Na Tominu nedjelju, drugu sedmicu po Pashi, odslužena je Liturgija u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici.
Načalstvovao je protojerej Mirčeta Šljivančanin, a sasluživali su mu: protojerej-stavrofor Dragan Mitrović, protojereji Miladin Knežević i Branko Vujačić, kao i protođakon Vladimir Jaramaz.
Tokom svete službe Božije pjevao je hramovni hor “Sveti apostol i jevanđelista Marko”, koji je ovom prilikom proslavio i svog nebeskog zaštitnika i pokrovitelja.
Nakon odslužene Liturgije prazničnim slovom obratio se načalstvujući protojej Mirčeta Šljivančanin.
On je prvi dio svog obraćanja posvetio suštini proslave vaskrsenja Gospodnjeg, budući da se svake nedjelje proslavlja Vaskrs :
,,U ovu danas nedjelju, Tominu nedjelju – nastavljamo praznovanje Vaskrsa. Kao i svakog nedjeljnog dana, jer je svaka nedjelja praznovanje Vaskrsa”.
Prota Mirčeta je približio i značenje i dublji smisao Hristovog mira kojeg daruje svojim učenicima:
,,Naročito proslavljamo Vaskrs ove Tomine nedjelje, kada se Hristos javio svojim učenicima nakon vaskrsenja. Dok su oni još bili u strahu od Judeja i neutvrđeni u Njegovo vaskrsenje On im se javlja dolazeći među njih govoreći im: ,,Mir vam” baš kao i na Liturgiji što govorimo ,,Mir svima”. Ali, kada to govorimo treba reći da ne mislimo na sopstveni mir sveštenika ili mir ovoga svijeta, već dajemo mir koji Hristos donosi svojim vaskrsenjem”.
On se u svom daljem izlaganju dotakao i nevjerovanja Svetog apostola Tome:
,,Kada su učenici među sobom govorili o tom čudesnom događaju da se vaskrsli Gospod među njima javio, gdje apostol Toma nije bio prisutan, on je rekao da ne može povjerovati u to dok ne vidi i dok se Gospoda ne dotakne”.
,,Gospod se čitali smo, javlja učenicima svojim drugi put ponovo im darujući mir, govoreći apostolu Tomi da stavi ruke u Njegove rane da se uvjeri i vidi da je on zaista vaskrsli Gospod rekavši mu: ,,da ne budeš više nevjeran nego vjeran”. A kad se Toma dotače Hrista, uvjerivši se reče: ,,Gospod moj i Bog moj”, na šta mu Gospod odgovori: ,,Blaženi oni koji ne vidješe a povjerovaše”, podsjetio je prota Mirčeta.
Otac Mirčeta je naglasio kontekst i značenje izgovorene Hristove riječi: ,,Blaženi oni koji ne vidješe a povjerovaše” budući da se kroz nju na direktan način afirmiše sloboda izbora i opredjeljenja koju Bog ostavlja čovjeku i ljudskom rodu po ljubavi Svojoj:
,,A zašto je ova Hristova riječ tako važna? Šta ona afirmiše? Ona afirmiše slobodu, da slobodno vjerujemo. Dakle da vjerujemo ne zato što moramo, ili zato što nas neko na to tjera. Nego zato što nas Bog voli, a ako nas Bog voli, kako da ne idemo za Njim?”
On je u svom daljem izlaganju obrazložio da nam nevjerovanja Svetog apostola Tome svjedoči da nas Gospod neće nikad ostaviti:
,,To nam svjedoči Tomino nevjerovanje, da se ne treba plašiti, zato što je ljudski nekad i ne vjerovati i kolebati se, ali, ne trebamo da odstupamo od Gospoda, jer nas Gospod neće nikada ostaviti”.
Prota Mirčeta je podvukao da nema te stvari, situacije ili bilo kakave prepreke koja nas može odvojiti od ljubavi vaskrsloga Gospoda:
,,Ova jevanđeljska priča nam dakle govori osim toga da je Hristos zaista vaskrsao i to da nema prepreka za Hrista vaskrsloga, budući da jedina prepreka može biti da mi nećemo, zato što Gospod poštuje našu slobodu (izbora i življenja), a poštuje zato što nas voli. Dakle, ova nam jevanđelske priča govori da kad god smo spremni i otvoreni da Gospod dođe među nas i da bude sa nama, On će ući (u naše živote i srca) kao što je ušao među svoje učenike”.
U drugom dijelu svog pastirskog obraćanja on se osvrnuo na zajednicu, sabranje u Svetoj Liturgiji koja nas upravo čini istom onom zajednicom apostola i učenika sabranih oko svog učitelja i Gospoda Isusa Hrista:
,,Kad god smo sabrani na Svetoj Liturgiji mi smo sabrani kao i Njegovi učenici i jesmo Njegovi učenici i Gospod dolazi među nas i kad god se pričešćujemo vaskrslim Njegovim tijelom i krvlju mi se sjedinjujemo sa vaskrslim Hristom, što i jeste zalog i našeg sopstvenog vaskrsenja”.
On je ukazao na to da naše lično vaskrsenje podrazumijeva Drugi dolazak Gospoda Isusa Hrista i da ono i jeste okosnica naše vjere, jer naša vjera jeste vjera u vaskrsenje, ne samo Gospodnje, već opšte koje je slavljenje i zajednica sa Gospodom u svjetlosti novog života i carstva Božijega:
,,Naše sopstveno vaskrsenje biva u trenutku kada Gospod dođe ponovo, onda kada ćemo slaviti Gospoda u svjetlosti novog života, carstva Božijega kao što ga slavimo ovako sabrani na Liturgiji – Gospod u sredini a mi oko Njega, Gospod kao ognjište na kojem se grijemo, kao matica pčela koja nas okuplja a mi od Njega crpimo život, svjetlost, ljubav, sami se preobražavajući u takve, ne samo po sebi jer svi smo slabi, nego od Gospoda”.
Naposlijetku, prota Mirčeta se dotakao i vjernog svjedoka tvrde Božije vjere u vaskrsloga Hrista – Mitropolita Amfilohija blaženog spomena, govoreći o mnogim i bogatim plodovima njegovog pastirskog rada i života u koje je ubrojao upravo trodecenijski rad hramovnog hora Svetog apostola Marka:
,,Naš hor Svetog apostola i jevanđeliste Marka koji trideset godina pjeva u slavu Hrista Vaskrsloga, koji je obnovljen i koji je nastao blagoslovom blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija – svjedoka Vaskrsenja Gospodnjeg. Ako ima svjedoka Vaskrsenja među nama to je naš mitropolit Amfilohije koji je obnovio vjeru u Vaskrsenje, koji nas je naučio da se vaskrsenjem obnavljamo, koji je sazdao ovaj Hram Vaskrsenja i koji je vaskrsao Crnu Goru i svaki kraj na zemaljskom šaru kojim je hodio.
Upravo jedan od plodova tog vaskrsenja je i ovaj hor Svetog apostola i jevanđelista Marka koji čini bogosluženja u Sabornom hramu veličanstvenim i dostojanstvenim svjedočeći radost i silu Vaskrsenja”.
,,Neka Bog blagoslovi sve članove ovog hora sa njihovim porodicama na čelu sa predsjednikom hora protođakon Vladimirom Jaramazom i diringeticom mr Ljudmilom Radović”, poželio je prota Mirčeta.
Boris Musić
