Dani Svetih Apostola Petra i Pavla u Bijelom Polju počeli su u navečerje Petrovdana dobrotvornom prodajom izložbom, posvećenom izgradnji Doma Miroslavljevog jevanđelja, a u nastavku i tradicionalnom Petrovdanskom akademijom, na kojoj je promovisana knjiga Njegovog Preosveštenstva Episkopa Diseldorfskog i njemačkog G. Grigorija.
Izložba je, kako je kazala akademska slikarka Vesna Iličković Medojević, organizovana kao rezultat dobre i humane volje umjetnika koji čine sve da svijet učine ljepšim boljim i humanijim za život .
“Isto tako vjerujem da su na ovom mjestu okupljeni umjetnici koji su duhovno i etički budni i koji promišljaju o napretku kulture i duhovnosti na ovom našem prostoru.
Ovo je prilika svih nas koja nam omogućava da podržimo umjetnost i kulturu, ali i da se angažujemo u očuvanju našeg kulturnog nasljeđa, “ kazala je umjetnica.
Naglasila je da je Miroslavljevo jevanđelje jedno od najdragocjenijih pisanih spomenika kulture. Njegova istorijska i umjetnička vrijednost je izuzetna, što nas obavezuje da ga čuvamo, sačuvamo i prenosimo budućim generacijama.
Ideja o izgradnji spomen kuće posvećene Miroslavljevom jevanđelju je želja svih nas da se stvori mjesto koje će služiti kao dom za očuvanje i promociju našeg kulturnog nasljeđa”, kazala je Iličković Medojević, dodajući da vjeruje da će Kuća Miroslavljevog jevanđelja postati mjesto duhovnog i kulturnog uzdignuća svih nas.
Izložba nam, poručila je slikarka, pruža priliku da uživamo u različitim umjetničkim đelima koja su stvarali nadahnuti umjetnici, naglašavajući da je svaka Svaka kupovina slike biće korak ka ostvarenju našeg cilja Neka ova izložba pokaže koliko nam je stalo do izgradnje.
Pored velikog broja vjernika, svešteno monaha na svečanoj akademiji je, pored vladika Metodija i Grigorija prisustvovao je i Episkop Buenosairesko-južnocentralno američki G. Kirilo administrator Mitropolije zagrebačko-ljubljanske.
Govoreći o knjizi, Episkop Budimljansko-nikšićki Metodije je kazao da su djela episkopa Grigorija pronašla svoje mjesto u istoriji srpske književnosti.
„Od monaha do pjesnika preko praga Hercegovine do centra Evrope odvijaće se duhovni, ali i fizički povratak našeg Odiseja samome sebi, svojim čitaocima, ali iznad svega sanjanom okrilju kući, domovini. Novi Odisej obilježio je i novog Ovidija. Ljubavlju prema čovjeku i vjerom u nevidljivi smisao koji se krije u ljepoti i tajnama njene nacikličnosti i vezama zasnovane pojavnosti“ kazao je episkop Metodije.
,, Djela episkopa i književnika Grigorija Durića već su pronašla svoje mjesto u istoriji srpske književnosti. To danas mnogima nije jasno, jer se kod nas još uvijek ne razdvaja, u ovom slučaju, ličnost episkopa od ličnosti pisca, naročito kad je taj pisac i episkop naš savremenik, no vrijeme koje je majstorsko rešeto će reći svoje i siguran sam da će se djela našeg episkopa i pisca naći, ne samo, kao danas pod knjižarskim podjelama „savremena literatura“ ili „duhovna“, aludirajući na episkopstvo našeg pisca, već upravo pod – srpska književnost XXI vijeka. U tom smislu, ponuditi Boga ljudima ovoga vijeka i istrajati u tome da je „čovjek Bogu važan kao zjenica oka i da nas Bog voli“ („Priča o starom kralju“, 2009) – najveća je misija čovjekoljublja duboko bogonadahnuta i spremna na žrtvu.
Dakle, pišem jer volim Boga i ne udovoljavavam nikome i ničemu osim umjetnosti kao posebnom vidu istine. Ne znam da je iko, oprostite ako griješim, pripisao zbog toga našem piscu i episkopu šovinistička osjećanja, što bi bio samo jedan vulgarni politički pokušaj, ali vjerujem da se to nije dogodilo jer prisustvo Boga i ljubavi Božije u njegovoj riječi djeluje umirujuće spram stvarnosti i istorije koje neprestano razrađuju načelo Meše Selimovića da je čovjek uvijek na gubitku. Ovaj čovjek i njegov čitalac nisu na gubitku jer su ušli u Novi vijek i novi prostor – opraštajući.
Kada je iz manastirske tišine i dubine izronio pisac, a kaluđer, i prateći već uveliko s divljenjem njegov pastirski rad, ja sam, po nekoj neznanoj logici, odlazak jednog maestralnog duha, sarajevskog i svjetskog, nadomjestio i utješio projavom novog oboženog, ali jednako maestralnog. Te 2010. godine u vječnosti se rodio meni drag i naročit Momo Kapor, a otkrio se kroz „Priče o starom kralju“ i „Vjera, radost života“ i rodio u literaturi jedan novi vjetar koji miluje i pomjera granice u liku i djelu Grigorija Durića. Taj duh, sarajevski i svjetski, istog ili sličnog korijena i kozerstva, i priče ne bilo kakve, već priče – mreže ribara ljudskih duša, one koja premrežava generacije, vijekove i prostore, koja plijeni, opija i obavezuje, koja nam je bliska, skoro intimna, ona iz koje proizilaze obrasci života i ponašanja, jedan stil koji želimo da podražavamo i njegujemo, autentičnost koja je nacionalno blago koje, prosto, volimo i prepoznajemo. Taj je pisac naš, a prispio svugdje, beogradski i hercegovački, epski i lirski, elitistički i monaški, tradicionalan i moderan, lijep i izvanredan.
I uvijek i iznad i ispred svega naš, srpski čovjek koji piše, osjeća i misli na svom jeziku i kroz vrijeme i dušu svog naroda i svojih predaka, duboko ukotvljen u ovaj naš duhovni prostor, sam visoko reprezentativan i ugledan. Tako sam ja to vidio onda, tako to gledam sad i, vjerujem, ubuduće.
Kada je davno taj naročiti Kapor izrekao jednu rečenicu da patriotizam nije ideologija i da je to stvar kućnog vaspitanja, zaključivši – To te nauči baba. Tu sam babu našao upravo kod onoga koji ga je u mojoj literarnoj logici nastavio, kod našeg vladike Grigorija. Baba Dura koja se obrela u njegovim Nebeskim dvorištima i zauvijek u njegovom prezimenu, nije niko drugi do njegova sveta i prečista Istina, njegova Nebeska kuća, dom, djetinjstvo, porijeklo, krv pričasna, identitet. Da se razumijemo, u pitanju je sasvim normalno ljudsko ponašanje na koje smo pozvani i koje nosimo sobom gdje god da smo ako mislimo, nadamo se i težimo cjelini ličnosti i svijeta. Jer taj svijet ne ljubi imitacije, ne razumije i ne prihvata krnje i tobožnje – svijet traži cijele ljude.
Biti svoj i kao takav svijetu i Caru ravnoapostolan. Od monaha do pjesnika, preko praga Hercegovine do centra Evrope, odvijaće se duhovni ali i fizički povratak našeg Odiseja samom sebi, svojim čitaocima, ali iznad svega, sanjanom okrilju, kući, domovini. Novi Odisej obilježio je i novog Ovidija: ljubavlju prema čovjeku i vjerom u nevidljivi smisao koji se krije u ljepoti i tajnama njene na cikličnosti i vezama zasnovane pojavnosti.
Ne samo zbog podnaslova Seobe, pomenuću Crnjanskog, i Andrića ne samo zbog skoro identičnog dijamantskog reza kroz Bosnu i ljude koji tamo žive kroz riječi: Bosna je zemlja mržnje i straha – Pismo Ive Andrića iz 1920. g, odnosno, Iz vazduha Bosna izgleda onakva kakva bi bila samo da nije nas. Odozgo se ne vidi zlo koje gamiže po zemlji, već samo njena nevina i na mahove divlja ljepota, Nebeska dvorišta, Grigorije Durić, 2023. I ta Njemačka kao mjesto i novi pogled na svoj dom i njegova nebeska dvorišta, koja je bila i Andrićeva stanica, za koju će 1946. u svoju bilježnicu zapisati “Njemci i Njemačka! To je najveća muka moga života, slom koji može značiti u čovjekovoj sudbini ili prekretnicu ili smrt. To je problem od kojeg će bolovati Evropa još sto i pedeset godina. Pa ni tada ne vidim rješenje”. Ta se Njemačka istorijska i ovdje našla da bude sudionik Srbinu. I kao kad Crnjanski iz Beograda ne propušta priliku da utješi svog prijatelja Andrića u tuđini, ukazujući mu na sve prednosti života daleko od domovine, pa veli, i on bi da pobjegne, od gorčine, rusvaja i haosa, i pristao bi čak i na namještenje trgovačkog pomoćnika, ukoliko bi mu ga Ivo našao, pa ga na kraju očajan u jednom pismu iz marta 1920, pita: A kada ćemo živjeti?
Nešto od tog bola u kom se gubi i nestaje život jer se istinski ne živi, jer se ne ljubi Bog i čovjek, i svodi se život na sporednu stvar u trajanju čovjekovom i narodnom, nalazim u djelu vladike Grigorija. Na razne je načine kroz različita svoja djela prilazio čovjeku da ga zazove, preumi i podsjeti. I ovdje je uronio u suštinu, u krv, u zemlju, u nebeska dvorišta. I kao da kaže, ja mogu dalje, al ne mogu bez vas. Odgovornost kao potreba duše1…Inicijativa i odgovornost, osjećaj korisnosti, pa čak i neophodnosti, životne su potrebe ljudske duše.
U sličnoj nedoumici pomenuti naš Andrić, diplomata i pisac, odlučio je da posluša svog književnog junaka iz posljednje priče objavljene pred rat, i mudre fra Muminove riječi upućene mladom fra Petru u pripovjetci Čaša: „… s druge strane, može biti, kolaj i svaka ljepota. Ali, šta ti vrijedi kad to nije tvoja strana!“. Svjestan istine da za pisca nema veće kazne i nesreće do „naći se protiv svoga naroda, izvan zdravog i produktivnog dijela društva“, umjesto neutralne Švajcarske, Andrić bira Beograd, gdje je u privatnom egzilu, proveo teške ratne godine napisavši svoja najznačajnija djela. Jer, pisac koji piše o svom narodu dušom je svojom sjedinjen sa njim i jedno je sa njim. To je osnovni korijen na koji se naslanja i pisana riječ i književno djelo. Takođe, pisac koji piše o svom narodu neminovno preuzima na sebe breme svog naroda i ulazi u ring, nužni preobražaj iz estetskog u politi ko biće. Ovo je još više i vidljivije kada je taj pisac episkop srpski koji ponijevši krst svog naroda nosi ga svijetom kao barjak. Nositi danas krstaš-barjak slobodarskog srpskog naroda 1 Simon Vejl, „Potrebe duše“ (četvrto poglavlje), u: Sloboda i tlačenje i drugi eseji, Zagreb: Naprijed, 1979, str. 184–185. Prevod: Mirjana Dobrović podrazumijeva poznanje isti ne o tom narodu. Tim su svjetskim putem prošli i Andrić sa Bosnom i Crnjanski sa Seobama, a oba saputnika nalazimo kod našeg episkopa, i Bosnu i seobe. I jedan i drugi na tom svjetskom putu nisu se odrekli srpske nacionalnosti i srpske kulture kao osnove i matične ćelije te zajednice, i to ne zbog njene navodne dominacije i hegemonizma, već upravo zbog stradanja i žrtve koju je srpski narod podnio u istoriji za osvajanje vlastite slobode, ali i za slobodu drugih balkanskih naroda, do kraja svog držeći do odanosti naciji, jugoslovenskoj i srpskoj, pod okriljem Srbije kao Pijemonta.
Preko praga je na taj put davno zakoračio i naš pisac ponijevši u brašnjeniku samo slobodu kao hljeb nasušni. „Sloboda je neophodna hrana ljudske duše. U stvarnom značenju riječi, sloboda se sastoji u mogućnosti izbora“2. Tu sam njegovu zaraznu slobodu davno još kao prost monah vidio i prepoznao u djelovanju našeg episkopa i pisca, od njegovih besjeda, preko proturanja lopte kroz noge, da ne kažem glave gdje neko ne bi ni ruku stavio, do njegovog pera natopljenog ljubavlju prema svome rodu.
I čitajući ,,Nebeska dvorišta“ napisana na srpskom jeziku iz srpske duše srpskog episkopa o svom narodu, našeg brata i Božijeg čovjeka, duhovnog diva, uglednog poput Nemanje u Carigradu, ja sam osjetio njegov bol i ljubav, njegov zamah da spasi sve, tugu i žrtvu, i razumio sam ga da bez obzira na sve jedna stvar nikada ne smije da se promijeni, pa ću parafrazirajući Andrića reći: Osnovni zadatak pisca je da bude na strani svog naroda, čak i ukoliko nije u pravu.
I na kraju, ja, kao i moj brat i duhovnik, vladika Grigorije, ipak više volim Bosnu i Planinicu, i milo mi je da je on tu svio gnijezdo svog literarnog svijeta jer knjiga o kojoj govorimo korijeni se na zemlji ispod i na nebu iznad Planinice, s druge strane ta Njemačka se svakako ne može opjevati uz gusle, te ne bih više o tome dužio i prepustio bih većim znalcima da govore o književnom djelu našeg dragog episkopa kome još jednom ispred Eparhije blagodarim na ljubavi i posjeti Bijelom Polju Crne Gore.
Hvala vam“.
Profesor dr i književni kritičar Radoje Femić je istakao da knjiga „Nebeska dvorišta“ emancipuje savremenu srpsku književnost koji su imali najznačajniji „duhovi“druge polovine dvadesetog vijeka.
“ Sa stanovišta književnog kritičara moram reći da je veoma važno da se jedna vrsta mihizovskog ogledanja u ovoj knjizi može izvesti, ne samo na osnovu onog impresionističkog metoda, nego na osnovu emanentnog metoda, koji podrazumijeva koncentrisanost samo na tekst, a ne na vantekstovne relacije koje ga obilježavaju. I na tom metodološkom testu, ova knjiga bi svakako, ne samo prošla, nego potvrdila vlastiti antologijski karakter i zbog toga je srdačno preporučujem „ rekao je Femić.
Vladika Grigorije je kazao da je imao promocije u Parizu, Londonu, Beču ali da nigđe nije bila tako lijepa kao u Bijelom Polju.
“Ne znam zašto, nećemo se puno ni rapsitivati ali vjerovatno ima neki razglog zašto je ovđe bilo tako svečano i lijepo. Vama je svima poznato da mi sveštenici znamo nekada da pričamo ne baš tako sadržajno koliko dugo”, kazao je Vladika Grigorije, dodajući da je su ga divna đeca, voditelji a naročito Vladika Metodije potresli iz dubine duše, govoreći o njegovoj knjizi.
Vladika Grigorije se posebno osvrnuo na praznik Svetih Apostola Petra i Pavla, posebno na život slavnog i živopisnog čovjeka kakav je bio Petar.
“Taj Petar je, po mom dubokom uvjerenju, toliko svima nama potreban, kao i Pavle, kao i Matej, Luka Jovan, ali Petar. Petar je toliko važan zato što on stalno pada i ustaje. On stalno zasija i potamni kao čvojek, uzdigne se do najvećih visina. On najbolji odgovor daje na to pitanje ko je Hristos, i viče: “Ti si Hristos, Sin Boga živoga”. On se plahovito maši za nož, pa odsječe uho stražaru, on se uplašio žena koje su ga pitale “nisi li ti jedan od njih”. On je govorio Hristu “ti ćeš meni prati noge, neće to biti”. A kada mu Hristos kaže ‘mora tako biti’ on kaže: “Peri mi onda glavu”. Tako bio jedan da kažemo malo preslobodno malo nesređen čovjek. Ali sav iskren, u pravom smislu te riječi čovjek”, besjedio je Vladika Grigorije.
On je sa vjernicima podijelio i svoje razmišljanje o riječima Anđela Gospodnjeg, koji je poslije dolaska Žena Mironosica na Hristov grob rekao da idu u Galileju, da će ga tamo naći.
“Petar je na neki način sa bratom Andrejem bio prvozvani, najistaknutiji među apostolima, najslobodniji pred Hristom, najslobodniji i u odbrani Hrista od onih koji su ga napadali. Petar je na kraju pao maltene u izdajstvo, u ono što je najgore kada radi o prijateljstvu, odrekao se tri puta Hrista. I onda se zbiva nešto čudesno. Naime, žene koje su pošle ujutro rano nag rob našle su kamen odvaljen i srele bijelog Anđela koji im je rekao: “NIje ovđe onaj koga tražite, nego je kao što je rekao vaskrsao, idite u Galileju, i tamo ga čekajte”. To je jedna čudesna misao. Zašto sad da idu u Galileju kada su već tu u Jerusalimu? Neki odgovor o kojem sam dugo razmišljao glasi: Zato što su ga u Galileji prvi put sreli i zavoljeli. Idite, naći ćemo se tamo gđe smo se zavoljeli, gđe ste zavoljeli toga koji je Vaskrsao. To je jedna dimenzija. I ja bih svakom čovjeku koji se izgubio, a svi se po malo gubimo na momente, a pogotovo se gubio Petar, koga ja mnogo volim, možda zato što se i ja gubim tako lako. Rekao bi mu: “Idi tamo gđe te je prvi put dotakla milost Božja”. Neka svako od vas pronađe svoju Galileju, ili uprošteno rečeno, ‘idi tamo gđe si se izgubio, odnosno, dok si znao gđe si’, odnosno, ‘vrati se na ono mjesto, gđe si bio s Bogom’.
On je u besjedio istakao da ljudi ma gđe otišli da se uvijek vraćaju svom izvoru- zavičaju.
„Novim spasavamo staro, ali to novo treba da izvire iz onog starog i da ne bude odvojivo od njega. Tako i vi nastavljate život ove čudesne stare crkve. Tako i ova đeca koja su se večeras pojavila i koja će možda svirati u nekoj svjetskoj filharmoniji, ali oni nikada neće zaboraviti svoj zavičaj. Zato je važno da se naučimo od Petra da budemo hrabri i da vjerujemo“ kazao je episkop Grigorije.
Na svečanosti su učestvovali su crkveni hor „Sveti Nikola“, guslar Siniša Petrić, Anđelina Femić, Bogdana Furundžić, Nađa Marinković, dok su program vodili glumci bjelopoljskog pozorišta Nela Terzić i Predrag Vukojević.
