U organizaciji sveštenog bratstva Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, večeras je u kripti Hrama, održano književno veče sa Nenadom Milkićem, mladim afirmisanim piscem.
Publika u Podgorici, upravo u podgoričkom Sabornom hramu imala je već priliku da upozna gospodina Nenada Milkića 2017. godine, kada je uoči tadašnje 18. godišnjice početka NATO agresije, održaćo predstavljanje knjige “Zov karaule“, koja je posvećena podvigu branilaca karaule Košare. Naime, ukupno 108 vojnika Vojske Jugoslavije poginulo je u ovom reonu tokom ratnih zbivanja, suočavajući se svakodnevno sa napadima nekoliko hiljada terorista OVK, tenkovskih jedinica regularne albanske vojske i NATO avijacije. Tada je o knjizi između ostalih učesnika govorio i svetopočivši Mitropolit crnogorski-primorski Amfilohije.
Uvodno slovo izgovorila je i sve prisutne pozdravila direktorica pljevaljske Narodne biblioteke “Stevan Samardžić” Bojana Đačić.
Kako ovog puta ističe, Nenad Milkić nadahnuće i istrajnost nalazi u jednoj polaznoj tački. Teme koje obrađuje za njega nose odgovornost za hiljade stradalnika, ali desetine hiljada njihovih potomaka. Nenad akcentuje da kada ne bi istrajao u zamišljenoj priči, osjećao bi se da je sve te ljude i duše izdao. Za njega je osjećaj izdaje nepodnošljiv i ne želi da ga okusi. Svoj dar koristi da kroz njega zauvijek u vremenu sačuva uzdahe majki, prazne poglede na zgarišta sopstvenih života, drhtave ruke koje pale svijeće i suze koje ih u istom trenu gase. Da nema riječi, ništa od toga ne bi mogao sačuvati.
Nenad, kao autor, pisac, svoj prozni imetak argumentovano potkrijepljuje istinom, toliko jasno i uvjerljivo, da nam ukazuje put do spoznanja jasenovačke, kosovsko- metohijske, sarajevske i krajiške golgote. On ne luta, već razvijava zlokobne magle koje su nam decenijama unazad bile spuštene na nekad jasan horizont. Književnim iskazom dokumentuje živo iskustvo srpskog naroda, reagujući na sve vrste laži, medijske malverzacije, projektovanu satanizaciju, bezobzirni progon istine, precizno ih imenujući i čisteći od obmana. Milkićeva umjetnička optika predstavlja sistematsko izlaganje u istoriji stradalnog srpskog naroda i služe kao kompleksni pregled, jer sve dok ćutimo istina o tragediji Srba ne može da doprijeti u svijet.
Bilo kakvo proučavanje istorije nije samo osuđivano od neprijatelja srpskog naroda, nego i od srpske inteligencije koja se molitvi ne okreće istoku, nego zapadu. O ovoj neiscrpnoj temi, iskreno, bolno i upozoravajuće piše Nenad Milkić, on sabira sav očaj, i sve vapaje, sve suze, i sve prigušene jecaje, sav čemer i jad, svaki vrisak i jauk, sve crne marame i crne barjake, sve grobove i grobnice, nastale u vrijeme krvave kuge devedesetih godina prošlog vijeka. Njegovo pripovjedanje nije upalo u zamku navijačkih želja, već je istina bezkompromisna vodilja kroz lavirint ljudskih duša i sudbina, takvih da ne postoji niko do te mjere maštovit da ih izmisli niti domisli, osim gole istine.
Svoj prvobitni „putopis“ pretvorio u potresno svjedočanstvo našeg vremena o srpskom narodu i njegovoj tragičnoj sudbini. Putujući od Jasenovca, Starog Broda, Sarajeva, republike Srpske Krajine preko Kosova i Metohije na kome je sve počelo, suočio se sa raspećem prošlim i sadašnjim.
Roman „Kosti“ je potresna i istinita priča, složena od golih činjenica, od zbivanja i svjedočenja o zbivanjima, o nespokojstvu srpskog naroda, o logorima i podrumima, o netrpeljivosti prema svemu srpskom, manifestovanoj kroz sva dozvoljena sredstva, sva zvjerstva, sve laži i nemoral svake vrste, o gradu u kojem više nije bilo života za Srbe. Pripovjedački, vjerodostojno, prikazuje složene ratne prilike u Sarajevu. Odlučno i hrabo obrađuje tematiku kojoj u savremenoj srpskoj književnosti još uvijek nije posvećena neophodna pažnja.
Milkićeva „Kolona“, daje nadu da istina ne može ostati sakrivena. Svoj plodonosan rad pretočio je u roman o Republici Srpskoj Krajini, zasnovan na povjerljivim istorijskim izvorima, različitog porijekla i karaktera, na svjedočanstvima preživjelih. Popis ove raznolike građe je autentičan, a sigurnost kojom je korišćen nepobitno potvrđuje izuzetnu upućenost autora u temu koju je analizirao i tumačio.
Nenad Milkić je rođen u Loznici. Djetinjstvo je proveo u Banji Koviljači. Sa suprugom Draganom živi u Malom Zvorniku. Završio je pravni fakultet i jedan je od rijetkih pravnika koji stoji na strani pravde. Nenad Milkić je autor sedam romana: „Zovem se Dunja“, trilogija „Mi smo branili Košare“, Distimija, četvoroknjižje „Pogrom“, za sada su objavljena dva romana „Kosti“ i „Kolona“, dok je treći u pripremi, kao i dvije knjige poezije: „Purpurne kiše“ i „Pevaj mi mama“. Dobitnik je niza književnih priznanja i za njega najveće nagrade za roman „Kosti“ nagrađen je Godišnjom nagradom Udruženja književnika Republike Srpske za najbolji roman u 2020. u kome je opisani stradanje sarajevskih Srba. Član je Udruženja književnika Republike Srpske, član Udruženja književnika Srbije, član MENSE.
Milkićevu književnu evoluciju najviše prožima i integriše sudbina Otadžbine. Nezaklonjena, nesigurna, vječno u procjepu između svjetova, u stalnoj borbi sa tuđinom i zlom domaćim. Srž slobode i tog srpskog, moralnog i duhovnog
podviga nalazi se u riječima Nenada Milkića: „Možda za tebe i tebi slične gore nema ništa. Možda. Ali za mene ima mnogo toga. Sveta zemlja i granica ispisana krvlju. Kosti koje su temelji države. Duhovi mrtve straže koji čuvaju Srbiju. Sve je to na Košarama. Tamo su čast, moral, poštenje, mladost i hrabrost jedne nacije.“
Svoju autentičnu karijeru gradi na pravdi, svjedočanstvom koje predstavlja izbrušeni dragulj, ovjekovječujući stradalnu sudbinu srpskog naroda. Nenad svoj prozni imetak argumentovano potkrepljuje istinom toliko jasno i uvjerljivo, da nam ukazuje put do spoznanja jasenovačke, kosovsko – metohijske, sarajevske i krajiške golgote. On ne luta, već razvejava zlokobne magle koje su nam decenijama unazad bile spuštene na nekad jasan horizont. U svom iskazu sabira živo iskustvo srpskog naroda, reagujući na sve vrste laži, medijske malverzacije, projektovanu satanizaciju, bezobzirni progon istine, precizno ih imenujući i čisteći od obmana. Sjeme koje je niklo iz pera Nenada Milkića je izraz originalnog proznog stvaralaštva koje je iznjedrilo jedno vrijeme. Ono je originalno ne samo po temama koje pisac bira i koje su izazov same po sebi, već i po činjenici, da iako čovjek osuđen na granice vremena i prostora, on ipak snagom duha uspjeva da granice prevaziđe.
Pripovjedanje Nenada Milkića nije upalo u zamku navijačkih želja, već je istina bezkompromisna vodilja kroz lavirint ljudskih duša i sudbina, takvih da ne postoji niko do te mjere maštovit da ih izmisli ili domisli, osim gole istine.
Milkićevi memoari, nastali su u nadi, da će ostaviti jedan dobar trag iz zlog vremena, da će se dovoljan broj ljudi bez obzira na naciju ili religiju, na profesiju, akademske titule i zvanične funkcije, osjetiti oslovljenim i motivisanim da saznaju, a potom i da dalje šire istorijsku istinu o velikim stradanjima, prevashodno u službi principa „nikad više“.
Boris Musić
