Svaki grad ima svoje žitelje na kojima stoji kao na stubovima. Jedan od takvih „šipova“ Bara je i na ovogodišnji Trojčindan upokojeni Petar Peko Šoć. Bog je Peka Šoća obdario dugom brojanicom godina zemaljskog života u kojima je stekao poštovanje svojih sugrađana, osobiti ugled, ali i doživio velika porodična stradanja, i u mladosti i u starosti.
Pekova riječ bila je svojevrsno blago. Bio je izvanredan poznavalac prošlosti Bara, ne samo istorijskih događaja nego i ljudskih sudbina, posebno u posljednjem vijeku, kojima je bio i svjedok. Njegovu riječ rado je slušao i mitropolit Amfilohije, koji ga je posjećivao u njegovom domu. Njegova ljubav prema ljudima bogato je plodila uznošenjem dobrog u njima, na uštrb nevaljalog, što je bio recept kultnog barskog suživota naroda tri vjere kojem je on bio svim svojim bićem posvećen.
Peko Šoć rođen je 1928. godine u Ulcinju. Odrastao je u Starom Baru gdje je završio osnovnu školu i nižu gimnaziju. Kada su mu u ratu koji je uslijedio u logore internirani otac, brat i sestra, ostao je sam sa bolesnom majkom i čuvao je tuđu stoku i radio za nadnicu. Bilo mu je samo 16 godina kada je postao ratni vojni invalid, nakon što je 1944. godine sa partizanskom vojskom otišao u rat.
Radni vijek proveo je u prosvjeti, prvo u Bosni a potom u Baru. Bio je direktor više školskih ustanova, a u barskoj gimnaziji predavao je folosofiju.
Kao što je njegov dugi život ovoga vijeka bio ispunjen širokom lepezom interesovanja, takav je bio i njegov literalni opus: pisao je od romana i istoriografskog štiva do poezije za djecu. Objavio je romane: „Ognjišta pod spilama“ i „Starobarskom kaldrmom“, zbirku pesama „Poj divljega nara“, knjige za djecu „Zov djetinjstva“, „Pčelinjak u stijeni“, „Pjesmice iz korpice“ i monografiju „Manastir Ribnjak“. Peko Šoć bio je prvi predsjednik Odbora za gradnju Sabornog hrama Svetog Jovana Vladimira u Baru.
Protojerej Jovan Plamenac
