U novom izdanju Teme jutra radija „Svetigora“ razgovarali smo o kulturi života – šta ona zaista podrazumijeva, kako se prepoznaje u svakodnevici i na koji način se njeguje kroz porodicu, vaspitanje, međuljudske odnose i život u Crkvi.
Polazeći od vječne misli Dostojevskog da će ljepota spasiti svijet, naglašeno je da ta ljepota nije prolazna spoljašnjost, već unutrašnji ustav čovjekove duše koji se projavljuje kroz čistu riječ, plemenito djelo i jevanđelski odnos prema bližnjima. Sama riječ kultura, koja korijen vuče iz latinskog glagola „colere“, što znači njegovati, obrađivati i gajiti – podsjeća nas na prizvanje da neprestano obrađujemo vrt svoga srca.
O ovoj temi govorio je protojerej-stavrofor Miodrag Todorović, paroh nikšićki, ističući da je čovjek pozvan da sve što mu je Bog darovao neprestano njeguje i umnožava.
„Sve je u jednom procesu i jednom pokretu onako kako je Bog blagoslovio“, kazao je otac Miodrag. On je pojasnio da se kultura života suštinski razlikuje od onoga što danas čovjek najčešće podrazumijeva pod tim pojmom. Dok se bonton i lijepi maniri nerijetko svode na formalnost, hrišćanska obzirnost, poštovanje i topla riječ jesu plodovi unutrašnjeg sazrijevanja i živog osjećaja za prisutni lik Božiji u drugom čovjeku.
Tokom razgovora bilo je riječi o značaju poštovanja, lijepe riječi i pažnje prema bližnjima, o ulozi porodice kao mjesta gdje se stiču prve životne vrijednosti, ali i o izazovima koje današnji način života i tehnologija donose međuljudskim odnosima. Gubitak osnovnih izraza učtivosti iz svakodnevnog govora, kako je istakao, jasan je pokazatelj krize međuljudskih odnosa. Nestanak pažnje u ophođenju vodi ka otuđenju gdje ljudi, uprkos tehnološkoj povezanosti, postaju sve usamljeniji. Ključ za prevazilaženje ove krize jeste ponovno otkrivanje tajne istinskog susreta u kojem kroz živ razgovor prelazimo most od samoživosti do zajednice. Takođe, kultura jednog naroda najvjernije se ogleda u njegovoj osjetljivosti prema starijima, bolesnima i nemoćnima. Društvo gubi svoj ljudski lik kada zanemari one kojima je pomoć najpotrebnija, zbog čega je neophodno obnoviti hrišćansko milosrđe kao izraz zajednice. Posebno je naglašena potreba da se obnove poštovanje prema roditeljima, uopšte starijima od sebe, bolesnima i svima kojima je potrebna naša ljubav i briga.
Govoreći o vaspitanju, otac Miodrag je istakao da današnji nedostatak poštovanja prema roditeljima i profesorima poziva na duboko preispitivanje. Obnova narušenog autoriteta i vaspitanje djece ne postižu se pukom strogošću, već primjerom, strpljenjem i povratkom duhovnim vrijednostima koje unose mir u porodični dom i učionicu.
Otac Miodrag poručio je da istinska kultura života počinje onda kada u svakom čovjeku prepoznamo bogoliko dostojanstvo i kada svoje odnose gradimo na ljubavi, smirenju i odgovornosti. Kao prvi, mali korak ka istinskoj kulturi života koji svako od nas već danas može učiniti, istakao je da treba u svemu prepoznati bogoliko dostojanstvo čovjeka. Jer, ljepota koja spasava svijet upravo je ljepota preobražene duše.
Čuvajući jedni druge, birajući riječi koje iscjeljuju, a ne ranjavaju, njegujemo ono najljepše i najsvetije što nam je od Boga darovano, gradeći tako zajednicu koja svjedoči ljubav i dostojanstvo.
