U jutarnjem programu gošće Teme jutra bile su Iva i Jana Vujisić iz Podgorice – naše nekadašnje koleginice, novinarke i autorke emisije „Hristos vaskrse, radosti moja!“, koje danas svoje akademsko usavršavanje nastavljaju na master studijama Univerziteta Crne Gore.
Razgovor koji je započeo sjećanjem na njihove prve korake pred mikrofonom prerastao je u iskreno svjedočenje o životu, vjeri, porodici, novinarskom pozivu, kao i važnim životnim istinama.
Govoreći o novinarstvu, istakle su da je najvažnije ostati vjeran sebi i slušati sopstvenu savjest.
Po njihovim riječima, suština svakog rada nije samo u postignutim rezultatima, već u tome da na kraju dana čovjek može mirno da stane pred sebe, pogleda se u ogledalo i ne osjeća stid zbog onoga što je činio. Upravo takav odnos prema pozivu, zasnovan na istini, odgovornosti i ljubavi prema čovjeku, predstavlja istinsku misiju novinarstva.
Posebno su naglasile koliko je važno vaspitavati sopstveni um da u svemu najprije prepozna dobro. Kako su kazale, čovjek uvijek ima za šta lijepo da se uhvati i upravo mu takvi trenuci vraćaju radost i snagu. Zato je, istakle su, važno neprestano „trenirati“ svoje misli i svoje biće da uočavaju svjetlost, a ne tamu, jer kada se um navikne da najprije vidi dobro, onda i čitav život dobija drugačiju perspektivu.
U razgovoru su više puta ukazale na snagu riječi i istinskog susreta. Istakle su da čovjeku ništa ne prija toliko kao iskren razgovor – bilo sa porodicom, prijateljima, ljudima koje voli, ali i razgovor sa Bogom kroz molitvu. Upravo razgovor, smatraju, pokreće čovjeka, donosi mu utjehu, ispunjava dušu i često mijenja čitav tok dana. Dovoljan je jedan iskren razgovor da nekome vrati nadu, osnaži ga i pomogne mu da lakše ponese životne terete.
Govorile su o značaju molitve kao najdubljeg razgovora čovjeka sa Bogom. Podsjetile su da se svaka životna nevolja jednom završi i da nijedna tama nije vječna. Zato, kada nas zadese teški trenuci, ne smijemo dozvoliti da nas obuzme beznađe. Umjesto toga, treba zapaliti svijeću za one koje volimo, pomoliti se Gospodu i prepustiti Mu svoje brige. Upravo tada, kazale su, srce osjeti mir i čovjeku postaje lakše.
Osvrnuvši se na današnje vrijeme, kazale su da mnogi mladi ljudi u sebi nose sposobnost da prepoznaju šta im je potrebno za istinsku sreću i unutrašnji mir, ali da je veliki problem nedostatak vremena. Kako su istakle, sve rjeđe nalazimo trenutke da oslušnemo sopstvenu dušu, pročitamo nešto što nas duhovno obogaćuje ili jednostavno razgovaramo sa svojim najbližima. Život je postao prebrz, a upravo u toj užurbanosti čovjek najlakše izgubi ono najvažnije – sebe. Zato su poručile da je neophodno svjesno izdvajati vrijeme za ono što istinski hrani dušu. Samo ako krenemo od sebe, od sopstvenog odnosa prema svijetu, možemo očekivati da će se nešto mijenjati nabolje i oko nas. Istakle su da su iskrenost, međusobno slušanje, povjerenje i činjenje dobra – temelji svakog zdravog odnosa i svakog istinski ispunjenog života.
Tokom razgovora posvjedočile su i koliko su porodica, sestrinska ljubav i vjera bili oslonac na njihovom životnom i akademskom putu. Upravo zahvaljujući takvom temelju, kako su pokazale svojim primjerom – lakše se nose i uspjesi i iskušenja, jer se svaka radost umnožava kada se dijeli, a svaka briga postaje lakša kada nije sama.
Njihova poruka bila je ohrabrujuća – da nikada ne prestanemo da činimo dobro, da budemo iskreni jedni prema drugima, da njegujemo razgovor i molitvu, da čuvamo mir u svome srcu i da nikada ne dozvolimo da nas životne teškoće odvoje od nade i povjerenja u Gospoda.
Istinska radost dolazi od života koji je utemeljen na ljubavi, vjeri, dobroti i zajednici. Neka upravo riječi Svetog Serafima Sarovskog – „Stekni mir i hiljade oko tebe će se spasiti, a da ti to i ne znaš“ – ostanu naš putokaz da promjena svijeta uvijek počinje od promjene sopstvenog srca. Jer drugi ljudi nisu uvijek pored nas samo da bi nas slušali, već da bismo slušali i mi njih.
