Danas su u zetskom selu Bijelo Polje sahranjeni zemni ostaci Ratka Kumburovića, poslednjeg od četvoro utopljenika u talasima Skadarskog jezera 3. februara, kada se prevrnuo čamac sa vjernicima prilikom njihovog povratka s Liturgije u manastiru Vranjina.
Opijelo su služili sveštenici Nikola Pejović, Predrag Šćepanović, Mladen Balać, Blažo Petrović i jeromonah Nikon (Kokotović), iguman manastira Donji Brčeli.
Nakon opijela protojerej Nikola Pejović je u kratkom obraćanju ukazao na to koliko se ljudi, nakon tragedije koja je odnijela živote naših sugrađana, sablaznilo o Hrista. Sve to, kako je kazao, podsjetilo ga je na Hristove učenike koji su tri godine bili sa Njim dok je propovjedao i činio mnoga čuda, a koji su se svi, osim Njegove Majke i ljubljenog učenika, razbiježali kada je bio uhvaćen i razapet, i sablaznili o Njega i Njegovu smrt.
„Koliko se samo ljudi sablaznilo u ovih mjesec dana o Hrista, koliko se njih zapitalo kako je Bog mogao da dopusti ovo stradanje? Koji je to Bog u koga su vjerovali Ratko, Nina, Jana i Darko a koji je to Bog u koga mi vjerujemo? Taj njihov Bog je stradao sa 33 godine i On nije samoljubiv, nego je nama, hrišćanima, pokazao jedini istinski put – put stradanja“, kazao je otac Nikola. Dodao je da ako naš život i smrt poistovjetimo sa Hristovom smrću, onda se on ne završava samo stradanjem već i Njegovim vaskrsenjem i pobjedom: „On je obećao da svako ko hodi Njegovim stopama, koji se Njime pričešćuje i hrani, koji vjeruje u takvoga Boga sablažnjenoga od ljudi, raspetoga i vaskrsloga, taj neće vidjeti smrti nikada nego će živ biti.“
Protojerej Nikola je kazao da je življenje na zemlji kratko i da nije naše da određujemo kada ćemo doći na ovaj svijet i kada ćemo otići, ali jeste naše kako ćemo život između rođenja i smrti da ispunimo. Istakao je da je naše prizvanje da život ispunjavamo ljubavlju prema bližnjima sa osjećanjem Božijeg prisustva i saznanja da to što jesmo nije naša zasluga, već izraz božanskog davanje – ljubavi.
Otac Nikola je naglasio da su Ratko, Jana, Nina i Darko bili istinski Božji ljudi koji su kratko na zemlji poživjeli, ali da je njihov život bio sadržajan i da nema tog dugačkog života koji bi ispunio ono što su oni ispunili.
„Danas kada je porodica u krizi, kada muž ne poštuje ženu, djeca roditelje … kada majke ubijaju djecu, evo porodice kroz koju nam Gospod pokazuje kako treba da se živi! Majka ne pušta iz naručja svoje dijete po cijenu života, otac skače za njima a brat Darko pokazuje da nema veće ljubavi nego da neko život položi za bližnjega svoga.
Da li poslije svega ovoga možemo da kažemo da je naš Bog nepravedan?! Naš Bog nije Bog mrtvih nego živih i zato je Hristov grob izvor vaskrsenja Njegovoga i našega. Zato mi hodimo i hrlimo u susret novoj proslavi vaskrsenja. U toj svjetlosti vaskrsenja, obasjani tom Hristovom vjerom a žrtvom Ratkovom, Janinom, Ninom i Darkovom, da se i mi upodobimo tog načina života – istinskog hristoljublja, bogoljublja, bratoljublja i čovjekoljublja“, kazao je protojerej Nikola Pejović.
O životu svog brata govorio je Božo Kumburović, koji je kazao da za Ratkom žali sav narod što je potvrda njegove ljudskosti i poručio da će ga do groba nositi u srcu: „Mom bratu sa njegovom familijom i njegovim prijateljem, hrabrim i dičnim Kučem velikog srca, koji je položio život u pokušaju da ih spasi i koji će zauvjek ostati u mom sjećanju, neka je laka crna zemlja.“
U ime porodice on se zahvalio svima a posebno onima koji su pomogli u potrazi za Ratkovim tijelom: Bobanu Petroviću i Ratku Buškoviću Bidži iz Vranjine.
Opraštajući se od svog parohijana jerej Blažo Petrović, paroh zetski, kazao je da sa Ratkom može da se ponosi porodica, Zeta i cio naš narod. Sa prisutnima je podijelio sjećanje na Ratka, Janu i Ninu koji su ne razmišljajući o sebi, tokom prošlogodišnjih poplava u Zeti, svakodnevno prelazeli vodu, obilazili, brinuli i snadbjevali monahinje Manastira Svetog Jovana Vladimira u Kurilu.
Otac Blažo je pozvao sve da se ugledaju na našega brata Ratka koji se sjedinio sa svojom ženom i svojom kćeri u smrti, koji se sjedinio sa Darkom i da se u ime Hrista vaskrsloga ne dijelimo već da se ujedinjujemo kao što su se i oni sjedinili u Vaskrsenju i životu vječnome sa Hristom.
Prethodno je u Manastiru Svetog Jovana Vladimira u Kurilu služena Sveta zaupokojena litugija kojom je načalstvovao iguman manastira Donji Brčeli jeromonah Nikon (Kokotović), uz sasluženje sveštenika Nikole Pejovića, Zlatka Vasića i Blaža Petrovića.
Otac Nikon je u liturgijskoj propovijedi kazao da je naša vjera vjera u vaskrsenje, u živog vaskrslog Hrista i u život vječni.
„Moleći se za naše upokojene, mi ne smijemo zaboraviti da taj trenutak čeka i sve nas. Zato treba neprestano da stražimo, da se spremamo i bdimo sami nad sobom, nad svojom dušom, jer ne znamo kada će doći taj čas, taj trenutak smrti“, kazao je otac Nikon.
Kazao je da smo u Svetoj liturgiji u zajednici sa našim dragim pokojnicima.
„U zajednici smo tako i sa našim Ratkom, Janom, Ninom i Darkom. Zašto je Bog baš izabrao njih i zašto ih je izabrao tako rano? Odgovor je lak i jednostavan: oni su, prosto, bili spremni, bili su najspremniji i najčistiji. A Gospod tako često uzima ljude mlade da se zlo ne bi dotaklo njihovih srca“, kazo je iguman donjebrčeoski.
Podsjetio je da su se stradalnici nekoliko sati prije svoje končine pričestili na Svetoj liturgiji u manastiru Vranjina.
„Pričestili su se samim živim Bogom, tijelom i krvlju Gospodnjom. Po tome su, svakako, bili spremni, a znamo da su i prethodno, ranijih godina živjeli pravim hrišćanskim životom. Njihov život nije bio nimalo lak. Bio je satkan od patnje, bola, siromaštva, a sa druge strane, bio je prožet jednim velikim trpljenjem, velikom radošću i ljubavlju, dobrotom, poštenjem i čestitošću. I svakako hrabrošću“, rekao je otac Nikon.
Rekao je da su se svi oni žrtvovali jedni za druge do poslednjeg momenta.
„Brat Darko je, pokušavajući da spasi svoje prijatelje – porodicu Kumburović žrtvovao samog sebe i time ispunio Božansku zapovijest o najvećoj ljubavi koja je polaganje svog života za bližnjeg“, naglasio je on.
Otac Nikon je podsjetio da su Kumburovići prije godinu dana pomagali poplavljenom Manastiru Svetog Jovana Vladimira i da postoji sačuvana fotografija na kojoj Ratko i Jana s Ninom na leđima gaze vodu do koljena i idu da pomognu manastirskom sestrinstvu.
„To je bila neka praslika, odnosno neka simbolika njihovog stradanja. Na zadušnice smo služili Litugiju u manastiru Vranjina i čuli da je mala Nina toga dana napunila dvanaest godina. Sva je bila radosna, vesela, da smo se često pitali, kada nas onako čvrsto zagrli, odakle joj tolika snaga. A ta snaga nije bila od ovoga svijeta. Gospod je izabrao najljepši cvijet da bi svoju baštu ukrasio“, kazao je otac Nikon.
On je kazao da bol, tuga i praznina za njima moraju da postoje.
„Ali znamo i čvrsto vjerujemo da ćemo posle ovozemaljskog života biti zajedno sa njima“, zaključio je jeromonah Nikon (Kokotović).
Podsjećamo, nesreća na Skadarskom jezeru dogodila se 3. februara kada se prevrnuo čamac koji je prevozio vernike i talasi na dno jezera povukli članove porodice Kumburović, a Darko Vujošević, koji se prethodno bio domogao obale, stradao je pokušavajući da ih spasi.
Ronioci su odmah pronašli tijela stradalih Nine i Jane Kumburović, dok su za Darkom tragali dvadeset dana.
Tijelo Ratka Kumburovića pronađeno je poslednje, kod ostrva Grmožur, nakon mjesec dana potrage.
Rajo Vojinović/Vesna Dević
