Služenjem Svete liturgije na temeljima ranohrišćanske crkve na Topolici u Baru, u utorak 1. juna, počeli su dani posvećeni zaštitniku grada Rumijom, Svetom Jovanu Vladimiru. Svetom službom Božijom načalstvovao je protojerej-stavrofor Slobodan Zeković, a sasluživali su mu protojerej Mladen Tomović i jerej Bratoljub Radović, paroh ulcinjski. Prigodnu besjedu izrekao je otac Bratoljub. Kao i svake godine, slavski kolač i posluženje pripremili su članovi Srpskog književnog društva „Slovoljubve“.

Praznovanje se nastavilo i juče, 2. juna, služenjem Svete liturgije na ostacima hrama u Prečistoj Krajinskoj kod Ostrosa. Načalstvovao je protojerej Slobodan Zeković, a sasluživali su mu protojereji Mladen Tomović i Siniša Smiljić, jereji Bratoljub Radović i Pavle Božović, kao i đakon Dejan Tomović.

Nakon pročitanog Jevanđelja, prisutnim vjernicima obratio se otac Pavle Božović koji je naglasio da je u ovim vaskršnjim danima Crkva naša, ne slučajno, odredila da proslavljamo dva svetitelja čij je život neraskidivo povezan sa krstom: prvog od njih Svetog cara Konstantina, kome se Gospod Bog javio pokazavši na nebu, uoči jedne velike bitke, krst na kome je pisalo: Ovim pobjeđuj, i Svetog Jovana Vladimira čij se krst, koji čuva porodica Androvići, svake godine iznosi na Rumiju. Otac Pavle je naglasio da je i Prečista Krajinska, još uvijek nevaskrsla svetinja, takođe svjedok krsta – stradanja -koje najbolje svjedoči Hristove rane i u ovom našem vremenu:

“I sada kada tako stojimo pred svim tim znamenjima krsta, pred svim tim svjedocima krsta: cara Konstantina i Svetog Jovana Vladimira i ove svetinje, možemo da se zapitamo i zamislimo zbog čega i kako krst može biti sredstvo pobjede”, rekao je o. Pavle, objasnivši da su se u prvom vijeku ljudi itekako plašili krsta i doživljavali ga kao sredstvo mučenja, slično kao kada mi danas vidimo električnu stolicu ili neko drugo sredstvo kojima ljudi umoravaju jedni druge.

Konstatovao je da upravo ta činjenica da nema okrutnijeg načina da se neko umori od razapinjanja na krstu i da mi, hrišćani, slavimo nešto što je zamišljeno da nas zaplaši, najbolje govori o našem Bogu i nama ako smo Njegovi:

“Ono čime žele da nas zaplaše, mi ističemo i držimo visoko. Ono što treba da nas odvrati, to držimo najbliže srcu zato što taj krst i nije drugo nego naša lična biografija. Svako od nas govori priču o krstu”, besjedio je jerej Pavle, dodavši da svaki put kad svojim rukama sagriješimo mi zapravo prikivamo ponovo Hrista za krst i u Njegove ruke zabadamo one eksere grijeha.

Naglašavajući da nema toga ko nije hodio pogrešnim stazama, otac je kazao da svaki put kad naše noge zalutaju sa Božijeg puta, mi zapravo prikivamo Hristove noge za krst u sebi. Ukazao je i na to da nema čovjeka koji nije slomio srce drugog čovjeka, a da time svaki put kopljem prolazimo kroz Hristova rebra i dolazimo do Njegovog krsta.

“Zato mi nosimo taj krst. Nosimo ga da se podsjetimo sebe i svojega grijeha, ali ga nosimo i kao podsjećanje na ono što će uslijediti ukoliko se budemo držali nogu Hristovih, da ćemo mi takvi kakvi jesmo uspijeti da vaskrsnemo sa Njim, da preobrazimo sebe sa Njim, da naše mane postanu naše vrline, a da se naše truležno i propadaljivo tijelo proslavi kao što je i tijelo našega Gospoda u vaskrsenju”, poručio paroh podgorički jerej Pavle Božović.

Za slavski kolač i posluženje pobrinule su se monahinje iz manastira Beška. Dani Svetog Jovana Vladimira nastavljaju se danas i sjutra.

Galerija 1