Srpska pravoslavna crkvena opština kotorska i Srpsko pjevačko društvo „Jedinstvo“ (1839) Kotor sinoć su priredili promociju brošure „Udar nađe iskru u kamenu – otac Momo svjedok vremena“ (Glas umjetnika povodom rušenja Njegoševe kapele na Lovćenu).
Arhijerejski namjesnik kotorsko-tivatski, paroh kotorski, protojerej Nemanja Krivokapić, koji je sa prof. Ljiljanom Čolan priredio poblikaciju, kazao je da su dani na pedesetoogodišnjicu rušenja Lovćenske kapele među najtužnijim u istoriji Crne Gore.
“Godišnjica je i upokojenja arhijerejskog namjesnika bokokotorskog, protojereja –stavrofora Momčila Krivokapića, svjedoka toga vremena, jednog od onih koji su pokušavali na sve načine da spriječe da se dogodi ono što se nažalost dogodilo, čovjeka koji je prvi na Prčanju sagradio kapelu kao što je Lovćenska (danas ih posvećenih Svetom Petru Cetinjskom ima već ima oko 20). Kapela na Prčanju počela je da se gradi iste te godine (1972,) kada je srušena ona na Lovćenu. Bila je to reakcija oca Moma, kao i brojnih intelektualaca toga vremena, na ono što se dogodilo na Lovćenu. Svi viđeniji intelektualci, pjesnici, slikari, pisci, izrazili su tada svoj revolt i tako je nastala ona čuvena knjiga “Sumrak Lovćena”. Pored Lubardine slike “Sumrak Lovćena” i slike Milića od Mačve u Beogradu, djela posvećena ovom događaju nalaze se u Riznici SPC u Kotoru. Riječ je o pet slika iz ranijeg i dvije iz kasnijeg perioda. Poklonjene su upravo ocu Momu na desetogodišnjicu početka gradnje kapele, odnosno na dan osvećenja crkve na Prčanju, a iz razloga jer su u o. Momu prepoznali stožera otpora prema svemu što se desilo kada je riječ o rušenju kapele na Lovćenu. Stoga je i napravljena ova brošura o kojoj večeras govorimo”, kazao je o. Nemanja.
Prof. Liljana Čolan kazala je da nas je naš o. Momo ponovo sabrao.
Povodom dvogodišnjeg pomena o. Moma, a uz pomoć Ministrastva spoljnjih poslova Republike Srbije, Uprave za saradnju sa dijasporom i Srbima u regionu, Srpsko pjevačko društvo “Jedinstvo” (1839) Kotor, štampalo je brošuru koja je jedna vrsta kataloga za crteže iz 1971. godine, koji su u našoj Riznici, a koje je o. Momo dobio kada je osveštavao svoju Vaskrsenku , crkvu Sv. Petra Cetinjskog na Prčanju 1982. Godine”, kazala je Čolan.
Pokloni su poznatih umjetnika: Radomira Reljića, Miodraga Miće Popovića, Mira Glavurtića, Mladena Srbinovića i Petra Omčikusa. To su crteži koji su objavljeni u časopisu “Umetnost 27-28”, 1971. godine, a kasnije u zborniku “Sumrak Lovćena”.
“Stvralaštvo umjetnika i istoričara umjetnosti, različitih vjera i nacija, koji su izrazili svoje negodpvanje povodom rušenja Njegoševe kapele na Lovćenu, sabrano u prvom dvobroju ovog časopisa, a kasnije u zborniku “Sumrak Lovćena”, gdje su sabrani dokumenti i prilozi o sudbini Njegoševe kapele na Lovćenu od 1845. do 1971. Godine. Urednik tog izdanja bio je Lazar Trifunović, a priređivači Dejan Medaković i Živorad Stojković. U decembru 2021. godine blagoslovom našeg mitropolita Joanikija, u izdanju Mitropolije crnogorsko-primorske i Svetigore izašlo je dopunjeno izdanje “Sumraka Lovćena”. Dopunjeno tekstovima blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija o Njegoševoj kapeli i čuvenom besjedom vladike Nikolaja Velimirovića, izgovorenom prilikom prenosa Njegoševih moštiju na Lovćen prvi put 1925. Godine”, kazala je Čolan.
Riznica Srpske pravoslavne crkve Svetog Nikole u Kotoru posjeduje radove petorice slikara koji su se svojim umjetničkim izrazom pobunili protiv skrnavljenja Njegoševe grobne crkve na Lovćenu i podizanja Meštrovićevog paganskog mauzoleja.
“Kotorskom duhovnom neimaru, ocu Momčilu Krivokapiću, poklonili su svoje radove, oni koji su imali povjerenja u njega , u njegovu duhovnu borbu na ovim prostorima. Otac Momčilo Krivokapić je, kao što znate, rukopoložen 1969. godine, par godina prije strašnog vandalskog uklanjanja Njegoša sa Lovćena. Dva puta je sa mitropolitom Danilom Dajkovićem služio parastos u kapeli na Lovćenu 1969. i 1970. godine. Već 1971. godine to nije bilo moguće jer je bio zabranjen izlazak na Lovćen. Otpočeli su radovi vezani za izgradnju mauzoleja. Međutim, o. Momo je uspio još jednom da vidi kapelu ljeta 1971. godine. O tom poslednjem susretu i oproštaju sa svetinjom napisao je tekst “Na Lovćenu ništa naročito novo”, koji je prvo objavljenu “Pravoslavlju”, a kasnije je preuzeo kanadski “Srbobran”. Nakon objavljivanja teksta u nepokolebljivom časopisu, koji je od nastanka tražio najbolje među nama, a o. Momo je to svakako bio, on je uhapšen jer je vidio ono što će se svakako dogoditi. Otac Momo je vidio mnogo štošta što će se dogoditi i mnogo godina nakon toga. Pored teksta o. Moma u brošuri su i tekstovi pjesnika koji su odreagovali takođe na obesvećenje Lovćena”, rekla je Čolan.
Protojerej – stavrofor Gojko Perović , gvoreći o tome otkud tolika drama na Lovćenu, što je to o. Momo radio na Prčanju, kakva je veza Njegoša sa nama današnjima i što nam je to Njegoš i iz kakve prošlosti donio do svojih vremena i popeo na vrh Lovćena da čuvamo, kazao je da je “pitanje rušenja hrama na svu sreću drevno pitanje i nije neki udes koji se desio samo nama, pa da mi ne znamo ni što je to ni zašto”.
“Ima jedna knjiga u Bibliji koja se zove “Plač Jeremijin”, koja zauzima neko centralno mjesto u hronološkom svijetu biblijskih knjiga, gdje prorok Jeremija rida i plače nad sudbinom srušenog jerusalimskog hrama… Ova knjiga je potresna zbog toga što u toj knjizi, tada zapisanoj u vrijeme proroka Jermije, koji je živio u vrijeme zauzimanja Jerusalima od strane vavilonske vojske, sve izgleda beznadežno”, kazao je o. Gojko, dodavši da su Izrailjci vjerovali da je Bog bliže njima u momentu kada je hram sazdan i obavlja svoju bogoslužbenu funkciju.
Onda kada bi se hramu nešto desilo, a desilo mu se, podsjeća o. Gojko, odmah čim se Solomon upokojio, odmah je i egipatski faraon napao Jerusalim, opljačkao hram i ponio kovčeg zavjeta 1000. godina prije Hrista i do danas se ne zna gdje je taj kovčeg.
“Pažljivim čitanjem Biblije, odnosno Starog zavjeta, možemo da kažemo da je glavnina knjige posvećena žaljenju što je crkva srušena, nadanju da će doći vrijeme da će crkva nekada biti obnovljena i opisu kako se crkva obnavlja. Dakle, ovim što se desilo na Lovćenu mi smo samo Bogu hvala ušli, a to smo i prije znali, u biblijski tok zbivanja gdje Gospod Bog koji nas voli i koji hoće da se spasemo, dopušta da najviše svetinje budu srušene kako bi se mi sebi dozvali”, kazao je o. Perović.
Kako se crkva na Lovćenu rušila, Gospod je, nastavlja o. Gojko, poslao o. Moma Krivokapića da jedan kamen, koji se skotrljao u Boku, kao neki anđeo koji ga je pratio, uhvati sa obje ruke, donese na Prčanj i da od te rastrgunte i rasparčane crkve, napravi sjeme za neko buduće pokoljenje koje će dočekati obnovu svetinje.
“Razlozi koji su se tada pojavili u javnosti, da li da se crkva ruši ili ne, bili su kao borba Davida i Golijata, s tim što je David bio oličen u skupu najpametnijih I najobrazovanijih ljudi toga vremena, ne samo Pravoslavne crkve nego i pripadnika drugih konfesija, ateista, stvaralaca, pa su najljepše argumente dali recimo ljudi poput Meše Selimovića, Miroslava Krleže…”, kazao je o. Gojko, ali sa druge strane je bila socijalistička omladina koja se okreće novim idealima i koja neće da ima ništa sa Crkvom i popovima.
Bio je to , kako je istakao, “sukob direktno sa religijskom mišlju i sa duhovnim uvjerenjem ovoga naroda, koji je Njegoš popeo na Lovćen, najprije svojim djelom u Gorskom vijencu i Luči Mikrokozmi okrenuo prema Bogu, a onda ovim zavjetom da ga Crnogorci sahrane na Lovćenu u toj kapeli, nekako ostavio i materijalni spomenik tog njegovog stremljenja da vodi razgovor gore usamljen sa Bogom”.
Podsjećajući na stihove Njegoševe “Al su mišca i ime crnogorsko uskrsnuli sa kosovske grobnice, đe Obilić nad sjenima vlada”, na značaj Njegoševe Obilića medalje i Obilića poljanje na Cetinju, o. Gojko je rekao i da je Njegoš cijelo svoje djelo nadahnuo Kosovskim zavjetom, kao i da je o. Momo često svjedočio da i Krivokapići i Perovići i mnoga druga cucka bratstva pripadaju sjećanju da su oni, kako je Njegoš rekao, “jedan zbjeg, jedno plemstvo koje se sa tih srednjevjekovnih srpskih dvorova, zbjeglo u krajeve ispod Lovćena”.
Ističe kako se kroz pojavu oca Moma u Kotoru, narodu ostvaruje i toliko željena pobjeda života i činjenice da je Crkva nepobjediva.
“U svom parohijskom životu o. Momo je uspio da poveže i Njegoša i Lovćen i Kosovo i da svojom pojavom, ko god ga je vidio, zaključi “mora da je Obilić ovako izgledao”. Svojom pojavom je asocirao da Crkva ima veze i sa hrabrošću i sa pobjedom i ljepotom, mladošću, obrazovanošću…”, kazao je o. Gojko, naznačivši da kapela na Lovćenu još nije obnovljena fizički, ali i da je narod na litijama ono od čega se pravi Crkva, tako da su se prevarili oni koji su razbacali kamen sa razrušene kapele jer je on postao krajeugaoni kamen Crkve koju je obnovio mitropolit Amfilohije, a ono što je na nama jeste da ne napuštamo našu Crkvu i čekamo što će Gospod od nas novo da pokrene i napravi.
Prof. dr Miloš Ković se prisjetio upoznavanja sa o. Moma u Kotoru u crkvi Sv. Nikole prije četiri godine, kada je 25. Januara 2018. održao svetosavsku besjedu.
“Prethodno sam o o. Momu znao po čuvenju. To je tada već bio čovjek poznat širom srpskih zemalja. Govorili su o njemu da je dostojanstven, da ima neku vrstu urođenog gospodstva. To nije ono nametljivo gospodstvo. To je bilo nekako prirodno u njemu i to se vidjelo na prvi pogled u njegovom prirodnom stavu”, prenosi Ković impresiju prvog susreta sa o. Momom, nakon dvočasovnog razgovora u Riznici.
Otmenost i otvorenost o. Moma, ostavili su na njega najjači utisak.
“Sa njim je to bila i vrlo jasna srpska priča. Nije bilo ovoga, ili onoga, ali ni trunke bilo kakve ksenofobije, neprijatljstva, već potpuno opušten i jasan stav ostvarenog čovjeka”, kazao je Ković, ističući sigurnost i osmjeh o. Moma “koji plijeni”.
Podsjetio je i na njegovu besjedu koju je održao u Budvi na 100-godišnjicu oslobođenja i ujedinjenja Boke.
“Onih njegovih riječi koje su sada već ušle u aforizme: “Prije sto godina, svaki Bokelj od Debelog brijega do Spiča, znao je da nije Crnogorac, a svaki Crnogorac je zao da je Srbin”. Ili da ljudi odreda ne znaju da Boka kotorska nikada nije bila Crna Gora, a da su Budva, Majine, Pobori i kompletni Paštrovići, Boka, koju sada nazivaju Crnogorsko primorje. Vi to znate, ali to treba ponavljati, recimo, u Srbiji… Otac Momo osjeća da je njegov narod ugrožen i da je na njemju da ga brani. Jedan prirodan refleks svakog slobodnog čovjeka. On je to bio i to se osjećalo zaista”, kazao je Ković.
Rušenje kapele na Lovćenu, kaže, počinje još 1952. kada Blažo (Jovanović) piše Meštroviću da se gradi mauzolej.
“Postavlja se pitanje zašto su toliko bili odlučni da sruše kapelu i zašto smo do dana današnjeg toliko potreseni zbog toga”, nastavlja Ković i ističe značaj moštiju svetitelja kroz srpsku istoriju, “tih ćivota – kovčega zavjetnih”.
Kada je sve propalo, kada nema više države, kada Zeta 1496. pada, narod ima sami Crkvu i ima samo mošti koje su tu, može da ih cjeliva, dodirne.
“Nisu to samo opipljive mošti, one su i znak blagoslova Božijeg, donose čuda, iscjeljenje. Dakle, tu je čini mi se, dubinski korjen onoga što se gore ( na Lovćenu) dogodilo. Potresene su mošti svetitelja. Dakle, kada se taj događaj sagleda u jednoj dužoj istorijskoj perspektivi, koja nam je neophodna da bi razumijeli ovako nešto, mi vidimo dubinu i stepen ogrješenja koje su ljudi u vremenu bogoboračkog ateizma nekako osjetili”, kazao je Ković, podsjetivši na prvo rušenje kapele od strane austrougarske vojske 1916. i na Stjepana fon Sarkotića (Fon Lovćen), čija je “vražja” divizija prethodno harala po njegovoj Mačvi, a zatim došla da ruši Lovćen, uz pomoć još nekih naroda koji su naši susjedi, ili žive sa nama.
Spomenik koji su namjeravali da grade trebalo je, ističe Ković, da obznani veličinu Franca Jozefa, “a neki kažu i da je ista ruka srušila kapelu 1972. Neprijateljstvo prema srpskom narodu i neka vrsta simbioze kroz boljševičku ruku najbolje se vidi na Lovćenu”.
Ković podsjeća i da Skupština opštine Cetinje sprovodi svoju volju kada 1968. donosi odluku da se krene sa radovima na Lovćenu i uspijeva protiv cijele kulturne javnost Crne Gore, Beograda, poznatih imena evropske culture, u čemu je, kako navodi, opet Tito “prelomio” da tako bude.
“Sada kada gledate Dečane. Imate odluku Ustavnog suda tzv . Kosova, koji kaže vratite zemlju, ali opština Dečane ne da”, kaže Ković, iako još reaguju američki izaslanici, EU, Njemci, Englezi i ostali.
Smatra da je Tito u rušenju lovćenske kapele bio ključna ličnost, podsjećajući i na poznatu posjetu crnogorskih rukovodilaca njemu na Brionima 1970. kao i na odbijanje mitropolita Danila da priđe Rimokatoličkoj crkvi da primi uniju, o čemu je i o. Momo govorio, ubijeđen da je sve došlo “sa te strane”.
“Već tada je pokrenuta I ideja Crnogorske pravoslavne crkve, imamo otcjepljenje tzv. Makedonske crkve 1967. zatim 1968. pobunu na Kosovu, 1971. MASPOK, “hrvatsko proljeće”, da bi sve bilo “krunisano” rušenjem kapele i Ustavom Jugoslavije iz 1974. kojim je srpski narod isječen na komade”, kazao je Ković, predstavljajući širi kontekst događaja (skrivenu priču Jugoslavije).
Zaključio je da se otimanje nastavlja i danas, ali i da je ova generacija, braneći svetinje, dobro znala da je tu riječ i o Njegoševoj kapeli i o kosovskim svetinjama.
“Čini se da iskušenja tek dolaze, s obzirom na ono što se događa u Ukrajini i dokle može da dođe to konvertitstvo i problem kada se vrši identitetski eksperiment”, kazao je Ković, podsjetivši na riječi o. Moma u intervjuu Svetigori na Vidovdan 2018. godine: “Što misle Amerikanci, da će da vjekuju. Ničija nije gorela do zore. Mogu da dođu, ali će sramotni otići. Gore glavu srpski narode Boke kotorske, prošli su svi okupatori pa će proći i ovi”.
O umjetnicima raznih vjera i nacija, koji su svojim djelom digli glas protiv rušenja Njegoševe grobne crkve na Lovćenu, govorio je akademski slikar Veljko Mihajlović.
“Urednik časopisa “Umetnost” Lazar Trifunović je 1971. godine, broj 27-28 posvetio kapeli na Lovćenu. Ta knjiga se sastoji iz tri dijela i cijeli časopis se zove “Sudbina Lovćena od 1845. do 1981.” Prvi dio je “Sudbina Lovćena” od 1845. do 1950. Drugi dio je “Sumrak Lovćena” iI tu su dokumenta o onome što se sve događalo oko Opštine Cetinje i razne reakcije na to iz cijele Jugoslavije, iz Zagreba, Sarajeva, Beograda, strane štampe, francuske, italijanske, japanske… Poslednji dio “Lamento za pesnika” naslov je jedne slike Petra Lubarde koja je posvećena cijelom slučaju”, kaže Mihajlović.
U tom, posljednjem dijelu, su likovni i poetski prilozi slikara, pjesnika i književnika koji su na svoj način reagovali na sve što se dogodilo – na rušenje kapele.
“Čuli ste da je dio tih ilustracija, sticajem okolnosti na osvećenju crkve na Prčanju, donesen ocu Momu i završio u Riznici i to je sada pred vama, a. o autoritetu Lazara Trifunovića (profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu na katedri za istoriju umetnosti, predavao je modernu umjetnost) i njegovom ličnom integritetu ću pokušati da vam posvjedočim da dok je bio direktor Narodnog muzeja u Beogradu, stigao je dopis iz “maršalata” da se neke slike prebace tamo. On je imao petlju da odbije da da slike, sa pismom da je on tu da čuva nacionalno blago, a ne da ga izdaje. Prof. Trifunović je govorio i da ne dolazi u obzir da se dira Kapela, a da taj mauzolej mogu da stave bilo gdje, kod Biljarde … “, kazao je Mihajlović, podsjetivši da je Đorđe Trifunović (profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu i najveći je stručnjak za srednjovjekovne rukopise I književnost srpsku) , rođeni brat Lazara Trifunovića, sa Maticom srpskom – Društvom članova u Crnoj Gori i sa Službenim glasnikom , prije dvije godine priredio fototipsko izdanje, reprint časopisa “Umetnost” iz 1971. godine, broj 27-28”.
Prisutni u crkvi Sv. Nikole sinoć su bili u prilici da vide izložena djela: Radomira Reljića (slikar, prof . na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, akademik SANU), Miodraga Miće Popovića (slikar, likovni kritičar, pisac, filmski režiser i akademik SANU) , Mira Glavurtića ( završio Šumarski fakultet u Beogradu, ali se bavio slikarstvom I književnošću, jedan je od osnivača Medijale), Mladena Srbinovića ( slikar I professor na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, akademik SANU) i Petra Omčikusa (srpski slikar , akademik SANU).
U katalogu, koji je sinoć predstavljen, pored djela pomenutih slikara i teksta o. Moma “Na Lovćenu ništa (naročito) novo”, je i pjesma Matije Bećkovića “Grob na Lovćenu”, tekst Miodraga Pavlovića “Mrtav on zove da se penjemo”, tekst Dobrice Ćosića “Šta je za vas Njegoš”, pjesma Dušana Radovića “Veći grob za novu smrt”, pjesma Skendera Kulenovića “Ničija već moja” (Tarih za Lovćen), tekst Borislava Mihajlovića Mihiza “Obretenje glave vladike Rada”, tekst Meše Selimovića “Spomenik vlastodršcima kojima tragovi smrde nečovještvom”, pjesma Ivana B. Lalića “Njegoš na Lovćenu”, pjesma Stevana Raičkovića “Zapisi o grobu na lovćenu” i tekst Jovana Markuša “Blaženopočivši Momo Krivokapić, sagradio prvi hram po uzoru na razrušenu Njegoševu kapelu na Lovćenu”.
Predstavljen je i reljefni portret Njegoša koji je napravio Nebojša Mitrić (završio Akademiju primenjenih umetnosti u Beogradu; bio je vajar, slikar, graver, medaljer). Napravio je 150 reljefa posvećenih Njegošu, a br. tri je poklonjen Riznici Srpske pravoslavne crkve u Kotoru.
Na centralnom mjestu u crkvi bio je Njegošev krst, koji se takođe čuva u Riznici SPC Kotor, a prisutni su sinoć imali čast i da ga cjelivaju.
Sinoćnjem događaju u punoj crkvi prisustvovala je i predsjednica SO Kotor Maja Mršulja, potpredsjednik Opštine Kotor Siniša Kovačević i predsjednik Opštine Tivat Željko Komnenović.
Prof. Ljilja Čolan najavila je gostovanje u Kotoru prof. Dragana Milina 24. Maja, koji će govoriti na temu “Novi prevod Starog zavjeta”.
SPCO Kotor
