Učio nas je da su ga kroz život vodile one Hristove riječi: Bez Mene ne možete činiti ništa i Sve mogu u Hristu Gospodu Koji mi moć daje!
Upokojio se u Gospodu otac, sveštenik, iz čijih riječi, sa čijeg lica i primjera vjere, ljubavi, nade i snage smo jasno učili šta je to Pravoslavlje.
Ovim povodom predlažemo da čujete intervju koji smo snimili sa njim 5. septembra 2019. godine, uoči obilježavanja velikog jubileja 50 godina njegove svešteničke službe, koji je obilježio 7. septembra, na praznik Svetih apostola Vartolomeja i Tita
Otac nam je tada pričao o svom pedesetogodišnjem svešteničkom trudu na njivi Gospodnjoj, stanju u našoj Mitropoliji u to vrijeme.
Ocu Momu dugujemo veliku zahvalnost za očinsku ljubav, za trenutke radosti koje nam je pružio gostujući na talasima našeg Radija, posebno u emisiji “Pitajte sveštenika“ koju je obilježio svojim mudrim riječima punim očinske ljubavi i brige, gromoglasno svjedočeći riječi ljubavi Hrista Boga našega.
Tužna vijest o upokojenju protojereja – stavrofora Momčila Krivokapića odjeknula je ovog jutra u Srpskoj Crkvi kao grom iz vedra neba. Otac Momo je bio sinonim za pravog i odvažnog sveštenika. On je bio obrazac kako sveštenik treba da živi, da služi, besjedi. Njegov izgled, stas i britka riječ ulivali su veliko poštovanje čak i kod ne istomišljenika, a kod pravoslavnih hrišćana ta riječ je bila utjeha, snaga i Blagovijesti. Neustrašiv, hrabar, sav predan služenju Bogu i rodu, ostaće upamćen kao najljepši biser u nizu sveštenoslužitelja ove svetosavska Mitropolije crnogorsko-primorske .
Kotorski protojerej-stavrofor Momčilo Krivokapić preminuo je jutros iznenada u 76 godini.
O. Momo Krivokapić rođen je 1. jula 1945. u Herceg Novom. U Beogradu je završio Bogosloviju Svetog Save, a kasnije i Bogoslovski fakultet. Rukopoložen je za đakona 31. avgusta 1969, a za za jereja 7. septembra 1969.
U septembru 2019. godine navršilo se 50 godina svešteničke službe paroha Krivokapića, koji će ostati upamćen po svojim britkim riječima, ljubavi prema Bogu i svom narodu.
Njegovog oca, koji je bio paroh u Bijeloj, sa još nekolicinom sveštenika Miropolije crnogorsko-primorske, protjeruju sa parohija, a u svoju eparhiju ih prima tadašnji Episkop zvorničko-tuzlanski Nektarije (Krulj). Otac Momčilo od svoje druge godine djetinjstvo provodi odrastajući uz blagorodno stanovništvo okoline Doboja. Od najranijeg djetinjstva, učeći se Jevanđelju, znao je da će krenuti očevim stopama.
Sa 14 godina, 1. septembra 1959. godine, odlazi iz roditeljskog doma, kao đak Beogradske bogoslovije. Pred kraj svog srednjoškolskog školovanja, upoznaje svoju buduću suprugu Smiljku Milin, ćerku čuvenog profesora doktora Lazara Milina. Nakon završene srednje bogoslovske škole, upisuje Pravoslavni bogoslovski fakultet u Beogradu. 1967. godine. Na samom početku studija, umire mu otac u svojoj 53. godini, a brigu o njegovom daljem školovanju preuzima blaženopočivši Vladika Sava Šumadijski, koji ga prihvata kao svog sina. U toku studija, 1967. godine, dobija poziv za odsluženje vojnog roka.
Dekan mu izlazi u susret i on u septembru polaže čitavu treću godinu, odlazi u vojsku, a 1969. godine, paralelno sa završetkom vojnog roka, privodi kraju i svoje studije teologije. Dobija stipendiju za nastavak školovanja na Oksfordu. U isto to vrijeme, dobija poziv od staroga protojereja Bogoboja iz Kotora da dođe i da ga nasledi na njegovoj parohiji. Na čuđenje svojih profesora, mladi Momčilo osjeća prizvanje i bez dileme prihvata poziv. Iako je sve drugo što mu se nudilo bilo zvučnije, logičnije i primamljivije, on je duboko bio siguran da je to jedina ispravna odluka. U odluci da prihvati poziv oca Bogoboja, podržao ga je i Sveti Justin Ćelijski, kod koga je otac Momčilo kao student često u manastir Ćelije odlazio.
Tako, umjesto da postane doktor psihologije na Oksfordu, otac Momčilo sa svojom suprugom, bira teži put i dolazi u Kotor, da bude nešto mnogo više, da u ovim najtežim vremenima za našu Crkvu, uzme Hristov Krst i bude bude Njegov apostol.
U to bogoborno vrijeme, kad se po njegovom svjedočenju, ranije sazrijevalo, mladi sveštenik Momčilo sa našom Crkvom prolazi golgotu komunizma. Otac Momo na svakom koraku svjedoči da je spreman da i životom brani Riječ Svetog Jevanđelja i kao prvi rektor Cetinjske bogoslovije iz perioda obnovljenog rada od 1992. godine. Spremnost da rizikuje, da sve žrtvuje i da uvijek na prvo mjesto stavi služenje Bogu i narodu, prepoznala je, ne samo njegova pastva, već Boka Kotorska i cijela Crna Gora, a i šire, te on postaje jedan od najsjajnijih svetionika naše cijele Crkve.
7. septembra, te 1969. godine, na Svetoj liturgiji na kojoj je rukopoložen, novi mladi dvadesetčetvorogodišnji paroh nadahnuto besjedi i uliva nadu mnogobrojnim vjernicima koji su se tada okupili u kotorskom hramu, što je bez prestanka činio pola vijeka.
Rajsko ti naselje, voljeni oče Momo!
Tugujemo danas jer naš otac Momo nije više sa nama, ali se i radujemo jer znamo da on odlazi u naručje Gospoda Boga svoga kome je čitavog svog života časno i vjerno služio. Odlazi Gospodu svome, pridružujući se nebeskoj vojsci nastavljajući da uči, štiti i brani svoje bližnje i srpske svetinje u voljenoj mu Crnoj Gori, gromoglasno propovijedajući riječi Božije ljubavi.
Blažen je put kojim danas ideš dušo jer ti je pripremljeno mjesto pokoja. Oče Momo tvoja očinska ljubav naučila nas je šta znače one riječi Jer ako imate i hiljade učitelja u Hristu, nemate mnogo otaca.
Vječan ti spomen dragi oče i hvala za sve.
Pripremila Slobodanka Grdinić
