Njegovo Preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki G. Metodije služio je na praznik Prepodobnomučenice Paraskeve, u četvrtak 8. avgusta 2024. godine, Svetu Arhijerejsku Liturgiju u crkvi, posvećenoj Svetoj mati Paraskevi, u Gornjem Zaostru, kod Berana.
Preosvećenom Episkopu su sasluživali: protojerej Stefan Milovanović i jerej Milenko Ralević, uz molitveno učešće brojnog vjernog naroda, koji se tradicionalo sabira na praznik Svete mati Paraskeve u Gornjem Zaostru.
Riječju arhipastirske besjede obratio se Vladika Metodije, čestitajući današnji praznik i slavu hrama u ovom blagoslovenom mjestu.
„Da se Bogu pomolimo i da se satvori veće čudo nego što je čudo stvaranja svijeta. A koje je to čudo koje je veće od čuda stvaranja svega vidljivog i nevidljivog? To je čudo služenja svete Liturgije i svete evharistije na ovom mjestu, gdje su se hljeb i vino, ono što mi zemaljsko prinosimo kao predložene darove Hristu Bogu našem i Tvorcu, Ocu nebeskom i Duhu Svetom na dar, pretvaraju se u samo Tijelo i Krv Hristovu. To je veće čudo nego čudo nastajanja onoga što je stvoreno, jer ovdje među nama Hristos se ponovo obreo u zajednici Duha Svetog. To je veoma važno da znamo i da toga budemo svjesni, a onda iz te ljepote Božjeg prisustva uljepšaće se i naša duša i naš sabor i naš hram koji je u izgradnji. Sve će se uljepšati i dobiti onu vječnu i neprolaznu dimenziju višeg načina života, na onaj način života na koji smo prizvani od kad smo se rodili, pa do kad u grob siđemo i ostavimo ovo tijelo koje nosimo, fizičko, i u šta smo se ogrnuli i odemo u susret Ocu našem nebeskom“, kazao je Episkop Metodije, dodajući da pored raznih smrti koje čovjeka vrebaju u ovom životu, pa i od fizičke za koju se misli da je najstrašnija, Gospod je rekao da fizička i biološka smrt nije najstrašnija, da je ona vrata kroz koja čovjek treba da prođe.
„Najstrašnija je duhovna smrt, kada dušom poginemo, onda je nesretna naša sudbina vječna i nesretan je dan u koji smo se rodili i nastali na ovom svijetu. Zbog čega? Zato što smo iznevjerili ono za šta nas je Gospod naznačio. Okupljajući se ovdje na svetoj Liturgiji i sabirajući se oko Tijela i Krvi Hristove i Njime se pričešćujući, a uz to slušajući šta nam Gospod govori u Jevanđelju, razmišljajući o tome, tvoreći, čućemo, između ostalih riječi i onu koju nam je On je poručio, svima onima koji idu za Njim, a to znači svima nama sabranima ovdje: Onaj koji želi meni da sljeduje neka uzme krst svoj i neka ide za mnom. Šta znači uzeti krst svoj i ići za Hristom?“
„Krst u to vrijeme kad je On govorio to svojim učencima bio je strašni simbol stradanja i smrti i poniženja ljudskog. Kad se za nekog u to vrijeme kaže da uzme svoj krst to je značilo da mu je rimska imperija dala krst da nosi na kojeg će ga razapeti i na kojem će umrijeti na najvećim mukama. Gospod onda nastavlja, govoreći da oni koji Ga sljeduju budu spremni da prođu stradanja koja je prošao i On, a ako nas ta čaša u životu i mimoiđe, onda makar da budemo spremni da istrpimo sve nevolje, muke i nedaće, iskušenja, koje nam u ovom životu dođu Njega radi, jer On kaže: Ko sačuva život svoj, izgubiće ga, a ko izgubi život svoj mene radi, i Jevađelja, taj će ga sačuvati. Time je objasnio šta znači krsni i krsno-vaskrsni put idenja za Njim“, besjedio je Njegovo Preosveštenstvo.
Naveo je da su naši preci to znali i svi su išli tim putem, svi su smireno i krotko svoj krst nosili sa blagodarnošću i molitvom, s nadom na obećanje budućeg života.
„Ostajali su ljudi i bivali, ne samo vitezovi koji su bili ratnici i branili ono što je najsvetije i najvrednije što nam Bog daje, a to je slobodu, nego su postajali i vitezovi duha, postajali su svetitelji Božji, sveti Božji ljudi. Svi naši ratnici, zato se narod toliko veže uvijek za njihov lik, i cara Lazara, i Aleksandra Nevskog i sve one velike vojvode koji su u oslobodilačkim ratovima, i voždove, od Karađorđa u novije vrijeme, pa do Mišića, Stepe Stepanovića, Petra Bojovića i Radomira Putnika, volio ih je zato što su se bez šteđenja, bez razmišljanja i bez ustezanja davali bezrezervno i žrtvovali za svoj narod, za vjeru, za otadžbinu i za Crkvu svoju“.
„To su bili najplemenitiji ljudi našeg naroda, ne samo najškolovaniji te velike vojvode, nego su bili i najčestitiji, najpošteniji i najsvetiji ljudi. Kad su sve zemlje sa svojim narodom oslobodile od raznih tuđina i imperija, onda su se u doba mira povukli, jer su došli neki drugi ljudi, kojih u tim ratovima nigdje skoro da nije bilo, pa su zauzeli pojedine položaje i vlast i moć i sve ono što je srpski narod kao kredit sticao kod Gospoda, petsto godina robujući, govorio je Vladika Nikolaj, prosuli su sve ti tadašnji narodni prvaci za tih 20 godina“, rekao je Vladika Metodije.
Naveo je da su se velike vojvode povukle, a Radomir Putnik je umro u Nici 1917. godine u sred dešavanja Velikog rata. Po okončanju rata dugo godina su njegove kosti ostale tamo, niko se nije sjetio da ih prebaci u Srbiju i tek posle mnogo godina prenijeli su ih i sahranili na Novom groblju u Beogradu.
„Imena i slava tih velikih ratnika i vitezova je smetala ljudima koji su tada vladali, a onda se Stepa Stepanović vratio u svoj Čačak i mirno ostao do kraja svog života, razumijevao se u politiku, ali nije htio u to da se miješa, iako su ga zvali. Znao je ko su ti ljudi, čime se bave. Živojin Mišić je rano umro 1921. godine zato što je vidio kuda je sve krenulo. Molio je 1919. godine, još su austrijske trupe provaljivale koruškoj oblasti i silazile u današnju Sloveniju, a on nije ni pitao vladu, nego je s vojskom otišao, potukao ih do koljena i oslobodio te krajeve, pomogao Slovencima koji nisu mogli da se odupru. Onda su isti ti Slovenci, ti Austrijanci koji su u toj koruškoj oblasti bili, posle toga na nekom referendumu izglasali da pripadnu Austriji. Govorio je Živojin Mišić kralju Aleksandru regentu: Nemojte da se miješamo sa ovim ljudima kojima nije stalo do zajednice sa nama. Nećemo se dobro provesti, ne mogu nas očima vidjeti, imaju neke svoje skrivene namjere i interese. Nije dobro da to radimo, sve što smo ginuli i oslobađali svoj narod, biće uzalud ako ne zaokružimo svoju državu. Nije bio poslušan i umro je nesrećan, znajući u kom pravcu ide sve ono zbog čega su se borili“, naveo je Preosvećeni Episkop, dodavši da je Petar Bojović, koji je najduže do njih poživio, dao se 1941. godine kao starac na raspolaganje generalu Draži i Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini, i tadašnjoj Vladi koja je bila u izgnanstvu u Londonu da pomogne što bude mogao.
„Ali, pošto je bio u dubokoj starosti on je samo pokazivao svoju dobru volju i namjeru da bi ga 1944/45. godine nesrećni mladi komunisti pretukli i zlostavljali, a njegov mlađi sin koji ga je branio on je posle na deset godina teške robije bio osuđen, jer je oca branio. Otac, veliki vojvoda Petar je malo potom od posledica maltretiranja preminuo. Ti njihovi naslednici su bili, i Dragoljub Mihailović koji je okupio vojsku, to što je ostalo, kraljevu i dali su otpor fašistima. Pavle Đurišić, to dobro znate, podigao je ustanak protiv fašista ovdje, oslobodio je Berane; Bajo Stanišić je jurio Talijane do sred Albanije, pa mu rekli da se vrati, a oni koji su posle Drugog svjetskog rata zavladali ovim prostorima su ih anatemisali, prokazali i govorili sve ono što oni nisu bili da bi oblatili njihovo časno ime u narodu, da bi sve ono što je srpsko plemenito uništili, pa su četnike prikazivali, tu najplemenitiju vojsku, kraljevu vojsku, koja nije bila lumpenproletarijat, prikazivali ih, stvarali sliku kakvu je stvarao Broz, Kardelj i onaj Veljko, koji je snimao one filmove, kao krezube, masne koji drže kusture zarđale u zubima i prijete koga će od nejači da ubiju, sve ono što oni nisu bili“.
„Isti ti koji su ih takvima prikazivali napunili su sve jame ovdje po Crnoj Gori koje neke od njih ni danas nisu otvorene, niti su kosti mučeničke iz tih jama izvađene. Ali, pravda je tvoja, pravda vječna i riječ je tvoja istina, kaže se u molitvi Gospodu. Džaba su sve to, svih tih decenija radili. Ovdje u Crnoj Gori izgleda taj komunizam se najviše začaurio i oni koji su nasljednici ne onih komunističkih ideja o jedinstvu, nego srbofobije i srbomržnje, koji su imali namjeru da istrijebe i da slome srpski narod ovdje, da ga obezbože, da mu uzmu dušu i da ga ubiju duhovno, a da ga ostave biološki da živi pod nekim drugim imenima pod kakvim danas u ovim prostorima živi. Ali, ostalo je srpskog naroda, gdje je teklo i kapaće, velika je sila Božja i blagodat Njegova i, ako Bog da, svim tim velikim junacima, ne samo da se okupljamo, a to je na prvom mjestu, da služimo Liturgiju, da danima prije i posle ovog praznika, organizujemo neka predavanja, simposione, ugledne istoričare i akademike dovedemo, da govore narodu, ovom prostoru i ovoj zemlji ko su bili ti velikani koje mi danas pominjemo i za čiju dušu se danas Bogu molimo i pomen služimo i njih se sjećamo“, kazao je Vladika Metodije.
Spomenici, koji su se pokušali dići ovdje, u ono, po njegovim riječima, nevrijeme, da Bog da da se podignu tim velikim ljudima, a svim zločincima da se sudi.
„Mi smo čuli da se nekima, koji su djecu po Velici ubijali, da se slave po određenim prostorima Crne Gore i to nikome ne smeta, a ako se neki veliki iz našeg roda, koji se protiv fašista borio, koji je digao ustanak ovdje i koji je poginuo u Jasenovcu, strašno umoren, mučen i ubijen od ustaške ruke, njemu se pripisuje da je bio fašista, koji je sve dao za svoj narod. Zato treba ne samo da ih pominjemo, nego da to dobro o njima osvijetlimo, cijeli taj istorijski trenutak i vrijeme u kom su oni živjeli zbog nas, ne zbog njih, da bi mi razumjeli zašto to treba da radimo i da pratimo, u svemu idemo stazama i putem naših svetih predaka. Neka vam je ova divna slava na zdravlje i na spasenje, neka vas čuvaju molitve Prepodobnomučenice Paraskeve i naših divnih, svetih predaka, vojnika i vojskovođa, koje je narod uvijek najviše volio. Zato je narod naš uvijek volio vojsku, pa čak i u ono Titovo vrijeme. Kad vide vojnika, vole vojnika, jer vojnik sebe daje nepoštedno. I život svoj daje, a od te ljubavi veće nema, kao što je Gospod rekao, to je najveća zapovijest, da od te ljubavi veće nema da ko život svoj da za bližnjega svoga. Zato su oni nešto najljepše, najljepši cvijet srpskog naroda“.
„Bog vas blagoslovio i, u svjetlu ovoga o čemu smo govorili, da se tako sastajemo, da o njima pričamo, da pričamo drugim ljudima, ne samo da nas prozivaju i da forsiraju sliku o nama onakvu kakvu su stvarali Broz, Kardelj i Veljko Bulajić, nego onu istinsku, pravu velikih vojvoda kao što su i ove vojvode, koji su bili u Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini, bili istinski, pravi njihovi naslednici. Dragoljub Mihailović se borio na Drini protiv austrougarskih trupa, pod komandom Stepe i Mišića, kao mlad poručnik i dobio pohvalu jer nije bacio teški mitraljez, jer je trebao teškog naoružanja da se oslobode da bi odstupali, nego ga je sačuvao o donio do Albanije. To su najbolji bili oficiri i vojnici srpskog naroda, ali su naši dušmani stvarali sliku o njima kao o nekim najgorim zlotvorima i mračnjacima. A u stvari, oni su time što su njih blatili, ti nesretni ljudi, sakrivali i prikrivali mrak koji su oni u sebi nosili i koji su svuda oko sebe sijali i čiji trag smrdi nečovještvom i do dana današnjeg“, zaključio je Episkop budimljansko-nikšićki G. Metodije, poručivši da uvijek treba imati na umu „da smo poštovaoci i potomci najplemenitijih ljudi, najveće aristokratije ovog naroda, a ne bašibozuka“.
Po odsluženoj Liturgija izvršen je parastos nevino stradalim žrtvama i pripadnicima Jugoslovenske kraljevske vojske u Otadžbini u Drugom svjetskom ratu.
Osveštan i prelomljen slavski kolač, a zajedničarenje je nastavljeno uz trpezu ljubavi i prigodan program.
