Knjiga „Nije bilo uzaludno“, prof. dr Milovana Bojića promovisana je sinoć, 18. juna 2025. godine, u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici.
O knjizi su govorili: Njegovo viskopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije, Manojlo Manjo Vukotić, izdavač, Slavenko Terzić, akademik, Bećir Vuković, književnik, dr Aleksandar Saša Radović, direktor Kliničkog centra Crne Gore, Vojin Ćetković, glumac i prof. dr Milovan Bojić, autor.
„Nije bilo uzaludno“ je autobiografska knjiga dr Milovana Bojića. Od djetinjstva u Lipovu kod Kolašina do dolaska u nepozanti velegrad… Od studija medicine, do politike… Od haških pacijenata Miloševića i Šešelja, do izgradnje Instituta „Dedinje“ koji je izrastao u jednu od najpoznatijih bolnica za srce u svijetu.
Ova knjiga je iskreno, poučno svjedočenje profesora dr Milovana Bojića, jer je na rešetu sjećanja prosijao svoj uzbudljivi višedecenijski život.
Protojerej mr Predrag Šćepanović je otvorio veče pozdravljajući Visokopreosvećenog Mitropolita Joanikija, dr Bojića i druge ugledne goste, uključujući predstavnike diplomatskog kora iz Srbije i Crne Gore. Citirao je izreku o ljudskoj sreći koja potrebuje samo hljeb, slobodu govora i knjige – elemente koji odražavaju životnu filosofiju Milovana Bojića. Predstavio je Bojića kao nekoga ko se od pastira u Lipovu, uzdigao do poznatog ljekara koji je pomogao mnogim ljudima.
Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije je blagoslovio ovo veče, rekavši kako Gospod daruje djecu mnogim darovima, poput inteligencije i kreativne energije. Napomenuo je da korice knjige prikazuju Bojića upravo kao dijete sa očima koje mogu „da obuhvate cio kosmos“. Pohvalio ga je što je razvio svoje Bogom dane talente ne samo za sebe, već i za dobrobit svog naroda, domovine i Crkve. Mitropolit je istakao Bojićevo odlično obrazovanje, naučna i politička dostignuća, kao i njegovu vještinu govornika sa fotografskim pamćenjem.
U nastavku svog obraćanja Mitropolit Joanikije je primijetio da prof. dr Milovan Bojić nije bio samo uspješan i voljen, već se u životu i radu suočio i sa značajnim protivljenjem visokih autoriteta u nauci i politici. Pohvalio je njegovu sposobnost da prevaziđe izazove kroz istinu, dobrotu i oproštaj, često pretvarajući protivnike u prijatelje i saradnike, kao i Bojićev humanitarni rad, spasavanje mnogih života bez obzira na to ko su oni bili, i njegovu ulogu crkvenog dobrotvora, izgradnju dvije crkve u Lipovu i doprinos izgradnji treće.
Moderator prota Predrag Šćepanović predstavio je g. Manojla Manja Vukotića, izdavača Bojićeve knjige, preko izdavačke kuće – „Vukotić Medije“, opisujući ga kao nekoga ko je dao značajan doprinos novinarstvu i izdavaštvu u Srbiji i Crnoj Gori.
Manojlo Manjo Vukotić je govorio o jedinstvenoj prirodi Bojićeve autobiografije, napominjući da za razliku od mnogih autobiografija gdje je autor glavni lik, u ovoj knjizi glavni lik je srce – srce pacijenata, hirurga i medicinskih timova. Opisao je Bojićevo putovanje od Lipova, preko obrazovanja u Norveškoj, gdje je radio kao čistač toaleta dok je studirao, do toga da postane pionir kardiohirurga u Srbiji. Vukotić je detaljno opisao Bojićevu odlučnost da obavlja transplantacije srca u Srbiji uprkos mnogim protivljenjima i njegovo stvaranje Instituta „Dedinje“ kao kardiološkog centra svjetske klase.
Vukotić je nastavio opisujući Bojićevu istrajnost kroz brojne političke prepreke, uključujući i njegovu viziju o izgradnji „Dedinja 2“ (drugog kardiološkog instituta) koja je u početku odbijena. Pomenuo je kako je Bojić bio politički marginalizovan nakon revolucije u Srbiji 5. oktobra 2000. godine, ali se na kraju vratio da završi svoju viziju. Napomenuo je da se Bojić suočio sa 792 ispitivanja, 112 sudskih ročišta i 19 tužilaca tokom 15 godina, ali nikada nije osuđen ni za kakvo krivično djelo.
Akademik Terzić, istoričar iz Pljevalja i član Srpske i Ruske akademije nauka i umjetnosti, opisao je knjigu kao svjedočanstvo čovjeka sa osjećajem misije od ranog djetinjstva. Pratio je Bojićev put od studiranja u Beogradu do postajanja šefa kardiovaskularne klinike na Dedinju 1992. godine. Terzić je napomenuo da knjiga služi kao istorijski izvor sa vrijednim svjedočanstvima o ličnostima poput Milovana Đilasa, Draže Markovića, Slobodana Miloševića i Mitropolita Amfilohija. Istakao je Bojićeve izveštaje o NATO agresiji 1999. godine i puču 5. oktobra 2000. godine u Beogradu.
Terzić je takođe govorio i o Bojićevom kratkom mandatu kao ministra zdravlja Srbije, tokom kojeg je pokušao da reformiše zdravstveni sistem, zahtijevajući od ljekara da biraju između rada u javnim i privatnim ustanovama. Detaljno je iznio Bojićev izvještaj o događajima od 5. oktobra 2000. godine, uključujući i njegov razgovor sa Miloševićem te večeri. Akademik je svoje slovo zaključio time da je Bojićev progon, nakon političkih promjena, trajao 15 godina, sa brojnim ispitivanjima i sudskim ročištima, ali je završen bez ikakvih osuđujućih presuda.
Vojin Ćetković, poznati srpski glumac, iz knjige „Nije bilo uzaludno“ je pročitao odlomak, koji opisuje kako je Bojić pronašao potencijalnog donatora organa u Novom Sadu u julu 1995. godine. Priča je detaljno opisala njegovu odlučnost da pronađe priložnika, provalu u bolnički vešeraj, kako bi se sa kolegom prerušio u osoblje, da bi ušao u odjeljenje intenzivne njege. To je dovelo do prve uspješne trostruke transplantacije srca, jetre i pankreasa u Srbiji 11. jula 1995. godine.
Bećir Vuković, pjesnik, urednik časopisa „Srpski jug“ i prijatelj iz djetinjstva Milovana Bojića je analizirao nekoliko formativnih segmenata iz Bojićeve knjige. Opisao je arhitipsku scenu iz djetinjstva u kojoj mladi Milovan susreće Ćira Radovića (oca budućeg Mitropolita Amfilohija) kako jaše konja kroz snijeg, da bi proslavio crkveni praznik tokom komunističkog vremena. Vuković je to protumačio kao moralni kompas za Bojićev život. Takođe je govorio i o njegovoj odluci da studira medicinu umjesto književnosti na očev nagovor, kao i o smjeloj interakciji sa Slobodanom Miloševićem, gdje mu je Bojić predložio da sredi zapušteni grob svog oca.
Dr Aleksandar Radović, direktor Kliničkog centra Crne Gore i kardiohirurg, govorio je o pionirskom radu dr Bojića u uspostavljanju transplantacije u Institutu „Dedinje“ 1992. godine. Opisao je kako je on preuzeo zatvoreni objekat i transformisao ga u kardiološki centar svjetske klase uprkos brojnim izazovima. Radović je detaljno opisao Bojićevu odlučnost da obavlja transplantacije srca u Srbiji, uključujući njegovu kontroverznu kupovinu 300 svinja za hiruršku praksu i regrutovanje najboljih medicinskih specijalista iz cijele Srbije i inostranstva.
U nastavku, dr Radović je podijelio svoje lično iskustvo sa kolegom, opisujući kako mu je Bojić pomogao da unaprijedi svoje medicinsko obrazovanje. Napomenuo je da čak i šest godina nakon što je on napustio Institut „Dedinje“, osoblje i dalje svakodnevno govorilo o njemu – neki sa strahom, neki sa ljubavlju. Radović je istakao Bojićevo međunarodno priznanje, uključujući susret sa Dentonom Kulijem, prvim uspješnim hirurgom za transplantaciju srca na svijetu. Svoje obraćanje je zaključio nadom da će se u Crnoj Gori razviti programi transplantacije, inspirisani Bojićevim dostignućima.
Autor knjige dr Milovan Bojić se zahvalio uvaženim gostima i svima na pažnji, objasnivši da je napisao knjigu ne da bi proslavio sebe, već da bi pokazao kako neko njegovog porijekla može, kroz okolnosti, doći do pozicije da utiče na događaje. Razmišljao je o značenju života, navodeći da život nisu dani koji prolaze, već dani koje pamtimo, ne roman koji nam se dešava, već onaj koji sami pišemo. Naglasio je da tragedija života nije smrt, već ono što umire u nama dok smo živi – čast, dostojanstvo i poštenje.
Dr Bojić je podijelio svoju medicinsku filozofiju, citirajući Tolstoja da osjećaj bola čini čovjeka – čovjekom, ali osjećaj tuđeg bola, čini ga dvostruko čovjekom. Naglasio je da je tokom cijele karijere davao prednost pacijentima, nikada ne iskorišćavajući njihovu patnju za materijalnu dobit. Opisao je kako čak i sada dolazi na posao u 4 ujutru i lično se bavi žalbama pacijenata. Bojić je naglasio važnost znanja i kontinuiranog učenja u medicini, napominjući da neznanje može biti smrtonosno.
U svom zaključku, prof. dr Milovan Bojić se osvrnuo na to zašto njegova knjiga nosi naslov „Nije bilo uzalud“. Naveo je dostignuća poput izvođenja prvih uspješnih transplantacija u Srbiji tokom međunarodnih sankcija 1995. godine, izgradnje kardioloških centara na Dedinju uprkos osporavanjima i protivljenjima, uvođenja 37 novih medicinskih procedura u srpsko zdravstvo i formiranja briljantnog naučnog tima. Bojić je istakao svoju filosofiju odgovaranja na mržnju dobrotom i zahvalio se svima na prisustvu, posebno odajući priznanje blaženopočivšem Mitropolitu Amfilohiju.
Tekst: Boris Musić
Foto: Željko Drašković
