Poznati slikar i vajar Predrag Dragović upokojio se juče (18. decembra) u 73 godini.
Dragović je rođen 1953. godine u Dragovića Polju kod Kolašina, gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Kolašinu i Čajniču. Višu pedagošku školu završio je u Nikšiću, a Fakultet likovnih umjetnosti, odsjek slikarstvo, u Beogradu.
Dragović je član Udruženja likovnih umjetnika Srbije postao 1980. godine, a iste godine je stekao status slobodnog umjetnika.
Samostalno je izlagao slike i grafike širom bivše Jugoslavije, kao i u drugim zemljama Evrope. Njegov rad obuhvata slike, crteže, grafike i skulpture, a tematski se kretao od aktova, portreta i pejzaža, do snažnih simboličkih i duhovnih ciklusa. Dragovićevo stvaralaštvo obilježili su prepoznatljivi ciklusi: „Sveci i sebri“, „Sveti Sava“, „Vrhovi“, „Kostići“, kao i portreti srpskih pjesnika.
Posebno mjesto zauzima njegov kapitalni ciklus „Likovno čitanje Gorskog vijenca“, inspirisan djelom Petra II Petrovića Njegoša.
Govoreći u emisiji „Kosmetska kandila“ Radija „Svetigora“, 13. novembra 2021. godine, Dragović je kazao da smo na Kosovu bili, tu smo poginuli, „za Kosovo ćemo još ginuti i dok budemo ginuli za njega mi ćemo postojati“.
„Pepeo je ostatak neke vatre, poslednji trag da je nešto izgorelo i nestalo u vatri. Ali pepeo je i čuvar žara, čuvar neke buduće vatre i nekog života koji može nastati iz te vatre. Cijela istorija srpskog naroda je tragična i ta priča o pogromu nije samo kosovska. Ako bi grafički mogao da se ugradi neki novi heraldički znak u simvoliku trajanja srpskog naroda i identiteta najbolji znak bi bio pepeo“, kazao je tada ovaj slikar pepela kosmetskog pogroma koji vaskrsava.
Po njegovim riječima naš identitet se ne može mjeriti bez Kosova, Kosova kao zaloga našeg identiteta i postojanja: „U cijelom kosovskom mitu, pa od Njegoša, do narodnih pjesama i zapisa, smrt je ostala ostala nerazdvojiva od našeg postojanja i imena. Ta zgarišta u srpskom narodu nisu samo nad popaljenim Svetinjama, ona se protežu na sve prostore gdje je živio i živi srpski narod, od Jasenovca, Dalmacije, hercegovačkih jama i svih drugih stradanja kroz koja je naš narod prošao kroz svoju istoriju.“
Boravak na Kosovu mu je bio kao slikaru i umjetniku, kako je često isticao, veoma važan, i čudio se kako je savremeni svijet dozvolio uništavanje jedne takve kulturne baštine.
„Odavno sam prisutan na Kosovu, još kao student sam dolazio i bavio se restauracijom fresaka gdje sam se prvi put sreo sa tim našim nasleđem. Čovjek se na Kosovu osjeća kao na krilima sa suncem u naručju. Nesreća je i nešto nerazumljivo za našu pamet da su, u poslednje, savremeno vrijeme ovoga vijeka i uzrasta, na Kosovu to veliko dobro, te velike svetinje, javno palili. Svetinje su paljene po danu, demonstrativno je uništavana kultura i dobro koje nije važno samo za nas i za naš identitet, već i za evropski identitet i za svjetsku istoriju. Pravo je čudo da ni Evropa, ni svijet to nisu prepoznali kao nešto svoje, dozvolivši da se uništava kulturna baština takve vrijednosti zbog mnogo manjih interesa“, kazao je, između ostalog, u emisiji „Kosmetska kandila“ slikar, vajar i grafičar Predrag Dragović koji je sa slušaocima „Svetigore“ podijelio svoje utiske koje je nosio sa izložbe „Preko pepela“, koju čini šezdeset pet slika i šest skulptura, koje su, kako je tom prilikom rekao, „nastajale cio život“.
Dragović je govorio i o tome šta ga je inspirisalo da svoju izložbu nazove „Preko pepela“, kao i šta sve staje u taj pepeo kosmetskog pogroma koji vaskrsava.
U organizaciji Galerije umjetnosti Priština i Doma kulture „Gračanica“ 2021. godine otvorena je izložba slika i skulptura Predraga Dragovića „Preko pepela“ sa prevashodno kosovskim motivima koja je realizovana u okviru proslave jubileja sedam vijekova postojanja manastira Gračanica i sedamsto godina od upokojenja Svetog kralja Milutina pod pokroviteljstvom Kancelarije za Kosovo i Metohiju Vlade Republike Srbije.
Dragović je slikao Kosovski zavjet i istorijsko blago, dijelio dobro od zla, a građu za svoje slike tražio je u kosovsko-metohijskim svetinjama. Istinu je tražio na Kosovu i otkrivao ono šta je nalazio. Njegoša je vidio kao neodvojivog od Kosovskog mita i kosovske priče. Govorio je da „likovno čita Gorski vijenac“ jer ne umije da sve to blago opiše riječima.
Mitropolita Amfilohija Dragović je sreo sedamdesetih godina u Beogradu kada je, kao student, radio konzervaciju fresaka: „Upoznao sam ga sedamdesetih godina u Beogradu, a kada je postao Mitropolit crnogorsko-primorski počeo je da mi daje poslušanja od popravke crkve u mom selu Dragovića Polju u Gornjoj Morači, do proslave 750 godina Morače 2002. pa redom…“
U Beogradu je upoznao i blaženopočivšeg Vladiku Danila (Krstića), a rado se sjećao i blaženopočivšeg oca Luke (Anića).
Dragović, koji je likovno čitao Gorski vijenac, stalno je naglašavao da ne bi slikao kad bi umio riječima da iskaže to što osjeća:
„Dugo sam radio na svom ciklusu Likovno čitanje Gorski vijenca, koji je nastajao u Gornjoj Morači, gdje sam, iz Pariza i Barselone, dolazio da njegujem starog oca. U tim dugim noćima, pored svog oca, pravio sam te skice iz kojih je ciklus nastao. U to vrijeme sam se suočio sa stvaranjem i nastavcima stvaranja hibridne istorije i novog crnogorskog identiteta. Čudilo me da to prolazi na državnim medijima i partijskim programima, sa tako malo pameti i tako jeftinim obrazloženjima. Time sam bio iniciran. To je bio moj odgovor na stanje u Crnoj Gori. Želio sam da napravim izložbu na Cetinju 2013. godine što mi nije dozvoljeno, uz obrazloženje da je tu mnogo ćirilice, što je bila besmislica. 2017. godine izlagao sam u Kotoru na poziv oca Momčila Krivokapića. Skoro dva sata je Mitropolit Amfilohije pregledao tu izložbu i komentarisao je. To je bila najveća lekcija koju sam dobio od nekog ko kritički gleda na to i sve to dobro razumije i ko, iz novog ugla, gleda na likovnost i tu priču. Rado se toga sjećam.“
Uvijek je naglašavao, a svojim djelima to i svjedočio, da je Kosovo naš identitet.
„Na Kosovu smo bili, tu smo poginuli. Za Kosovo ćemo još ginuti i dok budemo ginuli za njega mi ćemo postojati“, govorio je Dragović koji se trudio da svojom umjetnošću, prenese dio nacionalnog bića, dio Kosova, dio Njegoša, mladim naraštajima.
Slobodanka Grdinić
