Tomina nedjelja je zavjetna slava bokeškog sela Jošica.
Na ovaj dan se oko sabornog i jedinog hrama u ovom mjestu – crkvi Svete Nedjelje, okupljaju mještani i njihovi gosti, kako bi zablagodarili Bogu na prekinutom pomoru stanovništva Jošice sredinom 19. vijeka.
– Negdje oko 1840. godine u ovim krajevima se pojavilo neko infektivno oboljenje koje je kosilo mnogo naroda, posebno djece. Umirala su deca najviše uzrasta do 4. godine starosti i stariji ljudi, tako da je bilo dosta smrtnih slučajeva u selu. Narod je odlučio da se zavjetuje, da Vaskrslog Gospoda zamoli da bi podario selu na prvom mjestu zdravlje i mir među stanovnicima. Kako je to bilo po onoj narodnoj da bez nevolje nema bogomolje, svi su se okupili poslije vaskršnje službe i odlučili da sledeće nedjelje, na Tominu nedjelju, krene zavjetna litija kroz cijelo selo. I tako se i počelo sa proslavom Tomine nedjelje, kao zavjetnom slavom. Litija bi išla od te prvobitne crkve koja je bila gore sagrađena, pa obodom cijelog sela, sa krstima, kako se to u Boki zna reći – nosili su krste. Naravno, na čelu kolone je uvijek bio krst, ikona Svete Nedjelje, litijski barjaci i čitala su se jevanđelja na četiri strane cijeloga sela. Nakon toga pomor je prestao, kaže otac Nebojša Vulović, paroh jošički.
Od tada do danas, nešto malo manje od dva vijeka, Jošičani se na ovaj dan sabiraju i čuvaju zavjet dat Bogu.
– Bio je onaj prekid poslije Drugog svjetskog rata, kad je sve bilo zabranjeno, ali i tada je litija išla ali samo oko crkve, da bi negdje od 1997-1998. litija ponovo obnovljena i sada ide samo jednim dijelom mjesta. Silazi se iz crkve na magistralu, prolazi se magistralom i vraća se kamenim putem, serpentinama do crkve. Nakon toga u crkvenoj porti su svi domaćini. Nema kuće, nema porodice koja neće nešto prinijeti gore da dočeka sve goste koji dolaze sa strane, da bi zajedno sa mještanima proslavili zavjetni dan sela.
Ovo malo bokeško mjesto poznato je po tome da drži do sabranja. Ono koje je najveće i najljepše je ipak za dan slave crkve, u prvu nedjelju avgusta mjeseca, kada proslavljaju Svetu Nedjelju.
– Ako uzmemo one podatke koji su zapisani u crkvenoj arhivi, naći ćemo da je jedna od tri veće svetkovine, u periodu prije ali i poslije Drugog svjetskog rata, kad kažu da se nije smjelo, uvijek je bilo Jošica, Manastir Savina i crkva Svete Petke na Bunovićima. To su bila ta tri najveća sabora koja su objedinjavala ljude iz susednih mjesta u akvatorijum bokokotorskog zaliva.
Ove godine će se na Tominu nedjelju sabrati na Svetoj liturgiju u 9 sati, a nakon toga krenuti u litiju poslije koje će se okupiti za trpezom ljubavi.
– Poslije toga nastavljamo druženje, ljudi se tu vide, ispričaju se, oni koji se od godine do godine vide, toga dana se sretnu i onda se malo evociraju uspomene na neka prošla vremena i naravno ono što je najveća poenta – svi su u lijepom raspoloženju. Nema grkih riječi niti nečega lošeg što bi pokvarilo praznik.
Crkva Svete Nedjelje sagrađena je 1675. godine i kako kaže otac Nebojša, ona svjedoči da na ovom mjestu Časna trpeza postoji 350 godina. Parohija jošička obuhvata nešto malo preko 100 domova, od kojih su pola staračka domaćinstva.
– Stariji umiru, mlađi odlaze, a tu ostajemo samo mi koji jesmo, starosjedioci koji drže do tog nekog naslijeđa, svoje kulture i jednostavno tu smo gdje smo. Međutim, treba reći i ovo, mještani gdje god da žive, svoju svetinju nikad ne zaboravljaju, dolaze na bogosluženja, a pogotovo za zavjetni dan i za hramovnu slavu! Ovo mladosti i djece što je tu – to je četa mala, ali odabrana!
O. B.
