U sjećanje na Patrijarha srpskog Pavla (1914-2020), danas, 15. novembra 2020. ljeta Gospodnjeg kada se navršava jedanaest godina od njegovog upokojenja, donosimo intervju sa tadašnjim arhimandritom i namjesnikom Cetinjskog manastira Metodijem (danas vladikom dioklijskim), koji je bio uz Patrijarha poslednje dvije godine njegovog života. Intervuju koji je 2014. godine, na stogodišnjicu od rođenja blažene uspomene Patrijarha Pavla, objavio časopis “Svetigora” prenosimo u cjelosti:

Oče pomaže Bog i blagoslovite!

Pamtim te dane kada ste se Vi pripremali da putujete u Beograd na novo poslušanje našoj Svetoj crkvi, odnosno da budete, može se reći, kelejnik Njegovoj svetosti. Moram ovako kroz šalu sada da Vam ispovjedim da smo svi mi koji smo Vas poznavali bili onako po crnogorski ponosni, što eto pored svih otaca i monaha ipak jedan naš cetinjski kaluđer ide u Beograd da pazi Patrijarha. Kako ste se Vi osjećali? S obzirom na duhovni portret Patrijarha, smjelo ću Vas pitati ko je koga pazio?

U šali ću i ja Vama reći, u vezi sa tim „pamtim te dane“, podsjetili ste me na onu pjesmu Neleta Karajlića sa njegovog prvog albuma u kojoj kaže: „Pamtim to kao da je bilo danas kad je babo Atif ot`šo od nas, u ruci mu piva, a za reverom znaćka FK Saraj`vo…“, ali ja sam se ipak vratio na Cetinje za razliku od babe Atifa koji se nije vratio ni posle trinaest bajrama. Zbijali su sa mnom šalu da ću da se vratim posle pedeset godina, ostario, obezubio, poguren i sa štapom, i da ću drhtavim glasom na pitanje koje mi postavljaju: „Kako je Patrijarh?“, odgovarati: „Patrijarh se oporavio!“. Sve su mi govorili da će on mene sahraniti, pozivajući se na njegov odgovor na moje pitanje, ko će ga paziti kada ja umrem, gdje on reče: „Ništa ti ne brini, samo umri, naći će se već neko!“.

Za taj naš crnogorski ponos mi nemojte pričati jer se mi Crnogorci ponosimo i kada vrapca među sokolove pošaljemo i glistu među ljute guje. Da nemamo tu crtu našega karaktera ne bismo ni opstali između Scile i Haribde. Na pamet mi nije palo da će Patrijarhov posljednji podvig, posle svih dotadašnjih koji su ga pratili kroz cio njegov život, biti da sa mnom, cetinjskim kaluđerom, završi svoj zemaljski put. No, istina je, vječno sam blagodaran Bogu što me je udostojio tog vremena od dvije i po godine koje sam podijelio s njim, koje je prošlo kao jedan trenutak koji je umnogome i uveliko djelovao na mene, onda onoliko koliko sam od njega odmah znao i mogao osjetiti, danas ono što od tog trenutka mogu da nosim i umijem da primim.

Kako je izgledao jedan vaš zajednički proveden dan, mislim na one dane kada bi Patrijarh bivao svježiji, odmorniji?

Šta može da ti kaže planinar kome se desilo da se jednom u životu, od hiljada drugih planinara kojima se to nije desilo, popne na krov svijeta, osim da ti kaže da je bio na osam hiljada i kusur metara, da je na najvišoj tački na planeti, da je cio svijet pod njegovim nogama, a ipak njegovo ushićenje, ispunjenost, sreću i zadovoljstvo nam nikad ne može prenijeti. Ja vam mogu pričati kad smo mi ustajali, kad smo jeli, kad smo se molili, u koje doba smo koga primali, ali ono što se dešavalo među nama i u mojoj duši o tome ja mogu samo da razmišljam i time da živim cio moj život. Sve ostalo što bih vam ispričao samo bih banalizovao i degradirao osjećanja planinara koji stoji na Mont Everestu. Taj planinar tada slobodno može u penziju jer ne postoji više nijedan vrh na ovoj zemlji koji bi ga mogao privući i na koji bi želio da se uspne i sa kog da pogleda svijet. Ja sam svjestan da sam bio posljednji čovjek u njegovom životu, a koji sam njemu najmanje trebao, i sve što se desilo između nas dvojice u to vrijeme, sve se desilo samo zbog mene. On je imao potpunu njegu i pažnju od osoblja ustanove u kojoj smo najveći dio vremena nas dvojica proveli.

Vjerujem da ste za dvije godine, koliko ste proveli uz Patrijarha Pavla, stekli puno utisaka o njegovoj ličnosti. Postoji li nešto što i danas posebno pamtite i osjećate kao njegov blagoslov?

Šta može crv koji se nalazi pod kopitom najplemenitijeg konja znati o njemu i njegovoj plemenitosti. Može samo znati ono što mu drugi o tom plemenitom biću kažu i da on jadan u tom trenutku bude ponosan što se baš tu nalazi, a ne u trulom panju. Mnoge su knjige o Patrijarhu izašle umnih i iskustvenih ljudi, a mislim da će najznačajnija biti, ili već jeste, knjiga vladike Davida kruševačkog koji ga je cio svoj život sustopice pratio, od Kosova do beogradskih dana. A tu su i prota Radič, čuveni Miroslav Rakonjac i mnogi drugi koji bi puno bolje i potpunije odgovorili na ovo Vaše pitanje.

Od svih nebrojenih darova i vrlina njegove ličnosti koje sam ja, neiskusan u svemu tome, u njemu vidio i naslutio, šta god da sad proberem, bojim se nešto ću izostaviti i ogriješiti se. Isto tako ću pogriješiti i ako počnem da nabrajam šta sve u njemu, a što je od svijeta i rugobe, nijesam vidio. Ali ću svakako pomenuti ono što on nije imao, a u čemu smo mi danas duboko ogrezli – iracionalne slobode, otpadništvo od Boga, egoističko samopotvrđivanje, otuđenje i laž. Teško se ovdje zaustaviti i teško je pobrojati sve one bučne i izvikane sinonime pod maskama ovih ljudskih padova, a na koje nas kao tekovine civilizacije neprestano pozivaju mediji i svijet. Osvrnimo se samo na živote i vrijednosti naših predaka i istoriju cijelog humanog i oboženog svijeta. Život može i mora biti lijep i dostojan čovjeka i Boga.

Tokom boravka na VMA stekli ste i nova poznanstva, nove prijatelje. Ko je bio Patrijarh Pavle u očima običnih ljudi (možda i duhovno neprosvećenih), medicinskog osoblja, sestara, tehničara koji su se brinuli o njegovom zdravlju?

Ja sam mislio da sam duhovno prosvećen sve dok nisam došao na VMA među te „duhovno neprosvećene“ ljude koji su mi svojim životom, a ne pričom, održali lekciju iz hrišćanske ljubavi i požrtvovanja. Ovdje mislim i na medicinsko osoblje i na pacijente. A kako je Patrijarh uticao na ljude, pa i sami znate da je njega blaženopočivši moskovski Patrijarh Aleksej II, za razliku od drugih crkvenih velikodostojnika, dočekivao na moskovskom aerodromu, a ne u svojoj patrijaraškoj rezidenciji. I da je danas aktuelni Patrijarh moskovski Kiril služio pomen na njegovom grobu povodom godišnjice upokojenja. Kao što se vrijeme u istoriji mjeri do Hrista i po Hristu, tako se i vrijeme na VMA mjerilo do Patrijarha Pavla i posle njega. VMA do Patrijarha Pavla je bio samo hram medicine, a posle njega i hram Božiji.

I sad se tamo osjećam kao kod kuće, sa mnogima imam duboke i iskrene prijateljske odnose. Živjeli smo kao porodica, prošli skupa mnoge i lijepe i teške trenutke, radovali se i tugovali, pridizali se međusobno, hrabrili i odmjenjivali, a sve to ne može nestati i zaboraviti se. Svakako da je to bilo posebno vrijeme i mnogo se ljudi u vjeri utvrdilo na tim hodnicima, operacionim salama i bolničkim sobama.

Anegdote koje ste nam pričali, kada biste došli na kratko u Cetinje, svi dobro pamtimo. Iako izrečene na jedan briljantno duhovit način, dok sam ih slušala sjećam se da su me podsjećale na priče iz Starečnika. Da li biste ih i sada podjelili sa našim čitaocima?

Toliko sam već anegdota o Patrijarhu čuo, u raznim varijacijama, od ljudi koji ga čak i nisu lično poznavali, a koji su ih toliko uvjerljivo prepričavali da sam zabavoravio sve one prave i izvorne. Ali ipak ću se sjetiti jedne koja je toliko aktuelna i poučna za naše vrijeme. Naime, kada su mu ugledni crkveni i visoki po položaju državni zvaničnici u posjetu dolazili „mašućih šaka“, a to znači, bez kese i ponuda, i na moje pitanje: „Vaša Svetosti, čime ćemo ove drage goste poslužiti?“, on je podizao pogled i spokojno odgovarao: „Onim što su donijeli!“. Nije džaba govorio, uvijek i iznova ponavljajući: „Budimo ljudi!“.

U našoj novijoj istoriji ne postoji ličnost koja je na vječni počinak ispraćena sa tolikim trepetom, poštovanjem, ljubavlju… kao Patrijarh Pavle. Kao da smo se u tim trenucima svi saborno pitali: Šta će sad biti? Šta li nas čeka? Pored tuge koja nas je ujedinila, u vazduhu se osjećala i strepnja. Kako ste Vi to doživjeli? To poslednje jutro ste pričestili Patrijarha.

Sve ovo što ste me pitali, izuzev ovog posljednjeg da sam pričestio Patrijarha, može se primjeniti i na Titinu sahranu. Ali je suštinska razlika što je tada za mrtvim Titom narod išao nošen prolaznom ideologijom ovoga svijeta, koja je rezultirala krvavim razaranjem i opustošenjem svega čega se dotakla ili zato jer ga je neko po direktivi organizovao u povorke i kolone.

A potreba za Hristom, možda veća danas nego ikada prije, pokrenula je narod da se pokloni i da isprati onoga koji je sačuvao najdivniji Hristov lik u sebi. Samo se time može objasniti ona dostojanstvena i mistična atmosfera koja je vladala u narodu svih pet dana od njegovog upokojenja do sahrane. Mi bismo trebali svaki dan da idemo za Hristom kao što smo onaj jedan dan išli za Patrijarhovim kovčegom. Na to je i on cio svoj vijek pozivao.

Prošlo je skoro pet godina od upokojenja. Narod je još za njegovoga života govorio da je živi svetac. Naravno, to je Božije i to će Bog po ljubavi i milosti svojoj otkriti kada i ako za to dođe vrijeme. Slava Bogu u našem narodu ima dosta svetih ugodnika Božijih, a Bog sami zna za koliko ih još ne znamo i nije nam dato da saznamo. Od onih koji su iza sebe ostavili pisanog traga vidimo da su svi brinuli o svom narodu i crkvi prvenstveno. Patrijarhova reč: “Budimo ljudi” ostavila je izgleda najjači utisak na naš narod. Kakve je Patrijarh želeo da nas vidi i da li mi danas idemo tim putem?

Patrijarh je nas želio da vidi onakve kakvog je njega narod vidio. I to je najvažnije od svega. Svi se na svoj način spasavamo i nema jednog načina za sve. Bog će molitvama svih onih, kao što Vi rekoste, znanih i neznanih, pronaći naš put ka spasenju, kao što se Luča mikrokozma svetog Petra II Lovćenskog Tajnovidca posle tumaranja kroz mrak i lavirinte ovoga svijeta upali svjetlošću iz Hristovoga lika.

„O preblagi, tihi učitelju,

slatka li je sveta bistra voda
s istočnika tvoga besmrtnoga!
Od tvoga su sv’jetloga pogleda
uplašene mrake iščeznule,
od tvoga su hoda sveštenoga
bogohulni srušeni oltari;
voskresenjem smrt si porazio,
nebo tvojom hvalom odjekuje,
zemlja slavi svoga spasitelja!“

Hvala Vam oče što ste sa nama podjelili divne uspomene i pouke iz života sa Njegovom svetosti blaženopočivšim Patrijarhom srpskim g. Pavlom.