestvuju u prenosu moštiju sa Kruševca na Cetinje. Prije svih to je Slavko Ramadanović, kojeg smo već pomenuli koji je bio u tom trenutku na položaju maršala Dvora; Mišo Popović, ađutant i ličnost od povjerenja kralja Nikole; Doktor Božidar Perazić, bio je u tom trenutku na položaju dvorskog ljekara; Feldmaršal Viktor Veber fon Vebenau je bio na položaju vojnog guvernera za Crnu Goru; Eduard Oto, bivši austro-ugarski poslanik na Cetinju, a u martu pomenute godine je bio delegat Ministarstva inostranih poslova dvojne monarhije pri Generalnom guvernerstvu na Cetinju; Petar Kraljević je bio predsjednik Riječke opštine.
Zaključak
U momentu kada se konačno shvata gorka istina – da se Lovćenski odred povukao pred najezdom austrijske vojske i da Austrijanci munjevito nastupaju ka Cetinju, pakuje se sve što se moglo ponijeti, a da je imalo vrijednost, pa i mošti Sv. Petra koje su trebale da budu prenešene u Skadar preko Plavnice, ali ipak ostaju tamo gdje i pripadaju – u Crnoj Gori.
Na osnovu zapisa vojvode Sima Popovića i N. Škerovića, utvrđeno je da je tačan datum prenosa moštiju Sv. Petra Cetinjskog bio 30.12. 1915. godine, a ne kao što se dosad vjerovalo 11. 01. 1916. Mošti su prenesene na kolima sa volovima jer nije bilo raspoloživog automobila i na isti način su vraćene. Narod o svemu tome nije bio obaviješten, barem na osnovu zapisa Sima Popovića i Miloša Živkovića, jer se do poslednjeg momenta vjerovalo da Austrija neće napasti Crnu Goru.
O ovom događaju nije moglo biti riječi u Glasu Crnogorca jer je poslednji broj iz 20. decembra 1915. godine.
Prepiska princa Mirka i mitropolita Mitrofana Bana, je takođe, jedna od tema kojim se ovaj rad bavio, u kojoj su njih dvojica ugovarali povraćaj moštiju sa Kruševca na Cetinje, ali je ostao nepoznat tačan datum kada su mošti stigle u Cetinjski manastir.
Ono što je ostalo, zasad, nepoznato i što bi u nekom proširenom istraživanju možda moglo da se odgovori jeste da li je služena služba Božija u crkvici Sv. Dimitrija, na Kruševcu tokom boravka moštiju. Da li su čitane službe, akatisti, molebani, da li su tadašnji podgorički sveštenici to uopšte mogli zbog bezbjedonosnih i drugih prilika koje vladale tih ratnih mjeseci i godina.
Osim pitanja službi, nepoznato je i da li je običan narod imao priliku da pristupa moštima i da na taj način dobije molitvenu utjehu ili se boravak moštiju cijelo vrijeme čuvao u najstrožijoj tajnosti i narod u opštoj nesreći i nije znao da tu, u Podgorici, na Krušnoj glavici boravi Sveti Petar Cetinjski, Mirotvorac i Pravednik.
Izvor: Portal Kinonija
