U organizaciji Udruženja Srba Povratnika Stolac u kripti Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, u subotu 23. decembra 2023. godine sa početkom u 19 časova održaće se projekcija dokumentarno-igranog filma ,,Monah Pop Slobo – Iguman Simeon, autora Nebojše Kolaka koji govori podrobno o životu i djelu visokoprepodobnog arhimandrita Simeona Dobrićevskog i hercegovačkog.
Zahvaljujući autoru, ovim filmskim dokumentarno-igranim ostvarenjem ostaje trajni pečat na lik i djelo Popa Slobe, kako su ga Stočani zvali.
Iz Udruženja navode da je ovo jedinstvena prilika da se još jednom svi zajedno prisjetimo ovoga plemenitog čovjeka i duhovnog pastira Pravoslavnih Stolačkih Srba.
Ovaj pravi narodni čovjek, revnosni monah i sveštenik, rođen je kao Slobodan Biberdžić u Stocu, od oca Petra i majke Borinke rođ. Kašiković. Od mladosti svoje zavolio je Gospoda. To je uvidjela i rodbina i okolina, pa su ga svi od malih nogu zvali „Pop Slobo“. Golgotski put prolazi od mladosti. Na jevađelski Hristov poziv odricanja od sebe, uzimanja Krsta i hođenjem za Njim, odaziva se veoma rano. Rijetko ko je bio tako smjernog držanja, kao starac Simeon. Pojavom je podsjećao, u najmanju ruku, na nekog od starih svetogorskih monaha – podvižnika.
Godine 1942. iz manastira Zavale, odlazi pješke u cetinjski manastir. Prima ga tadašnji mitropolit Joanikije (Lipovac), danas Sveti sveštenomučenik i stradalnik za vjeru pravoslavnu. Odlučio je da želi postati monah. Mitropolit Joanikije, vidjevši pred sobom bezazleno mlado biće, pokušao je da ga nagovori da se predomisli, s obzirom na njegove godine i ratno stanje. Slobo ipak ostaje pri svojoj dubokoj želji. Napisao je pismo mitropolitu na stranicu i po, u kome između ostalog kaže: „Iako je želja moja velika da služim Crkvi, dobro sam ispitao svoju savjest i unutrašnji sastav svoje duše, da ne bi došlo do prevare između mene i Boga. Cjelivam Sv. desnicu“. Odmah sjutradan rukopoložen je za jerođakona, potom jeromonaha i otposlan od strane mitropolita u eparhiju zahumsko–hercegovačku. Iste godine postavljen je za paroha stolačkog u Stocu. Od Stoca do Mostora, Trebinja i Plane, sve je bila njegova parohija. U hramu Vaznesenja Gospodnjeg, služeći Gospodu, ostaje ravno pola vijeka od 1942. – 1992.
Od sedamdeset predratnih sveštenika, preživjelo je samo pet, od kojih je jedan starac Simeon Dobrićevski. Ponovni progon doživljava tokom stradanja Srba u poslednjem, građanskom ratu. Godine 1992. gonjen vihorom rata, napušta stolačku parohiju i odlazi u manastir Ostrog. Iz ostroške svetinje, blagoslovom tadašnjeg episkopa zahumsko–hercegovačkog Atanasija, 1993. godine dolazi u Dobrićevo i postaje iguman ovog drevnog manastira. Na sve strane svijeta je ostao upamćen kao čovjek svetačkog lika i djela. Najsvjetlijeg lika je ostao u narodnom sjećanju. Poseban je bio dar vidjeti ga na proslavi dve stotine godina Prvog srpskog ustanka, u manastiru Dobrunu. Tog 29. septembra 2004. pored patrijarha Pavla, kao da su služili Liturgiju u Nebeskom Jerusalimu. Upokojio se u Gospodu, visokoprepodobni arhimandrit Simeon Dobrićevski, hercegovački i svesrpski nebotajnik, 20. septembra 2009. godine.
B.M.
