Postoje planine što šapuću glasom predaka, potoci što umivaju uspavane slike djetinjstva i manastiri u kojima je tišina glasnija od svake riječi. Tamo gdje jutra mirišu i gusle stoje kao stražari prošlosti, tamo počinje i ne prestaje zavičaj.
U tim slikama, sačuvanim negdje duboko u duši, rođena je poezija Strahinje Jokića Čakorca – pjesnika i guslara. Njegovo stvaralaštvo je vraćanje u zavičaj gdje god se nalazio – gdje se Čakor spušta u rime, Veličko polje prolama u epskim slikama, a Dečani pjevaju u duši. Njegove tri zbirke – Stihotvorje, Stihokazje i Stihoklepje – svojevrsna su trobojka duše, tri oltara posvećena zavičaju, vjeri i porijeklu.
Dok su stranice pune lirske osjećajnosti, između redova se provlači zov zemlje, glas predaka i šapat Čakora. Opjevao je svoju đedovinu i goru Čakor na čijim obroncima je prošao svoje najranije godine, sve do rata koji ga je silom prilika vratio u Jagodinu. Ali se sjećanje nije vratilo – ono je ostalo u Peći, u Dečanima, u nedeljnim liturgijama, u glasu monaha koji su ga učili pojanju. Danas, kao pojac u šumadijskim hramovima, čuva tu duhovnost prenoseći ritam vjekova. Njegove epske pjesme, poput „Veličkog bataljona“ i „Boja na Novšiću“ su povratak u vrijeme časti, hrabrosti i bratske zakletve.
Osim poezije, njegov život obilježavaju i gusle – kao član društva guslara „Karađorđe“ iz Kragujevca, Čakorac njeguje tradiciju što odolijeva vremenu. Zavičaj je prisustvo i kad smo u njemu odsutni. On je bol i utjeha u isto vrijeme. Za Strahinju Jokića Čakorca zavičaj je sve ono što se ne može izgubiti dokle god traje pjesma, dokle god ima ko da voli, poje, gusla i pamti.
,,Sve te zavičajne priče su vezane za odnose sa ljudima, komšijama, prijateljima, kumovima, rođacima, što bi se reklo „i u dobro i u zlu“ smo bili zajedno. To je nekako bilo neponovljivo za mene, to poštovanje i taj sami odnos gde se zna ko je stariji, ko mlađi i ko je na čelu u svakom smislu i u svakodnevnici. Ima tu stvari koje pamtim, naročito vezanih za taj moj odlazak na selo i na planinu, jer sam ja od mog đeda naučio mnogo, on je bio izuzetno bistar, pametan čovek i od njega sam naučio sve te priče od davnina, o svojim precima, o borbi, o svemu što je bilo prije nas. Bio sam mali, ali pamtim, tamo u selu gdje smo mi živjeli, tu je bilo dosta porodica koje su doseljenje iz Crne Gore; pa su se naročito zimi kada nema mnogo poslova na poljima i oko stoke skupljali svako veče kod drugog domaćina i onda su se tu igrale razne igre, tu sam prvi put čuo gusle, pjesmu, zdravicu i te neke igre stare koje su se igrale i u Crnoj Gori. To je bila jedna zdrava atmosfera i to je veliki utisak ostavilo na mene. Nažalost nije to moglo posle, nema toga toliko da se ponavlja.“ – kazao je Strahinja, prisjećajući se svog djetinjstva.
Kroz toplu i duboko iskrenu priču, Čakorac je vodio slušaoce kroz doline uspomena, šume Čakora i zvonike Visokih Dečana. U osvit jutra, na talasima pravoslavne riječi, oživjele su slike sela, ognjišta, nedeljnih liturgija i starih posijela. Govorio je o zavičaju kao o živom biću koje se osjeća, voli, pjeva i brani.
Slušaocima je približio i neke od najživljih uspomena – starinska okupljanja, posijela, guslarske večeri, porodična druženja uz vatru, gdje su se priče prenosile sa koljena na koljeno. Tu je, kaže, rođena njegova ljubav prema slovu i priči, prema tradiciji i pamćenju.
ZAGRLJAJ DEČANA
Ne boli me više
Samo sam srećan
I nije navika ni kliše
Već sjetni blagorodni osjećaj vječan
I u jednom danu sve godine su pale
Malenom snagom otvorih ti dveri
Ručice prohladne još uvjek su male
A snagom oka sva snaga se mjeri
A gledam iskonsku vjekovnu ljepotu
I zajecam krotko samo na časak
Jer umilnom visinom pokazuješ krasotu
I molitvom kraljevom svenebeski prasak.
Još uvijek nedorasto tvoje visine
Padam u zagrljaj tvojih čuvara
I svakom od njih da kapa se skine
Jer bdenje i molitva u njima izgara
I taj zagrljaj crnorisca čednog
Sa stiskom bratske ostarjele ruke
Napoji dete sve svjetosti žednog
I prekraja gorke iz prošlosti muke
Uzdrhtalim i nečujnim piskom
Dok šapćem im svoje žitije malo
Oblagodaren iskrenim očinskim stiskom
U jednom pogledu svo je vrijeme stalo
I sva se stuštiše čudesa
I iskonska ljubav među nama bije
I još trepti sila sa nebesa
I još nam dušu isti plamen grije
O presvjetli kraljev dome
Kako me mamiš i ljepotom budiš
Ostaćeš zauvjek u bitisanju mome
Zauvjek da praštaš,zauvjek da sudiš
A bratija tvoja svehvalno će pojat
I ostati vječno u srži dostojanstva
U meni će biti i vječno postojat
Sve dok je mene i Dečanskoga bratstva
S.J.Čakorac
OSTALA JE
Ostala je….
Jedna kotlina ravna
Zemlja blagorodna sveta
Njiva plodna i plavna
Sve jake zime i sva blaga leta
Ostala je…
Jedna trošna kuća
I prolećna mala bašta
Jedan plot sav od pruća
Jedna seta i sa njom mašta
Ostala je…
Jedna krupna krošnja
Puna roda zdravog drena
Stare majke nova nošnja
I marama jedna njena
Ostala je…
Jedna meka trava
Oštra kosa viseći na zidu štale
Čobanče što drema kraj bijelih brava
I njegove stope male
Ostala je….
Ona stara greda
Na njoj obješeni čaktar stoji
Šešir ostarelog đeda
I jedan fenjer što godine nepomično broji
Ostala je…..
Šljiva,jabuka i kruška
I jedna rodna žuta dunja
Nad ognjištem obješena puška
Ogledalo malo pokraj starog gunja
Ostala je….
Grabulja,vila i motika
Jedan lanac za vernoga zelja
Žubor pitkog nepresušnog potoka
Prana vuna,pokraj nje kuđelja
Ostala je….
Želja kraj čistog bunara
Jedan plavi lonac ulupljenog dna
Tranzistor što šušti na vrhu ormara
Vojnički krevet i na njemu ja
S.J.Čakorac
O PLANINO, O STARINO
O zelena goro moja
Sva si listom olistala
Još me pamti stijena tvoja
Sva si sa mnom zablistala
Nekako si sva porasla
Pa se dičiš svom ljepotom
Sa nebom si samim srasla
O krasoto nad krasotom
Šumi vjetar kroza smrče
I borove tvoje crne
A dok srne tobom trče
Sivi soko krilom pr’ne
Ustreptalu travu njiše
Nabusiti snažni vjetar
A orao uz njeg diše
I mjeri mu svaki metar
Šareni se rosno cvijeće
Pa ljepotom polja boji
Pčela cvatom oblijeće
I mednim se sokom poji
I gromovi što udare
I sve kiše i oluje
Ljepotu ti ne pokvare
Tvoja snaga pobjeđuje
Ako zemlja raja ište
Tu na tebi on se krije
Ti si vječno pribežište
Đe vjekovno Sunce grije
O planino moja nado
Vječni raju i starino
Vraćam ti se uvijek rado
Vjekuj moja postojbino
S.J.Čakorac
