Eparhija mileševska, manastir Mileševa i Radio Mileševa proslavili su danas, 7. oktobra, toržestveno slavu – Svetog kralja Vladislava, koji je sagradio Mileševu, gdje je iz Trnova prenio mošti Svetog Save
Svetom arhijerejskom liturgijom u manastiru Mileševa načalstvovao je Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije, a sasluživali su Preosvećena gospoda episkopi: raško-prizrenski Teodosije, mileševski Atanasije i budimljansko-nikšićki Metodije, kao i arhimandrit Serafim (Kužić), protojerej-stavrofor Radomir Popović, arhimandrit Petar (Grujić), iguman Zosima (Despotović), protojerej Nikola Perković, jeromonah Savo (Vukajlović), đakon Bratislav Bogdanović, jerođakon Jakov (Ninković) i đakon Ivan Savić.
Na Liturgiji su pojali prizrenski bogoslovi.
Obraćajući se sabranima Preosvećeni Episkop Teodosije je poručio da je Sveto jevanđelje Gospodnje blaga vijest vjernicima kojom se spasavaju u ovom životu, slušajući riječ Gospodnju, živeći po njoj i spasavajući se.
“Prvo Jevanđelje, koje je Bog dao ljudima odmah poslije pada i izgnanja iz raja, jeste obećanje Božije o Spasitelju, o Mesiji koji će doći u ovaj svijet da spase paloga čovjeka, obećanje o sjemenu ženinom koje će stati na glavu zmiji i satrti našeg najvećeg neprijatelja – satanu. Potom Bog preko svojih pravednika i proroka, i svetih careva i svetih apostola, upućuje riječ svoju ljudima, zapovjest po kojoj treba da živimo ovaj prolazni zemaljski život, da bi tom riječju, ispunjenjem, naslijedili Carstvo Hristovo – Carstvo nebesko.”
Gospod se nama ljudima otkriva u onoj mjeri koliko mi možemo da primimo Njega, a to zavisi, kako je kazao vladika, od nas samih, od našega života. Podsjeća da je bilo svetih ljudi, proroka, kao što je prorok Mojsije, kome je Gospod preko arhangela Gavrila otkrio sve tajne o stvaranju svijeta i sve što se dešavalo do njega, riječ Božiju koju je on zapisao i predao ljudima.
“Bog nam se otkriva onoliko koliko je to potrebno da bi spasonosno vjerovali u Njega i da bi se spasili. Gospod nam se najviše otkriva kroz Sveto jevanđelje u kojem se naziva Hljebom života, Svjetlošću svijeta, Vodom živom, sve ono što je neophodno čovjeku ne samo da bi živio ovaj prolazni život nego da bi ovim životom naslijedio i kupio Carstvo nebesko”, besjedio je Episkop raško-prizrenski.
Podsjetio je da Gospod sebe naziva i dobrim pastirom, a učitelje jevrejske, književnike, fariseje, najamnicima. Dobar pastir polaže život svoj za ovce svoje, zato što služi svome stadu, a najamnik vidjeći vuka ostavlja stado i bježi, i Gospod je rekao za sebe da je došao u ovaj svijet da služi, ne da Mu služe, da posluži našemu spasenju:
“To je ono obećanje o Mesiji koji će sebe žrtvovati na krstu da bi iskupio čovjeka, da bi mu otvorio ponovo vrata Raja i da bi čovjek mogao da povrati onaj uprljani, izgubljeni lik Božiji kakvim ga je Gospod stvorio bogolikim, a on je grijehom pao, izgubio taj lik Božiji.”
Dalje je istakao da je Gospod Isus Hristos, dobar pastir, uvijek bio uzor za sve pastire, učitelje u Crkvi Božijoj. Naš Sveti Sava, čije je grobno mjesto u Mileševi, i drugi vladari iz dinastije Nemanjića, među njima Sveti kralj Vladislav koji je podigao ovu crkvu, ustrojio ovo sveto opštežiće i ostavio kao svoju zadužbinu rodu svome, bili su dobri pastiri i učitelji u rodu našemu.
“Ugledali su se na Hrista, oni su dobrotom i milošću bili slični Hristu i činili su ona djela koja je Gospod činio ovdje na zemlji, ne sobom nego silom Božijom, koju im je Gospod predao jer su bili otvoreni za Njega. Gospod se uselio u srce i dušu njihovu, u biće njihovo. Sveti Sava, dobri pastir srpskog naroda, vodio je svoj narod kao arhiepiskop i učitelj, prvosveštenik u Crkvi našoj i postao primjer ostalima kako se vodi narod”, kazao je vladika Teodosije, objasnivši da svi treba da služimo narodu onako kako je Gospod služio i služi u Crkvi i da sav naš prinos Gospodu jeste u smirenju, ljubavi kako bi Gospod primio našu žrtvu.
Naglasio je da nije lako ići putem Gospodnjim te da onaj koji hoće da ide za Gospodom ne može da bude sebičan, samoljubiv, kao što su najamnici koji se nazivaju učiteljima, vladarima. Onaj koji hoće da ide za Gospodom treba da se preda volji Božjoj i da nema svoju volju nego da Gospod živi i dela u njemu, jer koliko god da smo jaki ni najmanji teret ne možemo sami iznijeti u ovom životu, a kamoli teret narodni. Ali, poručio je, ako sve svoje brige i probleme, iskušenja, sa kojima se suočavamo predamo Gospodu sa nadom u Boga da će nam pomoći, Gospod nas neće ostaviti.
“I mi danas Srbi, pravoslavci, koji se nalazimo, rekao bih, u najvećoj opasnosti ne samo na Kosovu i Metohiji, ne samo gdje se stradalo i strada, nego svuda, treba da čujemo riječ Hristovu i da uzmemo jaram Hristov na sebe, a ne tuđi jaram. Mnogi obećavaju pomoć, izbavljenje, ali izbavljenje je samo od Gospoda, mnogi koji su obećavali, slagali su. I narodi su mnogi prevareni, ali oni koji su poput Svetog Save i njegovog oca Svetog Nemanje, i svih vladara u rodu našem, koji su sebe predali Gospodu i smireno se Njemu molili, tražili pomoć, nisu bili postiđeni”, rekao je vladika i objasnio da zato naš narod traje do današnjeg dana i trajaće uz Božiju pomoć.
Na kraju čestitajući praznik pomolio se Gospodu da osvešta sve nas i ovu svetu obitelj koja sija kao svijeća svima ne samo u ovoj Eparhiji nego svuda gdje su vjerni:
“Neka bi nas Gospod ukrijepio da se ne postidimo pred Njim, da i mi danas iz izabranoga Božjega roda srpskoga budemo učenici Božiji, stado Hristovo, poslušno, predano svome pastiru, kao što je to bio Sveti Sava i svi koji su njemu sledovali. Ako tako budemo živjeli, slušali riječ Božiju, ispunjavali je onda ćemo zaista ovim životom naslijediti život vječni”, zaključio je Njegovo preosveštenstvo Episkop raško-prizrenski g. Teodosije.
Na kraju Svete liturgije pošto je osveštan i prerezan slavski kolač, sabranju se obratio Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije koji je istakao da danas proslavljamo Sv. kralja Vladislava, ktitora manastira Mileševe, ali da proslavljamo i Sv. Stefana Prvovjenčanog, Sv. Simona monaha studeničkog, Prepodobnoga Davida, ktitora manastira Davidovice, i da u ovome prazniku imamo mnogo istorije, lijepih sjećanja na naše velike pretke. Podsjetio je da je Sveti kralj Vladislav učinio mnogo toga za vrijeme svoje kratke vladavine, ali da je ponajviše poznat kao ktitor manastira Mileševe i kao sinovac Svetoga Save, koji je prenio njegove Svete mošti iz Trnova u manastir Mileševu.
„To nije bilo lako sve izdejstvovati, nije bilo lako ni putovati, a kamoli to dogovoriti sa Bugarskom crkvom i bugarskim vlastima u to vrijeme. Ali ono što karakteriše ovog Svetog kralja je očigledno smirenost i nije mu bilo najvažnije da vlada nego da Bogu ugodi i da smjesti Boga živoga u svoje srce. To se vidi kako je ovu svetinju gradio, kako je ukrašavao, kako je predano radio da ova svetinja traje vjekovima i da nas obasjava svojom slavom, da nas preporađa svojom ljepotom. Koliko je bio odan svome rodu i Crkvi vidi se po tome što je učinio sve da prenese Svete mošti Svetoga Save i da ih položi ovdje u njegovu i Savinu zadužbinu”, besjedio je Mitropolit Joanikije i objasnio da je očigledno da se gradeći ovu zadužbinu mnogo savjetovao sa Svetim Savom.
Naglasio je da se vidi da je Sveti kralj Vladislav bio Božiji čovjek i po tome što se lako povukao sa vlasti kada je bilo jasno da njegov mlađi brat može više da učini za državu, jer su takve bile prilike. Nakon povlačenja sa vlasti živio je u pobožnosti, molitvi, postu, ugađajući Gospodu, čineći i dalje za svoj narod sve što je mogao učiniti, pomažući svome mlađem bratu kralju Urošu, ktitoru manastira Sopoćana.
“Dakle nije mu vlast bila najvažnija, najvažnije mu je bilo da ugodi Gospodu, da smjesti Boga živoga u svoje srce, da mu On bude život, da Njime djeluje, da se s Njime sjedinjuje i da tako Bogu ugađa. Zato njegov lik, i kao ktitora i kao Božijeg ugodnika, svijetli nama svima, a manastir Mileševa koji je on podigao, nosi duboko pamćenje. Ovaj manastir je simbol ne samo našega pamćenja istorije, nego i stvaranja i blistave kulture, koju smo imali u srednjem vijeku, ali smo tu kulturu unaprijeđivali, čak i u tursko doba, pa je ovdje bila i čuvena mileševska štamparija. Sve to što su kasnije radili ovdje monasi, pregaoci i narodni prvaci, sve je to bio duh Nemanjića”, rekao je Mitropolit crnogorsko-primorski, dodavši da toga duha graditeljskog i stvaralačkog, požrtvovanja ima i dan danas u našem narodu.
Visokopreosvećeni Mitropolit je ukazao na to da iako je ova svetinja mnogo stradala, ovo što je ostalo pokazuje da smo narod kulture, duhovnosti, narod koji je stvarao i kada je bila sloboda i kada smo živjeli u slavi i bogatstvu, i kada smo živjeli siromašno u ropstvu. Ali se nikada nismo pokorili, ni predali nego smo pjevali o slobodi, o Kosovu, čuvali sjećanja, i hvala Bogu oslobodili se:
“Imamo i dan danas dosta teškoća. Naš vladika Teodosije nosi veliki krst i trpi i strada zajedno sa srpskim narodom na KiM, čuvajući svetinje, ali očigledno i Bog miluje Kosovu i Metohiju, i vladiku i sveštenstvo, i monaštvo i vjerni narod.”
Naglasio je da je ružno kad pojedini govore da nema više naroda na KiM i poručio da ga ima, hvala Bogu.
“Imamo svetinje, imamo još dosta vjernoga naroda koji je ostao, nećemo se prebrojavati, ali dokle su tamo naše svetinje, dokle one poju, i dokle narod u njih dolazi živo je Kosovo i Metohija. I svi mi kada odemo da se poklonimo svetinjama na KiM, da odslužimo službu, da se vidimo sa našim raspetim narodom, sa omladinom, sa djecom. Svi se mi ohrabrimo njihovom vjerom, hrabrošću i trpeljivošću, ali optimizmom životnim”, kazao je i iznio zapažanje blaženopočivšeg vladike Atanasija (Jevtića) da ćemo na Kosovu i Metohiji rijetko sresti depresivnog čovjeka, dok je po gradovima svaki treći depresivan.
Na kraju svog arhipastirskog slova Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije je čestitao slavu Preosvećenom vladici Atanasiju, igumaniji i sestrama ove svete obitelji, narodu, naglašavajući da ova velika i slavna zadužbina objedinjuje naš narod sa svih krajeva:
“Ko god dođe u manastir Mileševu osjeća se povlašćenim, posebno mi danas koji smo se ovdje sabrali na ktitorsku slavu, da se poklonimo i grobu Sv. Save i grobu Sv. kralja Vladislava. Da se nadahnemo duhom Nemanjića i da se oplemenimo ljepotom i svetinjom manastira Mileševe. Neka bude srećan praznik, ktitorska slava, našem vladici mnogo snage i poleta, da obnavlja narod duhovno.”
Nakon Svete službe Božije osveštan je manastirski novoizgrađeni konak, a potom je upriličen bogat kulturno-umjetnički program i trpeza ljubavi.
Vesna Dević
Foto: Željko Drašković
