Vaspitni značaj milosrđa

PIŠE: Mr Aleksandar Vujović

Naša sveta pravoslavna Crkva svakog dana proslavlja pobjedu pravoslavlja nad nepravoslavljem, ali se pravoslavlje ne ispoljava samo u svojoj nauci, nego se izražava i manifestuje u životu svakog pojedinca, u odnosu pojedinca prema njihovoj okolini, u odnosu sluge prema gospodaru, starijeg prema mlađem itd. „Pravoslavlje odnosno pravoživlje nije povalačenje u sebe samog, nije pasivnost, već je ono dejstvo, aktivnost, davanje čitavog sebe i svedočenje“ (Jeromonah Atanasije Jevtić). Ono nije gola teorija, ideja ili utopija, nego je praksa, život, djelo. Istinski hrišćanin se od nepravoslavnog razlikuje ne samo po vjerskom uvjerenju, nego se razlikuje i po djelima svojim, koji su plod vjere, pa se tako razlikuju i po svom čovjekoljublju, odnosu prema čovjeku, koji je prizvan da ispunjava dvije jevanđelske zapovijesti o ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjem. Danas je mnogo onih u svijetu koji se bave milosrđem, haritativnom djelatnošću i postoji ne mali broj organizacija koje se preko humanizma kriju i time skrivaju svoja možda najopakija djela. Humanošću se bave i najopasnije sekte koje su vukovi u jagnjećoj koži. Te organizacije manipulišu sa ljudskom slobodom i vrše strašno nasilje nad ljudima, a tih i takvih organizacija je danas prepun svijet. Zato je važno napraviti jedno poređenje između istinskog čovjekoljublja i onog iza kojeg se kriju najsvirepija djela.

Govoriti o  milosrđu ne možemo, a da ne pomenemo prvo Svemilostivog Boga koji je izvor milosti, milosrđa i mira, koji je čovjeka toliko uzvisio i počastvovao stvoreći ga većeg od anđela, stvorivši ga po obličju i po podobiju svome. Iz ovoga slijedi da je od „Boga pozvan čovjek na život vječni i on ima potencijale za spasenje, ali je izvor i punoća tek u slobodnoj ljubljenoj zajednici sa Bogom Živim i Istinitim“(Ep. Atanasije Jevtić).

Apostol Pavle govori da Bog nije samo milostiv nego je i izvor milosti (2 Kor. 9, 8). Božja milost je slobodna ljubav koju On pokazuje prema rodu ljudskom i cjelokupnoj tvorevini. Da Bog nije milostiv ljudi ne bi znali šta je milosrđe jer je Božja milost „od vjeka i do vjeka na one koji ga se boje“(Ps.102,17). Bog je po svojoj prirodi i svetosti naklonjen čovjeku tako da prorok Isaija kaže: „Ako će se i gore pomaknuti i humovi se pokolebati, opet milost Božija neće se odmaknuti od nas“(Is. 54, 10). Bog pokazuje svoju milost prema ljudima isto onako kako se smilovao nad izgubljenim sinom (Lk.15, 20-24). Milosrđem je stvoren svijet i njome se održava. Život Hristov na zemlji nije ništa drugo do primjer o Božjoj  milosti. Hristova milost je bila ne samo spasavajuća, nego i milost koja opravdava i prašta. Jevanđelje nam iznosi veliki broj primera Hristovog milosrđa. On oprašta grehove, liječi hrome i neduge, zasićuje gladne, isceljuje ne samo duševne nego i tjelesne bolesti. Milošću njegovom slijepi su dobijali vid, mrtvi ustajali. On je po svojoj milosti nasitio pet hiljada ljudi. Božje milosrđe u potpunosti je otkriveno i ličnosti Gospoda Hrista, jer je samoga sebe prinio na dar čovjeku za život svijeta. Vrhunac svoga smirenja Gospod Hristos je pokazao u smirenju i trpljenju. On se pokazao kao samožrtvena ljubav, pokazao je istinsko neopisivo smirenje trpljenje i ljubav. Iz ljubavi prema čovjeku On je prihvatio raspeće i smrt i samog sebe prinio za život, za svoje bližnje i za život svijeta.

Ipak bi Božja milost bila uzaludna ako se čovječije srce ne otvori. Velika milost Božja koja nas prati u sve dane našeg života nas obavezuje da budemo milostivi. Spasitelj na to kaže: „Budite milostivi kao što je milostiv Otac vaš nebeski“. Gospod ne samo da je dao milost našem razumu, nego je usadio u naše biće. Milost je vrlina svakog čovjeka koja ga čini bogom po blagodati, zato je i velika riječ „vidio sam brata svog, vidio sam Boga svog.“ Milostiv istinski može biti samo onaj koji je osjetio radost i milost Božiju. Takav čovjek ne može drugačije raditi nego biti milostiv. Za to su nam dali primjer bezbrojni svetitelji Božji koji su svoje razdavali, kada su osjetili blagodat i milost Božju. Nema većeg milosrđa ni djela od toga, da neko položi život svoj za bližnje svoje. Svetitelji su vjerni svjedoci i sledbenici Hristovi kojih je bilo kroz vjekove i kroza sva vremena do dana današnjega. Milioni hrišćana pravoslavnih koji su pobijeni na pravdi Boga i koji su posvjedočili svoju vjernost Hristu  Bogočovjeku. Arhiprimjer nam je za to sam Golgotski Mučenik koji je je položio život svoj za ljude i njemu su sledovali bezbroj svetih.

Posebno treba istaći milosrđe Majke Božje, koja je Zaštitnica, Dobrotvorka, Zastupnica i Putevoditeljka roda ljudskoga pred prestolom Sina njenog, i Gospoda Boga Živog. Bezbroj čudesa i ikona koje čudotvore i pomažu da se mi oslijepljeni ovozemaljskom slavom i vlašću  života vratimo na istinski put, da bi ispunili dato nam naznačenje da postanemo „bogovi po blagodati.“ A ta blagodat je jedno od milosrđa Gospoda Hrista. U bogatoj i bezbrojnoj vojsci Hristovoj, koji su bili milosrdni sledujući primjer Gospodnji jesu sveti apopstoli. Oni su bezrezervno služili i pomagali prve hrišćanske zajednice da se osnuju i osnaže i stanu na svoje noge. Oni su po riječima Apostola Jakova spajali vjeru i dobra djela. Oni su se vodili kao i svi svetitelji onom riječju: „Ako učiniste jednom od ovih malih Meni učiniste.“ I stari Jevreji su pazili na veličinu milosrđa. Poput apostola i njihovih učenika i svetitelji su brinuli o ljudima, tako znamo da je Sveti Jovan Zlatoust prvi počeo da gradi staračke domove, bolnice, da brine o sirotinji, da sakuplja prilog poput Ap. Pavla koji je prije njega skupljao prilog za Jerusalimsku sirotinju, upozoravajući i opominjući vazda hrišćane da jedni druge pomažu. Tako su i mnogi carevi hrišćanski bili milostivi, pa je za vrijeme nekih careva u Carigradu hljeb dijeljen besplatno za sve ljude bez razlike.

Pored ovih imamo i bezbroj primjera i dobročinstva i milosrđa koja nam se opisuju u žitijama svetih, navešću jedan iz Prologa Vladike Nikolaja od 17. novembra. U njemu kaže: „Bila su dva isposnika koja su živjela u pustinji egipatskoj. Jednako su se molili Bogu da im otkrije da li ima koga u svijetu ko Bogu služi bolje od njih. Bog molitvu njihovu usliši i uputi ih u jedno egipatsko selo da tamo saznaju šta žele. Oni poslušaše ovu zapovijesti stigavši u selo nađu starog čovjeka Evharista sa ženom Marijom. Starac se bavio stočarstvom i oni na njemu nijesu vidjeli ničeg naročitog, pa ga upitaju kako služi Bogu. Posle dužeg ustezanja Evharist im reče da jedan dio svog prihoda čitav svoj život određuje u dobrotvorne svrhe. Tako se oba dva isposnika postidješe i vratiše se natrag hvaleći Boga“.

O ljubavi prema Bogu i prema bližnjima uči nas i Sveti otac naš Sava, koji između ostalog u svojoj Žičkoj besjedi o Pravoj vjeri kaže:“ Ni staranja o životu bez prave vjere u Boga ne može što uspjeti, niti nas ispravno ispovijedanje vjere bez dobrih djela može predstaviti, nego oboje zajedno biva, da Božji čovjek bude savršeni da nijednim nedostatko ne hramlje. Jer vjera spasava kad čini u ljubavi dobra djela. Tu svetosavsku vjeru i  ljubav imao je i učenik Svetog Save, Sveti Arsenije, kome se, ne slučajno u troparu kaže da je on „milosti  nastavnik i milosrđa riznica koju svima otvara.“ Imajući prije svega ljubav prema Bogu, kao i njegov učitelj Sveti Sava, on je to prenosio na bližnje i na pastvu svoju.

Sva naša srpska istorija bogata je svijetlim primjerima bezbrojnog milosrđa careva, kraljeva, arhiepiskopa, patrijarha i vjernoga naroda. Ovdje ćemo navest samo neka. Tako su naši carevi i kraljevi imajući nepokolebljivu i tvrdu vjeru bili milosrdni i podizali veleljepne svetinje po zemljama srpskim, pa i šire po svijetu. Svetinje su nicale i prilozima vjernog naroda, što je najbolji pokazatelj ovo naše današnje vrijeme. Naši carevi su brinuli i o sirotinji o bolesnima. Još je Kralj Milutin u Jerusalimu čak, podigao kompleks bolnica posvećenih Svetom Jovanu Preteči i tamo su besplatno liječeni i njegovani ljudi.  I njegov sin Stefan Dečanski je kraj manastira podigao bolnicu za oboljele od gube. I naš slavni manastir Hilandar je bio jedna od prvih bolnica na Svetoj Gori. Postoji  svjedočanstvo i freska u Manastiru Morači da je Sveti Sava dijelio velike priloge pa je naslikan na fresci kako dijeli milostinju prosjacima. Oko naših manastira su postojale bolnice, prihvatilišta za djecu i iznemogle. I mnogi zakonici su donosili uredbe o davanjima milostinje, kako u Zakonopravilu Svetog Save, tako u zakoniku Cara Dušana, pa u zakoniku Svetog Petra Cetinjskog isticano je milosrđe.

Divan primjer istinskog čovjekoljublja i milosrđa je u ličnosti Svetog Petra Cetinjskog. One je vodio narod u veoma teškim i tjeskobnim vremenima, ali je svojim djelima milosrđa i ljubavi potvrđivao svoju vjeru. Uz to je bio veliki borac za istinu i pravdu. Osobito se brinuo za sirotinju, tako u njegovim poslanicama čitamo kako Sveti brani nekog Petra Popadića siromaha da ga uskoci ne „razure“, jer je on hranio ne samo svoju porodicu, nego i siročad svoga brata. Kao što je Sv. Jovan Zlatoust izobličavao sjaj hramova, i Sveti Petar je prodavao ili zalagao u zamjenu za hranu skupocene stvari. On je plakao sa onima koji plaču, sirotovao sa sirotima, sa svima dijelio sve što je imao, hrabrio, vjerom nadahnjivao, molio da se čuvaju od bolesti, zalagao svoje manastirske stvari da bi u gladne godine nabavio žita za sirotinju. Pored Svetog Petra Ceinjskog i mitropolit Visarion Borilović Bajica prilaže jednu kuću u Njegoševoj ulici na Cetinju ondašnjoj cetinjskoj sirotinji.

Naročito treba istaći djelo Svetog Nikolaja Velimirovića. Treba pomenuti njegov rad sa siromašnom djecom đacima. Ostalo je i do dana današnjeg poznato i podražavano sklonište i hranilište za djecu i siročad bez razlike na vjeru i naciju u Bitolju. To je bio poznati „Dekin Bogdaj“, kako su ga zvali, koji je uspješno vodila socijalna radnica Nada Ađić, potonja igumanija Manastira Vraćevšnice, Mati Ana. I naši savremeni episkopi traže pomoć za stradalnu braću našu po svim srpskim zemljama. Tu je i očinska molba našeg patrijarha Pavla u kojoj on negdje moli i kaže: „Koliko je nas ljudi Crkve i koliko puta zalazimo u prihvatilišta, staračke domove, bolnice, da bi smo svakodnevno pokazivali svoje staranje o njima – da mogu stići Vaskrsli Bog mi je svjedok, pred Crkvama, bolnicama, pa i pred luksuznim dvoranama za bankete i modne raskoši stajao bih i lično prosio za stradalnu našu braću, žene, djecu…“ (Patrijarh Pavle, Molitve i molbe).

Pored vladara i naše vladarke su se brinule za sirotinju. Tako je kraljica Jelena Anžujska, žena kralj Stefana Uroša na svome dvoru u Brnjacima na Ibru otvorila i imala neku vrstu domaćinske škole i onda je započela u cijeloj svojoj oblasti sabirati kćeri sirotih roditelja. Tu su one hranjene i njegovane i vaspitavane. Prilikom udaje dobijale su i miraz. Ovim se kraljica Jelena pokazala velikom dobrotvorkom srpskog naroda, iako je bila od francuskog roda. Ona je gradila i obnavljala mnoge manastire od Kotora do Skadra. Po ugledu na nju i mnoge naše carice i kraljice su bile milosrdnog srca. Pomenimo Prepodobnu majku Angelinu Krušedolsku, koja isto tako nije bila od našeg roda, ali je svesrdno pomagala naš srpski narod. Pomenimo, takođe, i ženu potonjeg kralja i Gospodara Crne Gore Milenu, koja je otvorila ženski djevojački institut na Cetinju i njegovala tadašnje zanate u Crnoj Gori.

Svetitelji su nam uvijek bili „pravilo vjere i obraz krotosti“ i mi treba da se držimo njihovog primjera ne nekog lažnog jer danas mnogi trube i govore o djelatnoj ljubavi. Mnogo je humanitarnih organizacija koje služe svome „ovozemaljskom bogu.“ U naše vrijeme se dosta griješi o shvatanju istinskog milosrđa. Teško dobročinstvu ako ga ko čini da bude poštovan. Teško milosrđu gdje se djela milosrđa troše uzalud. Tako npr. ima ljudi koji sanjaju o zaštiti životinja i blago postupaju prema njima, a naprotiv, bližnjim svojim čine velike neprijatnosti i mnogo bezakonja. Kako se to slaže jedno sa drugim? Iz tog i sličnih primjera se vidi koliko je potrebno da se naše milosrđe raščisti i razbistri, koliko je potrebno da čovjekovo milosrđe dobije jednu sadržinu koja ne bi bila lažna, koliko je potrebno da preko čovjekovog milosrđa gledamo na božansko, da njega ispitujemo i njega podražavamo. Djela milosrđa treba činiti svakom čovjeku ne gledajući nikakvu nagradu za to. Samo se tako sleduje primjeru najmilostivijeg Tvorca koji čini dobro svakome i javno i tajno. Jer ako činimo dobro samo svojim dobrotvorima, mi smo kao dužnici koji izmiruju svoj dug. „Ako činite dobro onima koji vama čine kakva vam je hvala. Zaista vam kažem primili su platu svoju“ govori Gospod i još dodaje:“ Kad činiš milostinju čini tako da ne vidi desnica šta čini desnica tvoja“ (Mat.6,2-4). Kao što je ranije rečeno mnogo je humanitarnih organizacija koje služe svom ovozemaljskom bogu, koji se na račun tkzv. humaritarizma bogate. Sada je humanizam postao najpočasnije zanimanje i u svijetu, dosta je organizacija koje se bore za ljudska prava, ekolozima, pokreta zelenih i raznim drugih organizacija, a stvorene su samo zato da bi sebi smanjivali poreze. Oni se time prihvataju kao najveći junaci našeg doba. A niko ne zna odakle je uzet taj novac i koliko je hiljada ubožjaka opljačkao taj „humanitarac“ koji mali dio svog novca izdvaja u humanitrne svrhe. Razne sekte bruje o humanizmu, a svojim učenjem i djelima truju narod. Ovo govori da se naše pokoljenje veže za neke lažne humanitarce koji su svoj prilog već naplatlili i sve se rade za svoje lične interese. Da ne bismo potpali pod uticaj bjelosvjetskih „humanitaraca“, i da ne bismo počeli da služimo „ovozemaljskom bogu“ djela milosrđa trebamo činiti iz pobožnosti i iz čestitosti i ljubavi, ne trebamo biti zlobni i pakosni (jer se svako djelo po plodu poznaje), jer onome ko nema milosti biće sud bez milosti.

Vaspitni značaj se ogleda i u zajedničarenju. Iz tog zajedničarenja mogu uroditi divni plodovi uzajamnog usavršavanja. U tom duhu i roditelji treba da vaspitavaju svoju djecu, učeći ih da uvijek budu milosrdna srca. Čovjek je uvijek prizvan da se usavršava do beskraja, do visine rasta mjere Hristove. Milosrđe je neodvojivo od zajednice, ono se projavljuje i ogleda u zajednici, a ljubavi je ta koja održava oboje. Ako neko čini milosrđe zbog gordosti ono gubi svoj smisao i veličinu. Dakle, vaspitni značaj milosrđa je da čovjek pomažući, uzvisi i prizna drugog i ko je spreman pomoći drugom, taj je spreman, vaistinu, i čitavog sebe predati Gospodu. Tako je i istinsko milosrđe jedan od puteva kojim čovjek zadobija ljubav Božju. Čovjek je prizvan da se žrtvuje za drugoga, jednom riječju čovjeku ostaje da bira između samožrtvene hristopodobne ljubavi kojom se daruje i otkriva lice drugoga, kao vječna radost i utjeha, i između žrtvovanja sebe i drugoga pohoti i stvarima, što znači idolima.“(Mitropolit Amfilohije).

Gospod je zapovijedio „Budite  milostivi kao što je milostiv otac vaš nebeski“. Ova zapovijest Gospodnja jednako je važna kao što je bila i ona prva o nejedenju sa drveta poznanja dobra i zla. Čovjek nije stvoren da bude pasivni primalac dobara božanskih i božanskog vječnog života, nego da preko dinamičnog sinergizma ostvaruje svoj konačni cilj i punoću, postajući tako božanski sastvaralac u odnosu na sebe i bližnje. Ta pouka Božja bila je poziv čovjeku na vrlinu, a vrlina je put koji vodi i život. Izvršena zapovijest pretvorena u vrlinu označava susret sa Bogom, ali i sa čovjekom i ispunjavajući djelo milosrđa čovjek zadobija vrlinu i upodobljuje se Bogu kao svesavršenoj vrlini. “ Ova vrlina uči čovjeka blagoslovenoj upotrbi stvari, ona potvrđuje i posvedočuje da je čovjek prirodno biće za zajednicu stvoren. Čovjek je stalno na ispitu da ne izgubi osjećanje milosrđa i zajednice i da „neblagosloveno upotrijebi tvorevinu i time se samozaljubljeno ne zatvori u sebe.“ Zajednica je u prirodi samog postojanja. Društvenost, odnosno teološki rečeno crkvenost bića, znači opštenje kroz zajednicu i ostvarivanje te zajednice. Nedruštven čovjek tj. čovjek bez drugoga nije čovjek, i ličnost čovjeka se upravo ostvaruje i dokazuje dugom ličnošću na šta nam potvrđuje upravo i odnos unutar Svete Trojice. Iz ovoga slijedi da je čovjek prizvan na zajednicu, ne da ostane prosto ono što jeste, već je čovjek biće prizvano da postane Bogočovjek po blagodati, tj. da raste u mjeru rasta visine i ljubavi i dobrote Hristove. Čovjek kao istinska ličnost se ostvaruje u evharistijskoj zajednici svoj smisao dostiže u tom zajedničarenju. Svako ko živi u istinskoj zajednici životom Hristove ljubavi i jedinstva u Duhu postaje istinski crkvena ličnost sjedinjena sa Hristom i sa bližnjima u evharistijskoj radosti. To jedinstvo se postiže na obostranoj ljubavi smirenju i trpljenju. Pravoslavni su prizvani da budu svjedoci te i takve samožrtvene ljubavi golgotske. Ta ljubav se daje u evharistiji. Na Liturgiji nam se Hristos daje i otkriva kao samožrtvena ljubav i kao vječno čovjekoljublje. I upravo na Liturgiji prepoznajemo svakog čovjeka kao svog vječnog brate i sabrata u Hristu Bogu Čovjekoljubcu i samo kroz nju možemo shvatiti smisao istinskog čovjekoljublja. U svakodnevnom životu mi zaboravljamo da naše spasenje zavisi od toga kakvi nas ljudi okružuju i kako se mi odnosimo prema njima. Mi smo dužni da trpimo mane jedni drugih i da pamtimo apostolski zavjet: „Nosite bremena jedni drugih i na taj način ispunite zakon Hristov.“ Ove riječi treba poimati kao priziv  da se učini uzajamna pomoć tvoreći djela, treba pamtiti da smo svi mi neraskidivo vezani jedni sa drugima u jedinstvenom Tijelu Hristovom, u Crkvi Njegovoj. Drugih puteva za ispunjenje Hristovih nema van Crkve. Naravno, prema Gospodnjem zakonu, pažljivo se odnoseći prema drugima, pamteći da je u bližnjem naše spasenje, i da je svaki čovjek neponovljiva ličnost i da mu treba pristupiti na “ golubinjim nogama“ i da su vjera i dobra djela starija i svetija od našeg života, te da ga osveštavaju i daju mu konačni smisao, ispunjenje i postojanje.

*Autor je saradnik misionarskog portala Kinonija.

Izvor: Portal Kinonija