Protojerej Jovan Radović danas, na praznik Svetog mučenika Bonifacija, načalstvovao je Svetom liturgijom u Crkvi Svetog Đorđa pod Goricom, molitveno proslavljajući dvadeset godina svoje svešteničke službe. Proti Jovanu sasluživali su sveštenoslužitelji ovog drevnog hrama: protojerej Mirčeta Šljivančanin, protojerej-stavrofor Mileta Kljajević, protojerej-stavrofor Dragan Stanišić, jerej Krsto Stanišić, paroh iz Holandije, uz molitveno učešće đakona Luke Pavićevića.
Na liturgijske vozglase su odgovarali pojci ove svetinje, predvođeni đakonom Lukom.
Liturgijskom besjedom vjerni narod je poučio prota Radović koji je istakao da je naša Crkva u bogoslužbenoj knjizi, koja se naziva „Minej“, odredila svakodnevno proslavljanje svetitelja. Pojasnio je da riječ „Minej“ znači „mjesečni“ te da zato imamo dvanaest knjiga „Mineja“ – po jednu za svaki mjesec u godini. U svakoj od njih nalazi se služba svetiteljima koji se toga dana proslavljaju. U tih dvanaest „Mineja“ nalaze se službe za više od hiljadu svetitelja, jer u toku jednoga dana najčešće proslavljamo dvojicu, trojicu, pa i petoricu svetitelja, u zavisnosti od toga kako ih je Crkva, iz određenih razloga, sabrala i zajedno ustanovila.
Podsjetio je prota da je na današnji dan Crkva odredila da proslavljamo Svetog mučenika Bonifacija, Svetog Grigorija Omiritskog arhiepiskopa, kao i Svetog Bonifacija Perentijskog iz Italije. Iako su živjeli u različitim vremenima – Sveti Bonifacije u 3. vijeku, Sveti Grigorije Omiritski u 6. vijeku kao prosvetitelj Južne Arabije, a Bonifacije Perentijski u 7. vijeku – svi oni danas zajedno stoje pred nama kao svijetli primjeri vjere.
„Svetog Bonifacija, koga danas naročito proslavljamo, Crkva nam je dala kao primjer da, bez obzira koliko se čovjek udaljio od Gospoda, bez obzira u kakve je grijehe pao i koliko je bio pod vlašću nepomenika i protivnika našeg spasenja, u svakom trenutku može da se vrati Bogu i spasenju – ako to poželi iz dubine svoga bića. Sveti Bonifacije je živio u Rimu u 3. vijeku, na imanju jedne veoma bogate i ugledne žene po imenu Aglaida. Njih dvoje su živjeli u nečistoj, neblagoslovenoj tjelesnoj vezi. Pored toga, Bonifacije je bio i poznati pijanica. Takav život vodio je dugo vremena, sve do trenutka kada je Aglaida poželjela da u svome domu ima svete mošti mučenika, kao neku vrstu amajlije.
U vrijeme Dioklecijana i Maksimijana trajala su strašna gonjenja hrišćana, koji su ubijani samo zato što su bili Hristovi i što su živjeli po svojoj vjeri. Aglaida je, čuvši od jednog pobožnog čovjeka da je dobro imati mošti mučenika u domu, odlučila da pošalje Bonifacija u Malu Aziju, gdje su ta gonjenja bila najžešća, da kupi mošti nekog mučenika i donese ih u Rim. Kada je krenuo na put, Bonifacije se našalio i rekao: Gospodarice moja, ako ne nađem mošti mučenika, nemoj da se čudiš ako tebe donesu mene – kao postradalog za Hrista. Ona se nasmijala i rekla mu da se ne šali sa svetim stvarima, govoreći da on, kao pijanica i bludnik, ne može postradati za Hrista.
Stigavši u grad Tars u Kilikiji, Bonifacije je odmah otišao na mučilište da vidi kako hrišćani stradaju. Vidio je dvadeset mučenika koji su podnosili najstrašnije muke – razapinjanje, nabijanje na kolac, vađenje očiju, lomljenje kostiju i struganje tijela gvozdenim kandžama. A oni su sve to podnosili bez jauka, ukrijepljeni blagodaću Božjom. Gledajući to, Bonifacije je u trenutku doživio istinsko pokajanje. Nasred mučilišta glasno je uzviknuo: I ja sam hrišćanin! Sud je odmah pozvao i njega, iako su svi bili zapanjeni što se jedan stranac sam javlja da strada. Sudija ga je pitao za ime, a on je rekao: Ime koje su mi dali roditelji je Bonifacije. I dodao: Ne ispituj me više – i mene pribroj Hristovim mučenicima.
Podnio je teške muke, a na kraju mu je odsečena glava mačem. U žitijima je zapisano da su iz njegove glave potekli krv i mlijeko, i da je tog dana 550 neznabožaca primilo hrišćansku vjeru. Sveti Bonifacije postradao je 290. godine. Njegovi saputnici su uzeli tijelo, umotali ga u platna pripremljena za mošti i odnjeli u Rim Aglaidi. Anđeo Gospodnji joj se javio i rekao: Izađi u susret onome koji je otišao kao tvoj sluga, a vraća se kao tvoj gospodar. Aglaida je primila mošti, podigla crkvu u njegovu čast, i do kraja života živjela u pokajanju. Danas se na tom mjestu, nedaleko od Rima, nalazi Crkva Svetog Aleksija čovjeka Božjeg, u kojoj se čuva i glava Svetog Bonifacija.
Iz ovoga vidimo kako je od velikog grešnika, za jedan trenutak, postao mučenik, svetitelj i naslednik Carstva nebeskog.
Takođe danas pominjemo i Svetog Grigorija Omiritskog arhiepiskopa iz 6. vijeka, koji je prosvjetlio zemlju Omiritsku u Južnoj Arabiji. Njegova Eparhija bila je većinski naseljena Jevrejima i on ih nikada nije prisiljavao, već je pozvao na razgovor i dokazivanje vjere. Poslije dugih rasprava, oni su tražili znak – da im se sam Hristos javi. Sveti Grigorije je pao na kolena i počeo da se moli. Nebo se otvorilo, zasijala je svjetlost i svi su vidjeli Gospoda Isusa Hrista kako stoji iznad svetitelja. Hristos je rekao: Došao sam na molitve Arhiepiskopove, da se iscjelite vi čiji su me oci razapeli.
Poslije toga Jevreji su oslijepeli od viđenja, krstili se i primili vjeru, a cjela ta zemlja postala je hrišćanska.
Takvi su svetitelji Božji, divni u Gospodu. Njima i mi danas uznosimo slavu, zajedno sa Ocem i Sinom i Svetim Duhom, sada i uvjek i u vjekove vjekova. Amin“, poručio je načalstvujući sveštenoslužitelj o. Jovan Radović.
Besjeda o. Jovana Radovića – video
Potom su svi oni koji poste Božićni post, pristupili Svetoj tajni pričešća.
Zatim se vjernom narodu obratio starešina hrama o. Mirčeta Šljivančanin, koji je podsjetio da se u ove blagoslovene predbožićne dane, spremamo da proslavimo praznik Rođenja Hristovog i iznova proživimo tajnu Njegovog dolaska u ovaj svijet:
„Hristos je došao radi nas, radi svih ljudi, da nas učini Svojima, da budemo jedno sa Njim, i to jedinstvo On ostvaruje kroz Svoju Svetu crkvu – u toj zajednici ljubavi, u toj duhovnoj porodici, Hristos je pozvao sve krštene da budu Njegovi. A u okviru Crkve, neke je posebno prizvao da budu sveštenoslužitelji – da stoje pred narodom Božijim, da prinose beskrvnu žrtvu, da prime blagodat sveštenstva, da poučavaju narod, da propovjedaju Jevanđelje i da šire vjeru Hristovu, čineći mnoge djecom jedne, svete, saborne i apostolske Crkve.“
Nema većeg prizvanja na zemlji od toga da čovjek bude hrišćanin, član Crkve Božije, a unutar Crkve, kako je kazao prota, jedan od najvećih blagoslova koje čovjek može da primi jeste da bude sveštenoslužitelj – da stoji pred narodom Božijim, da Bogu prinosi svetu žrtvu, da kroz Svete tajne obnavlja narod krštenjem i pokajanjem, i da preko njegovih ruku blagodat Svetoga Duha silazi na vjerni narod.
„Danas smo se, u ove predbožićne dane, sabrali da proslavimo jedan lijep i značajan jubilej – dvadeset godina svešteničke službe našeg dragog brata, saslužitelja, duhovnika i oca, protojereja Jovana Radovića. Svima nama je dobro poznato da je otac Jovan prizvan na ovu svetu službu Božijim promislom. Prije dvadeset godina, kao mlad čovjek, rukopoložen je u sveštenički čin rukom našeg blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija, i od tada neprekidno služi Bogu i narodu. Na tu službu se pripremao od mladosti, u čestitoj i pobožnoj porodici, uz svoje roditelje, Pavića i Jokice, koji su ga vaspitali u vjeri i ljubavi prema Crkvi. Potom je prošao kroz više bogoslovskih škola, i kod nas i u inostranstvu, stekavši široko bogoslovsko obrazovanje. S pravom možemo reći da je otac Jovan jedan od najobrazovanijih sveštenika naše Mitropolije u svojoj generaciji“, istakao je o. Mirčeta.
Dodavši da znanje samo po sebi nije dovoljno, protojerej Mirčeta je naglasio ono što je još važnije, a to je da je otac Jovan istinski, revnostan sveštenik, koji već dvadeset godina u ovom svetom hramu vjerno i požrtvovano služi narodu Božijem:
„Svako ima darove koje mu je Gospod dao, kod oca Jovana nekoliko njih posebno dolazi do izražaja. Prije svega to je dar propovjedanja. Malo je onih koji tako jasno, glasno, lijepo, duboko i duhovno umiju da izgovore riječ Božiju. Njegova propovjed dopire do srca naroda, jer je proživljena, istinita i iskrena.
Druga njegova izrazita karakteristika jeste dar pojanja i bogosluženja. Pojanje u Crkvi je izuzetno važno, jer ono uzdiže dušu ka Bogu. Otac Jovan nije taj dar zadržao samo za sebe, nego je mnoge naučio crkvenom pojanju. Brojni pojci i pojačke grupe prošli su kroz njegovu školu, učeći kako se pravilno i molitveno služi Bogu kroz pjesmu.
Pored toga, kao istinski pastir, on je godinama vršio sve svešteničke dužnosti: krštavao, vjenčavao, ispovjedao, tješio, molio se, sahranjivao, radovao se i plakao sa svojim narodom. Sve je to činio tiho, smireno i odgovorno, kako dolikuje Hristovom služitelju.
I naravno, nijedan sveštenik ne može nositi svoj krst sam. Uz njega je uvijek njegova životna saputnica, njegova supruga, koja zajedno sa njim nosi breme službe, pomaže, žrtvuje se i ima svoju posebnu misiju u Crkvi i društvu, kao vjeroučiteljica. Neka Gospod i nju obilato nagradi, ukrijepi i podari joj zdravlje i duge godine.
Na kraju, kao znak našeg poštovanja, ljubavi i blagodarnosti, prinosimo ovaj skromni dar (Časni krst), moleći Boga da mu podari još mnogo godina zdrave, plodne i radosne službe, na slavu Božiju i na spasenje naroda. Neka ga Gospod čuva, ukrepljuje i blagoslovi! Amin.“
Zajedničarenje je nastavljeno u Svetogeorgijevskom domu, uz prazničku trpezu ljubavi, koju je pripremio prota Jovan sa svojom protinicom Nadicom Radović.
Elza Bibić
Foto: Darko Radunović
