U crkvi Svetog Nikole na Žlijebima tradicionalno 17. jula parastosom đeneralu Dragoljubu Mihailoviću obilježena je sedamdeset sedma godišnjica ubistva Draže Mihailovića i sto pet godina mučeničkog stradanja svete carske porodice Romanov. Parastos je služio protojerej Nikola Todorović koji je u besjedi istakao:
„Dragoljub je svoj krst ponio, na krstu razapet i čekamo Vaskrsenje opštega suda tamo gdje će Bog razlučiti pravednike od grešnika mi vjerujemo i znamo da je on već postradao za života svoga tako što je odabrao kao car Lazar Carstvo nebesko ne carstvo zemaljsko: Mogo je Draža da se pokloni ovdašnjim okupatorima, mogo je da klekne na koljenima da moli za milost i za sebe i za rod srpski. Nije Draža to htio.
Znao je Draža da je svaka vlast pa i ta vlast bila privremena, da je svaka vlast ovozemaljska vlast koja ne služi Bogu živome a stradanje za Hrista sastradavanje sa njim, razapinjanje sa njim je upravo smisao našega života. Mi smo ovdje već koju godinu za redom. Meni je čast i radost da sa vama podjelim ovaj divni čas, ovaj divni susret sa Nikolajem svetim ali i sa Carem Nikolajem. Ne manja žrtva, ne manje sličnosti i ne manje logike zato što su obojica bili pravoslavni hrišćani, i Car Nikolaj u velikoj carskoj Rusiji pritisnut lažima, bremenima te Evrope tadašnjega svijeta, pritisnut ali ne ponižen. Na kraju nisu mogli ništa drugo da mu učine.
Mogli su samo život da oduzmu, i njemu i Carici i princezama i prinčevima, djeci nedužnoj. Ali to je mjera njihove moći, to je mjera njihovog dejstva i to je poraz vragu a sloboda pravednicima… Došlo je vrijeme poslednjih godina, mi smo ovdje, ja sam ovdje mislim desetu godinu zaredom ili jedanaestu pa znam da su bile ovdje policijske patrole da su bile televizije da nas uhvate za riječ da nas ovdje prozovu kako vi Srbi ljubite slobodu, odkud vama Srbima pravo da govorite istinu, odkud vama Srbima pravo da se klanjate Vaskrslom Gospodu, odkud vama Srbima pravo da kažete da je Draža bio veliki čovjek, Nego šta ćemo? Da lažemo i sebe, da lažemo svoje pretke. A kako ćemo stupiti pred Gospoda? Kako ćemo izaći pred Lazara, pred Obilića, pred Jugoviće? Kako ćemo doći pred naše očeve koji su postradali? Nego uzvišena čela i danas, evo koji dan 17. jul kada mnogi od nas ne smiju da kažu ko je bio Draža…
Bogu hvala nama se ovdje vratilo pamćenje, nama se ovdje vratio vid. Mi smo progledali duhovnim očima i vidimo zaista onako kako treba. U ruskom narodu koji je danas razapet u svojoj kijevskoj prestonici, tamo gdje je nastao ruski narod, ruska država carska. Tu ga ovaj svijet razapinje, kao i nas na svetom Kosovu i Metohiji. Daće Bog upravo ličnošću Draže Mihailovića, njegovih saboraca iz ovoga sela, iz svakoga sela. Nema porodice u srpskom narodu koja nije dala jednu žrtvu na strani četnika, onih koji su se borili za krst časni i slobodu zlatnu i vjeru pravoslavnu, tako će biti sigurno trijumfalna pobjeda dok god smo mi stameni i dok god nosimo krst svoj kako trebuje.
I biće opet carsko Kijevo, biće opet vraćena Kijevo pečerska lavra, da se vrati da se Bogu tamo uznose molitve. Isto u Pećkoj patrijaršiji, Gračanici i širom srpskoga Kosova i Metohije.“
