Vaskršnja poruka Episkopa budimljansko nikšićkog G. Metodija

Vaskršnja poruka Episkopa budimljansko-nikšićkog G. Metodija

Draga braćo i sestre, Draga djeco Božija,

 

Radujmo se Vaskrsenju Hristovom koje je Praznik Praznika i Toržestvo Toržestva!
Radujmo se jer samo vjera u Vaskrsenje Hristovo može istinski da zbliži i pomiri ljude i narode.

„Tvar je Tvorca čovjek izabrana“. I samo odustajanje od palog čovjeka i pristajanje uz Vaskrslog Hrista, samo ulazak čovjekov u Događaj nad događajima, samo udio u Najvažnijem preokretu u istoriji čovjekovoj, samo Pobjeda nad smrću, samo Izlazak iz materijalne i idolske gladi života, samo Prevazilaženje granica ličnih i ljudskih, samo Probijanje čeljusti uloga, glavnih i sporednih, u koje smo se zaodjenuli, samo Iskorak iz sebe i predstave o sebi, Udah prostora Vječnosti, Udah vremena Beskrajnog – svagda i vaskoliko ponavljam – samo vjera u Vaskrsenje Hristovo priprema i otvara čovjeka za ljubav i za brata.

Po Vaskrsenju Hristovom apostol Pavle objavljuje: „Nema više Jevrejina ni Grka; nema više roba ni gospodara; nema više muškoga roda ni ženskoga: jer ste svi vi jedno u Hristu Isusu.“. Posle Vaskrsenja Hristovog ništa više nije isto, ni čovjek više nije isti, nije isti život, niti smrt. Nema više razlike između naroda, nema razlike između ljudi, samo je jedna mjera za sve – Hristos. U mjeri u kojoj smo Hrista zadobili čini nas sposobnim da budemo radosni u Vječnosti. A po mjeri naše vjere u Vaskrsenje Hristovo i u mjeri našeg slobodnog izbora i autentičnog života u skladu sa tom Istinom – mi ćemo jedni druge gledati bez razlike i prepoznavati kao braću jer smo svi jedno u Hristu.

Hristos Koji je savršeni nebeski Čovjek i Posljednji Adam ponio je našu prirodu i preobrazio je u Svoj život. On sam je u nama i sa nama, On jeste Crkva – sjedinjenje i sastavljanje svih u – jednoga savršenog u Hristu, a mi smo u Crkvi Njegovi sutjelesnici i pričasnici Njegovog vječnog života – pričasnici Božanske prirode. Biti Posljednji i biti Novi moguće je samo u zajednici i „vječnom zagrljaju Boga i čovjeka – najdubljoj čežnji ljudskoj“. Hristos se u Crkvi i Evharistiji javlja kao Novi Adam, a to znači ne samo kao individualna ličnost, nego i kao – kolektivna ličnost, tj. kao Crkva, kao vaspostavljena punoća ljudske prirode, kao obrazac i ikona božanskog života svih vjernih, sjedinjavanih Njime sa Ocem kroz Duha Svetoga.

Na temelju te ljubavi i te žrtve nastaje hrišćanska zajednica. Bog je žrtvovao Sina svoga radi nas jer samo žrtva za zajednicu gradi zajednicu ljubavi. Drugačije se zajednica ne može stvarati, bilo da je riječ o porodici, društvu ili državi. „Ako je Bog na prvom mjestu, onda je sve ostalo na svom mjestu“. Ta i takva zajednica ljubavi stvara čovjeka i državu kojoj ni vrata pakla ne mogu nauditi. Isto tako, nema osjećanja pripadnosti zajednici u koju ljude sabira Logos, bez morala i osjećanja dužnosti prema toj istoj zajednici. Teško je i nemoguće bez Vječnog dodirnuti vječnost! Zato nam zajednice pate i skončavaju na njivama gladi. Političkim mjerama ne možete spasiti ni sami sebe, a kamoli vjeru, volju, radost i smisao. Država ne gradi zajednicu ljubavi, već obrnuto, samo zajednica ljubavi koja je Crkva može graditi narod i državu.

Jedinu od evropskih nacija, srpsku naciju, gradila je i gradi Crkva, zato velimo „sladko pravoslavlje“, a srpstvo držimo duhovnom kategorijom koja je duboko utemeljena na žrtvi Hristovoj i žrtvi narodnoj. I opet i opet, u ime zajednice Živih u kojoj smo svi mi sabrani, u ime milionskih srpskih pravednika palih u borbi za slobodu na svom vjekovnom ognjištu, pobijenih i poklanih, žena, starih i onih najmanjih, u ime pokradene srpske istorije, jezika i grobne zemlje, „snažno podižemo svoj glas i ukazujemo na pokušaj nebivalog istorijskog revizionizma, u kome se nastoji da srpski narod, žrtva višestrukih genocida i etničkog čišćenja, bude proglašen za počinioca genocida“. Na djelu su iste stare političke manifestacije i političko prizemlje, na djelu je Ruganje Hristu. Svevideći Gospod koji je Istina uči nas da „ukoliko je zaborav hljeba koji silazi s neba dublji, utoliko je otimanje tvorevine i njenih dobara od Boga i od bližnjih – bezočnije i samoživije.“ Mržnja na Hrista kojoj svjedočimo danas, a koja traje više od dvije hiljade godina, ima razna obličja. Sveti starac iz Klepaca im je ponudio svoj mir kao odgovor, rekavši: Samo ti sine radi svoj posao.

Onaj koji Drugoga ne prepoznaje kao brata, nije prije toga poznao Hrista. On je onaj nesretni cinik koji pljuje i bljuje: „Hriste, znaš li ko te je udario?“. On je onaj bludni sin koji živi daleko od Oca. On je onaj koji napušta svetost na koju je pozvan i odlazi da izda svoju braću i svoj rod za 30 srebrnika. Kako onda, tako i danas, u korijenu svake izdaje je novac. U korijenu svake izdaje je mrak i smrt, jer skok u oholost mora da se završi bolnim padom.

Čovjek pada i ustaje u neprestanom boju za nebesko ili zemaljsko. „Grijeh je smrt, vrlina je vaskrsenje“. Na tom putu čovjek kroz Tajnovodstvo otkriva Boga. Želja i čežnja da se vratimo sebi i Drugome, da se vratimo Bogu – već je vaskrsenje. Potreba za ljubavlju, za smislom, za Bogom – već je vaskrsenje. Čovjek upravo i živi osjećanjem smisla. A osjećanje smisla javlja se u čovjeku samo u samospoznaji, koja se kod Svetog Jovana zove pokajanje. Pokajanje otvara i pomjera granice smrti pred kojima se čovjek našao.

Tamo gdje je blago vaše, tamo je i srce vaše. Takva su i djela vaša i po djelima ću vas poznati, veli Gospod. Ne postoji ništa na zemlji što može čovjeku da objasni čovjeka i u tome i jeste sila Hristova jer je otkrio suštinu čovjeka kao ličnosti. To je tajna koja se razrješava kroz Liturgiju: „Čovjek je biće u kome se dešava drama uzdizanja od sebične individue ka otvorenoj ličnosti, otvorenom Nebu i svijetu i radosti“. Rađanje ličnosti u čovjeku je suštinski i presudni, praznični i svečani događaj koji se ne događa svaki dan, već u velikim trenucima ljubavi i žrtve.

Mi smo danas na Liturgiji dodirnuli smisao i nebo, ustali smo iz prašine i sujete svijeta, odmorili se od prolaznosti, nasitili se hljebom nasušnim hranom besmrtnosti – Tijelom i Krvlju Hristovom. Pričešćujući se od jednog i istog (tijela), postali smo jedno tijelo, imajući u sebi jednoga Gospoda.

„Kao što muzičar, naštimovavši harfu i vješto komponujući duboke tonove sa visokim i srednjim, stvara jednu skladnu melodiju, tako i Bog Logos, Božija Premudrost, držeći vasionu kao harfu, migom Svojim i voljom skladno i prekrasno stvara svijet i jedinstven poredak u svijetu, i tako se Njime ostvaruje neka čudesna i vaistinu božanska harmonija.

I ovo moje današnje obraćanje vama, draga djeco Božija, slika je i praslika zajednice ljubavi i žrtve svih sunarodnika, roditelja i učitelja naših, zajednica koja nas je gradila i gradi, a čiji sam i ja dio sa svima vama danas i ovdje, svima prije i svima poslije nas.

Draga braćo i sestre,

Vaskrs je najveći dar života vječnoga i najveći hrišćanski praznik!

Svim pravoslavnim vjernicima čestitam praznik sa željom i nadom da u Vaskrsenju Hristovom pronađu smisao svoga postojanja i svoga života. Da se okrenu od novoiskopanih bunara i zakorače u Praznik koji ukida sve granice između Boga i čovjeka, između čovjeka i čovjeka, između stvorenog i nestvorenog, između života i smrti.

Ištite najprije Carstvo Božije i pravdu Njegovu i sve će vam se dati. Bez dobrote, istine i ljepote nema života. Bez života u Hristu nema ličnosti. Bez ličnosti nema pokajanja, nema Vaskrsenja, nema Vječnosti.

Radujmo se jer samo vjera u Vaskrsenje Hristovo može istinski da zbliži i pomiri ljude i narode.

HRISTOS VOSKRESE! VAISTINU VOSKRESE!