Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko – primorski gospodin Joanikije služio je na brdu Šibovi iznad Banjaluke, pomen pogubljenim vojnicima Jugoslovenske vojske u Otadžbini koji su najvećim dijelom iz Crne Gore i Hercegovine.
Mitropolit je istakao da je to strašno mjesto – mjesto bratske pogibije, mjestu osvećenom nevinom bratskom krvlju kja je tu prolivena i da se tu nalazi veliko nevidljivo groblje srpskih junaka rodom pretežno iz Crne Gore i Hercegovine.
„Svako stradanje ljudi je bolno, ali je najbolnije stradanje kada braća stradaju od bratske ruke. Nažalost, imali smo tu tragediju da smo se u toku Drugog svjetskog rata kao narod posebno u Crnoj Gori odijelili na dvije struje, na jednu struju koa je zastupala komunističku ideju, bezbožničku ideju i u tom pogledu bili su joj vjerni do te mjere da cilj nije birao sredstva i ona je u Crnoj Gori oživjela i dobila moć preko bratske krvi, kad je brat brata ubijao, kum kuma, nažalost i sin oca“- naveo je Mitropolit Joanikije.
Visokopreosvećeni vladika rekao je da zaslugu za otkrivanje tog mjesta koje je široj javnosti bilo nepoznato i na kom danas možemo održati pomen postradalim mučenicima dugujemo gospodinu Draganu Davidoviću i pozvao ga da se obrati slovom o samom događaju.
Gospodin Dragan Davidović okupljene je upoznao sa lokalitetom gdje su se našli, rekavši da je to brdo Šibovi iznad Banjaluke i gdje su prema gradu ustaše i domobrani drali položaje, a da su prema Zapadu bile četničke jedinice koje su čuvale sela prema manastiru Gomionica. Naveo je da je tu postradalo između 12. 000 i 15. 000 ljudi, kako je rekao „cvijeta srpskog naroda Crne Gore“.
Gospodin Davidović je objasnio da se velika kolona vojnika i civila slegla u Lijevču polju – između Kozare i rijeke Vrbas, izmešu Save i Banjaluke i da su tu odlučivali šta dalje budući da su bili opkoljeni partizanima i ustašama i da su se odlučii za proboj.
„Odredili su Novu Topolu kao put mogućeg spasenja i proboja prema Kozari i dalje prema zapadu gdje ih je čekao vojvoda Đujić i gdje su ih čekali Britanci od kojih su očekivali veliki spas u demokratskom smislu da se takav pokret kao što je Jugoslovenska vojska u Otadžbini tretira kao antifašistički i da se može doći do slobode. Proboj je djelimično bio uspješan, ali u trenutku kada je trebalo da masa naroda i vojske prođe u tom mostobranu koji je napravljen od nekoliko kilometara pojavili su se ustaški tenkovi iz Banjaluke i Gradiške.Neko tvrdi da je to prva upotreba tenkovskih jedinica te vrste u ustaškoj vojsci i uz krvavu borbu put je dalje presječen. To je dovelo do panike među narodom, naravno do nekog beznađa i među vojskom i tada je Pavle Đurišić odluči oda izvede 900 najboljih boracai pokuša da napravi luk preko planina, gore Manjače i Zmijanje, da izbije prema Ključu i da se tako zaobiđe Kozara i zamka borbe sa partizanima. On je to i uradio, međutim gore na nekih 12 kilometara u Kolima – selo Kola, dočekao ga je ustaški pukovnik Vladimir Metikoš, po prezimenu očito Srbin, komandant garnizona u Banjaluci i obrazložio mu da je problem proboja veliki i da će ustaše i domobrani da ga sačekaju sa tom vojskom i da bi mu najbolje bilo da pođe za njim u Banjaluku i da zajedno prođu Gradišku gdje se već počela prikupljati vijska i narod na poziv Sekule Grljevića i njegovog pokušaja da stvori crnogorsku vojsku.
Gdje god su prošli doživjeli su golgotu – kroz muslimanska područja, kroz partizanska područja. Pokušali su da spasu ranjenike i tifusare prebacivanjem u Brodu, pa prugom do Zagreba, ali u svakom služaju, Pavle Đurišić je prihvatio taj poziv i s tim momcima je krenuo ka Gradišci, ali rasulo je očito bilo na Lijevču polju koje su partizani iskoristili da prikupljaju i narod i onu vojsku koju su mogli da razoružaju u tom trenutku. Sve momke su dovodili u Banjaluku u prihvatni logor, u Kampus današnji. Nekada je to bila vojna kasarna još od Austrije. Tu su ih prikupljali i tu je bila trijaža vrlo brza, u tri četiri minute, tri četiri pitanja i pošto su dole šljunkare tu su ih i zakopavali Bilo je 800, 900 boraca, mladića prikupljeno i dovedeno u kačaru tu dole , niz ovo brdo uz koje smo se peli. Bila je kačara Milkana Bojića hotelijera i ona je bilo poprilično veliko dvorište opasano bodljikavom žicom i to je bilo iskorišteno da se tu logoriše oko tih 900 momaka i tu su bili jedno vrijeme dok nije odlučeno, da se izvedu ovdje.
Tranše koje su bile kopane za odbranu Banjaluke od eventualnog četničkog napada, one su iskorištene i tu su mahom hladnim oružjem pobijeni tih 900 ljudi., Mi imamo jedno svjedočenje, prije 5 godina smo ga radili kad je Mitropolit Amfilohije dolazio ovdje. Imali smo živog svjedoka koji je vrlo dramatično opisao to njegovo saznanje o toj kačari i njegovo svjedočenje da je bio pokupljen sa još dvadesetak mještana da zatrpava te rovove“- istakao je gospodin Dragan Davidović i rekao da su ravnogorci uradili krstonosno obilježje i predali molbu da iskopavanje kako bi se kosti eventualno prenijele u Crnu Goru i Hercegovinu ili da se napravi masovna kosturnica.
Lana Ostojić
